Tri su konstante Vrankićevih intervjua: prva je opsesija Zlatkom Lagumdžijom, druga hrvatsko pitanje, a treća famozna vertikala vlasti. Općenito govoreći, izgleda da se fokus s konsocijacije pomaknuo prema vertikali

Trodnevni maraton za kojeg se Mario Vrankić odlučio u namjeri da gledateljima BHT-a predstavi nove članove Predsjedništva i njihove vizije budućeg razvoja zemlje na koncu se nasukao na novinarske i svake druge limite samog voditelja, pretvorivši sjajnu zamisao u nedovršen i često tendenciozan novinarski projekt. Baš kao što mu je Bakir Izetbegović u odgovoru na jedno od pitanja pokušao ukazati koliko je kratak put od sjajne zamisli, popločane dobrim namjerama, do totalnog debakla ideje.

U ovom slučaju debakl nije bio potpun, prvenstveno zahvaljujući nastojanjima sugovornika.

No, krenimo redom. Vrankić se ponajprije uputio na noge Draganu Čoviću, kojeg je toliko puta s nepodnošljivom količinom teatralnosti prozvao doktorom Čovićem da je bilo unaprijed jasno u kojem će smjeru razgovor ići. Jedino što je od tolike količine poniznosti bilo smješnije odnosilo se na prostor u kojem su razgovarali. Zabačeni stol u uglu nekog hladnog uredskog prostora, na kojem pouzdano nitko nikad ne sjedi, oronuli buket na vrhu ormara, zidovi obojeni karakterističnom roze bojom novohercegovačkog eklekticizma i stolice potpuno neprilagođene udobnom sjedenju. Što je prouzrokovalo činjenicu da su oba sugovornika bila u konstantnoj tjelesnoj napetosti, vjerovatno s mislima posvećenim kraju ionako besmislenog razgovora.

Nekoliko je konstanti Vrankićevog novinarskog pristupa u ovim razgovorima. Jedna od njih je opsesija Zlatkom Lagumdžijom, kojeg je u negativnom kontekstu u svakom od razgovora spomenuo više od tri puta, druga je hrvatsko pitanje, a treća je sad već famozna vertikala vlasti. Općenito govoreći, izgleda da se fokus sa konsocijacije pomaknuo prema vertikali. Pri čemu se odnos prema vertikali vlasti može lijepo pratiti od usvajanja Čovićevih tvrdnji o potrebi uspostave takve vrste vlasti do Vrankićevog iskrenog čuđenja kada mu Ivanić posve argumentirano objašnjava zbog čega taj stav drži besmislenim, da bi voditelj, u nemogućnosti da išta suvislo na Ivanićev zaključak kaže, ustvrdio kako neki misle da je uspostava vertikale puno bolja. Tko su ti neki, osim samog Vrankića, izlišno je i spominjati.

No, o čemu je Vrankić razgovarao i što je u novinarskom smislu ponudio? U razgovoru s Čovićem krajnju neprofesionalnost, naravno, a u razgovoru s ostalom dvojicom članova Predsjedništva tragove solidnog novinarstva i nedostatak teksta. Nije problem kad se novinar u brojnim stavovima slaže s intervjuiranim; problem nastaje kad se ne ponaša kao novinar, već kao diktafon. Naime, pažljivijim gledateljima nije mogao promaknuti vrlo bitan detalj njegovog razgovora sa Čovićem, koji se odnosi na činjenicu da mu tokom čitavog polusatnog razgovora nije postavio nijedno pravo potpitanje. Ukoliko se takvim ne smatra njegovo nadopunjavanje Čovićevih misli sintagmom “upravo sam to htio reći”. Oni koji su se na bilo koji način bavili novinarstvom, lako u tom razgovoru mogu prepoznati formu intervjua putem maila, u kojem u pravilu izostaje dijalog. No, dok je to u razgovoru te vrste razumljivo, u televizijskom intervjuu je neoprostivo, s obzirom da je to idealan medij za ozbiljan, pa i polemički dijalog. Druga je sad stvar što je svakome jasno koliko je nerealno od Vrankića očekivati da na Čovićevu tvrdnju kako je u sintagmi “stolni grad” sadržano čisto tehničko objašnjenje činjenice da je to jedini veći grad u državi u kojem Hrvati u značajnom broju žive, tj. stoluju, i da ga druga dva naroda jednako legitimno mogu na isti način doživljavati, reagira, recimo, potpitanjem: Na koji način ga ostali narodi mogu tako doživljavati kad je u većem dijelu grada izbrisan bilo kakav spomen na njihovu prisutnost? No, ostavimo te marginalije ovoj dvojici da o njima raspravljaju bez prisustva kamera i vratimo se ostatku razgovora u kojem je Vrankić uvjeravao Čovića da je prethodna vlast ostavila katastrofalne rezultate na svim poljima, dok je doktor uvjeravao Vrankića da će se sve to u ovom mandatu riješiti. Dobili smo tako sliku hrabrog, stručnog i poštenog spasitelja koji kreće u završni obračun s korupcijom.

Nakon što je odradio doktora Čovića, Vrankić je prionuo razgovoru sa Bakirom Izetbegovićem, svakako najboljem u ovom trodnevnom ciklusu. Dok je sa Čovićem uglavnom statirao, novinar BHT-a je sa Izetbegovićem pokušavao voditi razgovor, pri čemu mu se kao ključni problem ispostavila činjenica što je naišao na čovjeka na čije odgovore nije bio spreman. Izetbegović je gledateljima, pored činjenice da je uspješno polemizirao s Vrankićem, predstavio rijetko trezven nastup u kojem je apelirao na politiku kompromisa i svijest o tome da na prvom mjestu treba promatrati kako se u bilo kojem kontekstu zemlje osjećaju oni koji su u tom prostoru u manjini, posegnuvši za primjerima simboličkog nasilja u Mostaru. Vrankića je tako iskreno i uvjerljivo izlaganje u kojem je dirnuto u tabue “stolnog Mostara” vjerovatno toliko šokiralo da se nije sjetio postaviti najlogičnije moguće pitanje: Zbog čega Izetbegović ne iskazuje istu vrstu senzibiliteta prema činjenici da su ploče s natpisima sarajevskih ulica zelene boje? No, takvi propusti se dešavaju kad se čovjek odvikne od polemičkog dijaloga.

U posljednjem intervjuu, kojeg je vodio s Mladenom Ivanićem, vidjeli smo najnezainteresiranijeg voditelja, kojeg je sugovornik potpuno matirao kroz pitanje o uspostavi ili neuspostavi vertikale vlasti. Naime, u času dok je Ivaniću postavljao pitanje o tome ne osjeća li možda izvjesnu slabost s obzirom da entitetsku vlast u RS-u ne drži njegov savez, već Milorad Dodik, zbog čega neće imati utjecaj u Vijeću ministara, vjerovatno nije bio spreman na zaključak kako nema nikakvog razloga da u Vijeće ministara iz RS-a ne uđu ljudi iz Saveza za promjene, osim ako Čović to ne opstruira. Što bi, kako je zaključio Ivanić, lako i mogao, i to unatoč tome što su mu usta puna borbe protiv principa da predstavnici jednog naroda biraju predstavnike drugim narodima. Ostavši još jednom bez teksta, Vrankić je čak propustio Ivanića upitati što bi predstavljalo to jedinstvo ideja oko odnosa prema državotvornosti u RS-u.

No, od svega navedenog pogubnija je činjenica da je, razmišljajući valjda o sudbinskim pitanjima vanjske politike, novinar propustio pitati sugovornike da se osvrnu na tešku socijalnu situaciju, prošlogodišnje prosvjede i ponude njihovo viđenje ekonomskog i klasnog raspleta u budućnosti. Pa smo tako dobili bilo kakav osvrt na prošlogodišnje prosvjede tek na osobnu inicijativu Izetbegovića i Ivanića.

U konačnici, teško je bilo ne primijetiti kako je, i u razgovoru s Izetbegovićem, i u razgovoru s Ivanićem, Vrankić na dva mjesta upotrijebio stari izraz iz srpskog jezika “koliko sutra”, dok se od takvih verbalnih izleta pažljivo, točnije govoreći pozorno, čuvao u razgovoru sa Čovićem. Eh, šta trening učini od čovjeka.