Tržište umjetnina nerijetko određuje vrijednost, ali i trendove umjetničkog stvaralaštva, a kriteriji po kojima to čini nisu uvijek estetske naravi. Mnogim je strastvenim kolekcionarima kupovina umjetničkih djela vrsta financijskog ulaganja. Za razliku od poslovnih ljudi koji novac ulažu, primjerice, u dionice ili nekretnine, sve veći broj investitora drži kupovinu pažljivo odabranih umjetničkih djela najisplativijim ulaganjem budući da im vrijednost u pravilu vremenom raste. Sjetimo se samo Van Goghovog bezuspješnog pokušaja da proda svoje slike za vrijednost litre alkoholnog pića po komadu, dok danas svaka od njih na tržištu umjetnina postiže vrijednost veću od stotinu milijuna dolara.
Tako se među japanskim kolekcionarima krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća pojavio frenetičan interes za europski impresionizam pa su tijekom nekoliko godina pokupovali praktički sve što je bilo na prodaju, od Cezannea i Pissarroa do Renoira, Moneta, Maneta i ostalih velikana, ostavivši aukcijskim kućama ukupan iznos veći od deset milijardi dolara. U to se vrijeme o Christie’su i Sotheby’su pričala anegdota kako dignu cijene deset posto čim vide azijsko lice na licitaciji.
U zadnjih desetak, petnaestak godina, negdje od 2009., tržištem umjetnina dominiraju kineski milijarderi. Riječ je o uspješnim i vrlo bogatim poduzetnicima koji su za samo jednu sliku slavnog umjetnika spremni izdvojiti i više od stotinu milijuna dolara. Onim slikama, ali i umjetnicima, koje kupuju cijena i vrijednost rastu, a najviše su zainteresirani za djela moderne i suvremene umjetnosti. “Portret Adele Bloch-Bauer II” Gustava Klimta nepoznati je kupac iz Kine 2016. godine platio čak 150 milijuna dolara, Picassova “Djevojka s košarom cvijeća” kupljena je 2018. za 115 milijuna dolara, dok je “Ležeći akt” Amedea Modiglianija 2015. kupio kolekcionar Liu Yiqian za nevjerojatnih 170 milijuna dolara. Zbog toga se kod aukcijskih kuća pojavila bojazan kako bi moguća nezainteresiranost kineskih kolekcionara za djela nekog suvremenog umjetnika mogla značajno urušiti cijenu njegovih uradaka, ali i potražnju za njima. Nešto je od toga na svojoj koži iskusio jedan od najslavnijih umjetnika današnjice, Damien Hirst kad se 2010. pojavila diskretna naznaka kako istočnoazijski kolekcionari njegove ekstravagantne radove ne smatraju poželjnima. Riječ je o instalacijama uginulih životinja uronjenih u formaldehid.
Milijarde dolara
Koliko je trgovina umjetninama unosan posao najbolje svjedoči podatak o godišnjem prometu koji se broji u milijardama dolara i kojega, prema procjeni stručnjaka, zaradom nadilaze samo trgovina drogom i oružjem. Stručnjaci također tvrde da je najlakše pronaći kupca za iznimno skupa umjetnička djela. Priznao je tako Ernest Beyler, švicarski trgovac umjetninama, kako je najsigurniji način da pronađe kupca za sliku, koju duže vrijeme ne uspijeva prodati, taj da joj drastično povisi cijenu. Tako je, kaže, prodao i ona djela za koja ranije, dok ih je nudio po upola nižoj cijeni, nitko nije bio zainteresiran.
U cijeloj je stvari problematično što financijski i drugi izvanumjetnički interesi imaju značajan utjecaj na smjer i razvoj umjetničkog stvaralaštva. Posljedica je toga da umjetnici počinju prilagođavati svoj autentičan izraz očekivanju i ukusu potencijalnih kupaca, ali i stručnjaka. Nije tajna da upravo slavni i moćni galeristi i kustosi presudno utječu na to koji će umjetnici steći popularnost i bogatstvo, a koji zauvijek ostati anonimni boemi. A to se u bitnom smislu čini pogrešnim, da uspjeh pojedinog umjetnika primarno ovisi o procijeni tržišne vrijednosti tj. isplativosti ulaganja u njegova djela.
Savjeti struke
Bogati će se kolekcionari rukovoditi savjetima struke i kupovati radove nepoznatih umjetnika u pravilu tek onda kad to kakav ugledan kustos ili galerist preporuče. Njihova se, pak, preporuka osim na stručnom sudu o umjetničkom dosegu i vrijednosti pojedinog djela, temelji i na procjeni tržišta tj. na očekivanju da bi se kupovina ubrzo mogla pokazati isplativom. Oni, uostalom, znaju da je upravo njihova preporuka, kao i izlaganje djela nepoznatog umjetnika među već uglednim i priznatim imenima, ono što donosi priznanje i dobru zaradu podjednako umjetnicima kao i njima samima, a ujedno je dobra investicija i kolekcionarima.
Tako, na kraju, zapravo utjecajni galeristi odabirom umjetničkih djela koja hoće, ali i koja neće izlagati, imaju izravan utjecaj na uspješnost karijere autora, mogu ga učiniti slavnim i bogatim, isto kao što imaju moć i uništiti njegovu karijeru. Fenomen je usporediv s utjecajem koji na modni svijet imaju ugledni i priznati modni kritičari poput Anne Wintour. Značajan broj modnih kuća strepi pred svakom izjavom ove najmoćnije žene modnog svijeta, glavne urednice modnog časopisa „Vogue”, čiji je utjecaj na javnost i modne trendove toliki da je onome što preporuči osiguran uspjeh. Ona je jedna od samo nekoliko ljudi koji de facto određuju što će biti moderno. Odabirom boja, tkanina i krojeva stvaraju trend kojeg će podjednako slijediti modne kuće koje dizajniraju haute couture tj. visoku modu, kao i konfekcija. Ono što proglase lošim, postaje bezvrijedno.
Na kraju treba reći da nisu samo ulagačko-financijski interesi oni koji utječu na umjetnost, nju su vjerske i političke institucije oduvijek htjele kontrolirati i prilagoditi vlastitom estetskom i još više moralnom ukusu, kao i političko-promotivnim potrebama. Michelangelu su, primjerice, trebale pune četiri godine kako bi naslikao svoju viziju Božjeg stvaranja svijeta na svodu Sikstinske kapele i zatim još šest godina za veličanstveni Posljednji sud na njenom oltarnom zidu. Pritom je proroke, svece, anđele i Isusa naslikao gole, a Djevicu Mariju odjevenu samo u prozirnu tkaninu ispod koje su se nazirale tjelesne obline, što se mnogim kardinalima pa ni papi Pavlu IV. nije svidjelo. Tako na koncilu u Tridentu zahtijevaju da se remek-djelo preradi i gola tijela bar u području spolovila preslikaju tkaninama i tako „upristoje”. „Oblačenje” je povjereno Danieleu iz Volterre koji je zbog toga stekao podrugljiv nadimak Il Braghettone (Gaćar), a zanimljivo je kako naknadno naslikane pokrovne tkanine nisu uklonjene čak niti tijekom restauracije krajem dvadesetog stoljeća.
Nije li tako ta velebna tješiteljica, koja nam (riječima Friedricha Nietzschea) jedina pomaže da preživimo užas istine, postala tek roba na tržištu isplativih ulaganja?
