Balkan ponovo vri

Najgore od svega u čitavoj priči je to što se i dalje forsira priča o tome kako je pitanje Kosova ono koje zahtijeva hitno rješavanje, iako je pitanje Kosova odavno riješeno, dok s druge strane Crna Gora koja je imala ozbiljnu perspektivu tone u kaos, dok se Bosna i Hercegovina aktivno dezintegrira, a Sjeverna Makedonija drži taocem susjednih nacionalizama.

Da se Europska unija nije obvezala da će za razne svrhe investirati oko 30 milijardi eura u zemlje tzv. zapadnog Balkana i da nije najavljeno smanjenje cijena roaminga između EU i regije, spektakularno najavljivani summit EU i spomenutih zemalja na Brdu kod Kranja bio bi jedno veliko ništa kakvo gledamo već više od dvadeset godina.

Jer realno govoreći, s izuzetkom relativno brzog ulaska Slovenije i teškog, odgođenog i jedva provedenog ulaska Hrvatske u Europsku uniju, od spektakularnog balkanskog summita u Zagrebu 2000., koji je na kraju zbog političke osjetljivosti morao mijenjati ime i na kojeg se došlo s optimizmom političkih promjena u regiji pa sve do danas, situacija je sve gora. Toliko gora da se u duhovnom i političkom smislu zemlje regije vraćene u nikad življe devedesete, s pozitivnom razlikom što nema više ratova i negativnom što nije više nimalo neupitna isključiva orijentiranost prema Europskoj uniji. (Dragan Markovina, Telegram)

Od oluje do pornografije

Jedno se pravilo utvrdilo kao čelični standard: što je poricanje vlastitoga zločina revnije, to je naricanje nad svojom žrtvom snažnije. “Naše žrtve” su vrijedne pažnje samo zato što su naše, a ne zato što su žrtve. Samo što više nema nikoga tko bi ih zaštitio od zloupotreba njihovih lažnih obožavatelja i što se nedostižnim čini vrijeme kada će Hrvati snimati film o zločinima u Oluji, a Srbi o zločinima u Vukovaru.

Iako se to s dosta sigurnosti moglo zaključiti i ranije, tek je nastup ministra unutrašnjih poslova Republike Srbije Aleksandra Vulina prilikom njegova nedavna posjeta ekipi koja u okolici Valjeva snima film “Oluja” (scenarist i redatelj Miloš Radunović) otklonio svaku dvojbu oko žanrovskog formata nastajućeg umjetničkog djela. Bit će to pornografski film.

Dakle, ništa neočekivano i ništa novo. Hrvati su davnih dana, još u devedesetima, preko “Četveroreda”, “Gospe” i sličnih slikopisnih bisera, žanr žrtvoslovne pornografije proslavili na balkanskim prostorima, udarajući najviše standarde, a Srbi im se u zadnje doba, preko “Dare iz Jasenovca” i predstojeće “Oluje”, opasno približavaju.

Zajednička je nit u ovim naporima, usput budi rečeno, što ni politički šljam na vlasti ni stvaralačka čeljad na filmskom setu ne kriju nadražajno-propagandnu narav umjetničkog djela. To je značajan odmak u odnosu na razdoblje ocvalog socijalizma, recimo, kada je umjetnik na državnome poslu u očima većeg dijela javnosti ipak predstavljao zazornu figuru. Ono što je još tada bilo odbojno, danas je samorazumljivo; ono što se nekoć prikrivalo, sada se razglašava na sva zvona.

“Niko više nikada neće trovati našu decu lažima o srpskom narodu”, zagrmio je Vulin sokoleći ustreptale filmske radnike, jer “zaslužili smo i izborili se za pravo da mi pišemo svoju istoriju i ispričamo je”. Po njegovoj ocjeni Oluja se dogodila “jer se ćutalo o Jasenovcu” i ta greška nipošto ne smije biti ponovljena: “Zato što svojoj deci nismo dozvolili da znaju istinu o tragediji srpskog naroda dočekali smo da nam drugi pišu istoriju, da nam se podsmevaju, da nas teraju da priznamo lažne genocide…”

Srećom, u odsutnom trenutku su ministar žandarmerije i njegovi drugovi iz vladajućeg aparata razumjeli težinu i potencijal filmske industrije: “Velika je stvar što ova generacija srpskih umetnika i državnika ne dozvoljava da se istina o tragediji srpskog naroda zaboravi”, jer u protivnome, kada ne radimo filmove, tj. “kada drugi prave istoriju za nas”, tada “nas primoravaju da priznamo tuđe genocide, da tuđe zločine prihvatimo kao svoje”.

(…)

Gotovo svaka balkanska ratna žrtva, kojoj god naciji ili vjeri pripadala, bila živa ili mrtva, prolazi dvostruku torturu – prvo onu što joj je priredio njezin krvnik, a potom onu koju aranžira njen glorifikator. U većem broju slučajeva ova druga odvija se posthumno. Kada politički polusvijet poput Aleksandra Vulina, Tome Medveda ili Milorada Dodika, primjerice, teatralno obilazi ukopna mjesta “poginulih sunarodnjaka”, tada se pod firmom iskazivanja pijeteta provjerava njihov bojevi potencijal. Obnavljaju se zalihe i utvrđuju državne rezerve u vidu kostiju palih predaka koje će biti investirane u buduća krvoprolića.

S takvom aspiracijom, probrana garnitura “umetnika i državnika” uvijek iznova pokazuje kako je u stanju postići da se autentična tragedija, umjesto kao farsa, ponovi kao filmska pornografija, dakle kao “Četverored” ili kao “Dara iz Jasenovca”. Puni smisao filmskog projekta što se ovih dana realizira u blizini Valjeva, čim ga je ovlašteni zastupnik vladajuće bagaže poškropio svetom vodicom i zadao mu presudnu državotvornu misiju, jest da iskoristi simbolički kapital ratnog stradanja kao pornografsku građu kojom će biti nadraživano kolektivno nacionalno biće. (Viktor Ivančić, Novosti)

Ljubljana suzama ne vjeruje

Epidemija i strahovlada dopunile su maštu: ono što se u Ljubljani desilo 5. oktobra zapravo su svi očekivali, predigre su viđali cele prošle godine petkom, kada su bile redovne demonstracije protiv vlade Janeza Janše. Policija je vukla po ulici ljude koji su pred parlamentom čitali Ustav, savijala ruke, kazne od po 400 evra su se dobijale tek tako. No prvi put se gadna policijska sila videla tek 5. oktobra. Tog dana počeo je evropski samit o Balkanu u blizini Ljubljane, u protokolarnom centru Brdo. Janša je tvitom najavio, a njegov ministar unutrašnjih poslova odmah izveo smenjivanje umerenog ljubljanskog policijskog šefa samo koji dan ranije, zatim se primenio član pravilnika o policijskim postupcima koji nikad ranije nije bio aktiviran, i demonstrante je odmah izvan Trga republike (ispred Parlamenta) policija jednostavno napala, prvo vodenim topom (u vodi je bio i suzavac), pa zatim granatama sa suzavcem (ispaljeno ih je preko 400), uz konje i pse. Pucalo se gumenim mecima, radili su pendreci. Centar Ljubljane bio je obavijen suzavcem: stanovnici centra su patili i plakali (suzavac se dizao do trećeg sprata i ulazio u stanove), pa turisti, deca u vrtićima i školama, slučajni prolaznici, putnici u gradskom prevozu, zaposleni u radnjama i ustanovama, psi u šetnji… Demonstranti su rasterivani u mnogo širem obruču. Začudo, bilo je malo povređenih, više policajaca nego demonstranata: sem jednog koji je pogođen kockom izvađenom na Trgu republike, ostali policajci izgleda su se povređivali u sopstvenim akcijama… Onda se na grad uveče sručila oluja kakvu meteorolozi ocenjuju kao trovekovnu – dešava se jedanput u tri stotine godina. Pola grada imalo je poplavljene podrume i prizemlja, voda je tako silovito prodrla odozgo u trošnu zgradu Slovenačke drame (SNG) da je padala i na scenu usred komada: publika je prvo pomislila da je to deo predstave, a onda su je morali evakuisati; Omladinsko pozorište (SMG) dobilo je bazen u donjoj sali, srećom je predstava bila u gornjoj. Paklena noć, sve do oluje helikopteri su nam kružili nad glavom, tako da se u stanu nije moglo govoriti, konjica je tutnjala ulicom – šest konja paralelno – suzavac nismo dobili, ali komšije za uglom jesu.

Ko je demonstrirao? Mešavina najrazličitijih pojedinaca i grupa, od navijača sklonih tuči, antivaksera i pre svega mnogo takvih koji su pobesneli, jer više od godinu i po dana vlada građane prezire, psuje, grdi, krade, zapošljava svoje a otpušta druge, laže, bez ijedne lepe reči, uvodi nelogične, sumanute mere, izigrava svakoga, pa i Savet EU, puštala je starce da umiru… Masovnost tog pokreta ne može se pripisati sumnjivom tipu Zoranu Stevanoviću i njegovoj opskurnoj stranki, ali je izvesno u poslednje vreme delovao. To je, naprosto, narodni ustanak. Tokom demonstracija Stevanović se našao u pritvoru (ili se sam predao), reper Zlatko je uhapšen na demonstracijama. Obojica su u četvrtak, 7. oktobra, pušteni. Među demonstrantima je bilo mnogo žena i dece. Već prve takve demonstracije 29. septembra pokazale su mešovitost i masovnost – bilo je nekih 10.000 učesnika. (Svetlana Slapšak, Peščanik)