Elon Musk vjerovatno je najutjecajniji pojedinac vremena u kojem živimo, a ne bi bilo pretjerano reći da svijet ustvari nikada i nije vidio nekoga ko nije na čelu države a koji u svojim rukama raspolaže takvom moći. Vidjelo se to na početku rata u Ukrajini kada su ključni akteri bili Ukrajinci, Rusi, Sjedinjene Države, Evropska unija i – Elon Musk, koji ne samo da je direktno određivao čije pobjede i porazi će biti vidljiviji na društvenim mrežama već je određivao i dokle ukrajinska vojska može ići ka Krimu koristeći njegov internet. Kada je Izrael napao Gazu opet smo kao faktora sa kojim se pregovara sreli Muska.

Takvog “nedržavnog” činioca u međunarodnim odnosima svijet još nije upoznao. Musk razvija i moždane implatante koji bi trebali pomoći paraliziranim i slijepim pacijentima, jedan je od najaktivnijih na polju umjetne inteligencije i svojevremeno je zajedno sa Samom Altmanom osnovao kompaniju OpenAI, koja je svojim ChatGPT-om otvorila vrata jednoj revoluciji koja bi trebala iznova preoblikovati svijet. Kada se tome doda da je Musk lider u elektrifikaciji automobila (Tesla), da je na čelu jedne od najutjecajnijih društvenih mreža (nekadašnji Twitter, sada X) te da je na čelu kompanije SpaceX koja je “pokorila” svemir i danas je po svim parametrima ispred svih država uključujući i Sjedinjene Države, Kinu i Rusiju, očekivano je da njegov život, politički pogledi i promišljanja o budućnosti zanimaju toliko mnogo ljudi.

Musk je skoro svakodnevno tema u medijima, od onih koji prate poslovne odluke najbogatijeg čovjeka na planeti do kritičkih izvještaja o Muskovim različitim impulsivnim i često potpuno luđačkim potezima. Razumljivo, da bi objasnili istovremeni poslovni uspjeh i toliko mnogo poteza koji zgražavaju, javnost se zanima za Muskov sveukupni život, od djetinjstva u Južnoafričkoj Republici, preko studiranja, do njegovih intimnih veza, odnosa sa djecom, prijateljima… Zato je Muskova biografija iz pera Waltera Isaacsona, novinara i bivšeg izvršnog direktora CNN-a, dočekana sa toliko uzbuđenja: trebao je to biti dubinski pogled na cjelokupan Muskov život i sve aspekte njegove ličnosti, detaljno uputstvo kako da Muska čitamo i razumijemo. Ako je Muskova biografija na vašoj čitalačkoj listi (prijevod na južnoslavenske jezike se još čeka), možda je ovdje dobro stati.

Potpuni pristup Musku

Iako ovo nije prva biografija Elona Muska, raniji Isaacsonovi radovi, posebno biografija Stevea Jobsa, potpuni pristup Musku, njegovim prijateljima i članovima porodice obećavali su mnogo. Pa ipak, dominantni osjećaj nakon čitanja knjige jeste da je Isaacson ostao na površini i da je, umjesto da zaore do najmračnijih sfera Muskove ličnosti, uspio tek na jednom mjestu prikupiti već kazano. Isaacson je ranije po pravilu pisao o ljudima koji su svoju rolu na svjetskoj pozornici odigrali te su s nje sišli, dok se sada po prvi put trebao pozabaviti nekim ko je u naponu snage i za koga još uvijek nije jasno šta je njegova konačna zaostavština. Ta kočnica, uz neke neobjašnjive praznine, toliko je uočljiva da kvari ukupni čitalački dojam.

Isaacson Muska prati od njegovog rođenja i djetinjstva u Južnoafričkoj Republici. Musk nakon razvoda roditelja prvo kratko živi sa majkom da bi potom na vlastitu inicijativu preselio kod oca Erola. Tom odnosu oca i sina obilježenom verbalnim nasiljem, uz nasilje u privatnoj školi koju je Musk pohađao, Isaacson će se po pravilu vraćati kada god treba objasniti različite vrste nasilja koje Musk čini porodici, prijateljima, zaposlenima… Praznina koja je neshvatljiva jeste da se Isaacson uopće ne osvrće na činjenicu da Musk odrasta u aparthejdu, da pohađa privatnu školu za bijelu djecu i da stasava u vrijeme najžešće borbe protiv aparthejda čiji će kraj započeti 1989. godine, tačno kada se Musk seli u Kanadu. Odrastajući uz oca koji se nije libio otvoreno iznositi rasističke stavove, prosto je neshvatljivo da Isaacson ne daje odgovor gdje je Musk bio, fizički i intelektualno, kada su uvođena vanredna stanja i vojska izlazila na ulice, kada su hapšeni ključni lideri borbe protiv aparthejda i kada su bijelci konačno priznali da je sistem nasilja koji su kreirali neodrživ i krenuli ka mirovnom rješenju.

Fokusirajući se na Muskov privatni život, odsjekavši ga od konteksta Južnoafričke Republike, Isaacson gradi priču o nimalo lakom odrastanju i mladosti, porodičnim finansijskim i svakim drugim problemima, Muskovoj odluci da se preseli u Kanadu, a potom i u Sjedinjenje Države, stalno se vraćajući na tri šamara koja je Musk dobio u školi i salvu uvreda od oca. To su čvrsti temelji na kojima će kasnije Isaacson izidati ostatak priče o Musku koji je jedan obični šupak, kako to otvoreno kaže na više mjesta, ali šupak za kojeg bi trebalo imati razumijevanja jer je uspio uprkos siromaštvu roditelja, uprkos mogućem, ali nikad dijagnosticiranom autizmu, haotičnim porodičnim odnosima i nasilju kojem je bio izložen. No, takva priča funkcioniše samo na istovremenom prešućivanju i ostavljanju stvari napola kazanim: Isaacson ne posvećuje značajnu pažnju činjenici da su za južnoafričke uvjete Muskovi bili dobrostojeća porodica koja mu je mogla priuštiti privatnu školu i putovanja u Veliku Britaniju i Sjedinjenje Države, ali je zato pun razumijevanja za Muskovu traumu jer ga otac na putovanju u Sjedinjene Države nije vodio u neki zabavni park. Vraćajući se na izloženost nasilju i uz rektalne konstatacije o Musku, Isaacson ustvari bježi od priče da je i sam Musk nasilnik prema porodici, prijateljima i, nadasve, zaposlenima.

Neimar našeg svijeta

Musk je nesumnjivo iznimna pojava ne samo zbog moći koju je koncentrisao u svojim rukama. Danas skoro da ne postoji kutak planete i čovjek koji se direktno ne koristi njegovim postignućima, od plaćanja putem PayPala, čiji je Musk suosnivač, preko električnih automobila, internet konekcije putem Starlinka, društvenih mreža… Isaacson izuzetno dobro prati taj Muskov nagon za kreacijom, za stvaranjem nečega potpuno novog, za pomjeranjem granica šta je moguće i zamislivo. Da bi se razumio taj dio Muskove ličnosti uvijek je dobro vraćati se na razmišljanje kako je neko vidio mogućim plaćanja preko interneta još prije 2000-ih, kako je neko električne automobile zamišljao ostvarivim na vrhuncu dizel motora ili pak putovanje u svemir u trenutku kada su moćne Sjedinjene Države bile skoro odustale od svemirskog programa i godinama nisu imale svoje rakete… Taj dio priče o Musku svakako je inspirativan; Musk je, kako bi rekao Stefan Zweig, jedan od “neimara” svijeta u kojem živimo, neko ko je predvodio podvige naše generacije, naše “zvjezdane časove čovječanstva”.

Da svaka medalja ima dvije strane pokazuje i Muskovo manijakalno insistiranje na minimiziranju troškova, odbacivanju svih normi i zakona osim zakona fizike, očekivanje od zaposlenih luđačku posvećenost i hiljade sati prekovremenog rada, spremnost na improvizaciju… Nisu to samo Muskove metode, viđali smo to i kod toliko mnogo drugih, ne samo svjetskih multimilionera, već i kod naših najobičnijih varoških “privrednika” koji su zaposlenima ograničavali odlaske u toalet i tjerali ih da nose pelene kako bi povećali produktivnost. Musk je u tom kontekstu krajnost samo što odsustvo svake empatije u potpunosti priznaje i to zahtijeva i od drugih. Isaacson minimalnu pažnju posvećuje i činjenici da je Musk u ključnim trenucima opstao zahvaljujući, između ostalog, i ugovorima sa američkom vojskom, kasnije otvorivši vrata saradnji i sa drugim vojskama.

Strah koji parališe

To je zastrašujući svijet koji Isaacson otvara pred nama, svijet u kojem je čovjekoljublje prepreka koju ne samo da treba preskočiti već je i u potpunosti otkloniti. Iako se povremeno osvrće na posljedice takvog pristupa, taj svijet koji se već stvara pred našim očima, zaslužuje puno dublji osvrt jer je danas zamislivije da se budućnost kreće u tom smjeru nego u smjeru solidarnosti i radničkih prava. Tretiranje zaposlenika kao robova, a prijatelja i najbližih članova porodice kao zaposlenika, u suštini je “novo normalno” u kojem živimo. Nažalost, u svijetu kojem svjedočimo taj odnos sve je manje stvar ličnog izbora a sve više se nameće kao dominantni model, to je svijet u kojem već imamo ne samo cijele kompanije nego i privredne grane koje insistiraju na terminu “najamnika”, a ne “radnika“ (pitajte, naprimjer, dostavljače hrane).

Musk se ne libi lagati investitorima i državnim regulatorima, platiti ženi koju je napastvovao 250.000 dolara za šutnju, izrabljivati zaposlene, pri čemu će i samom Isaacsonu ogroman broj njih priznati da su od Muska otišli da bi spasili glavu i dostojanstvo, boriti se za slobodu govora istovremeno gušeći kritiku i podržavajući najrazličitije pseudonaučne stavove… I sve to sa ciljem spašavanja čovječanstva. Taj mesijanski sindrom u kombinaciji s odsustvom svake empatije nije nešto što prvi put viđamo u povijesti čovječanstva i svaki put se završilo civilizacijskom katastrofom. Iako svi podaci govore o rastu stanovništva na Zemlji, Musk godinama zabrinuto ponavlja mantru o sve manjem broju rođene djece i posljedično mogućem izumiranju čovječanstva. Osim što i rađanju vlastite djece (njih desetero sa različitim ženama i različitim metodama) pristupa kao da se radi o novim modelima Tesle, gdje je bitno sniziti trošak i ubrzati proizvodnju, Musk time iznosi krajnje rasističku tvrdnju jer ga ustvari brinu manje stope rađanja bijele djece dok populacijski bum u Africi uopće i ne priznaje. Tu u suštini nema nikakve razlike između Elona i oca mu Erola kada potonji tvrdi da će bez bijelaca crnci ponovo završiti na stablima.

Elona Muska, osim manjeg priraštaja bijelaca, plaši i umjetna inteligencija, iako je i sam imigrant plaše ga imigracije i traži da se podigne zid na granici sa Meksikom, plaše ga bilo kakve regulacije osim zakona fizike, plaši ga svaki pokret protiv rasizma, boji se mrtvog socijalizma, plaši ga i najmanje čovjekoljublje… Musk, što je razumljivo jer to svi činimo, svijet nastoji oblikovati na način da adresira vlastite strahove ma koliko oni imali veze sa realnošću. Andrić je govorio da bi ljudi umrli od straha kada bi znali koliko malo pameti upravlja svijetom. I to je u suštini dominantni osjećaj nakon čitanja Muskove biografije: strah koji parališe. Za utjehu ostaje činjenica da je, valjda, oduvijek svijetom upravljalo tako malo pameti, a da se Zemlja i dalje kotrlja.