U Bosnu i Hercegovinu dolaze ljudi s Dalekog istoka. Ono zbog čega smo mi frustrirani, za neke je izvorni raj. Sve masovnije stižu radnice iz Pakistana, ili Indije, pa kad vide kako je ovdje, odluče da ostanu i dobro im, ne mogu da se načude kako se žene tu poštuju. Objektivno govoreći, Bosna i Hercegovina kao da je jučer ispala iz kakve nakaradne definicije Draška Stanivukovića: tradicionalno patrijarhalno društvo s mnogo muškog nasilja i konzervativnom mužjačkom dominacijom. Ali u odnosu na ono odakle pomenute žene dolaze – divota.
Sarajevski poduzetnik Omar Kuštrić nedavno je na Facebooku objavio fotografiju s novom uposlenicom, koja dolazi s Filipina. Dobar primjer ljudske otvorenosti, čovjek je s ponosom predstavio novu radnicu. Da ne živimo gdje živimo, ovakva informacija ne bi bila vrijedna pomena. Pošto živimo gdje živimo, u ideološki zadrtom i geografski zabačenom dijelu dunjaluka, Kuštrićev potez vrijedan je hvale. Naš problem (tj. jedan od naših brojnih problema) je što ljudi čiji su bliski članovi obitelji otišli vani s animozitetom gledaju na ljude koji su doslovno iz istih razloga završili u Bosni i Hercegovini. Strahuju da će im pridošlice pokvariti idiličnu etničku sliku, zaboravljajući dvije bitne činjenice. I njihovi rođaci negdje vani kvare “idiličnu etničku sliku”, a naša je dotična slika, imajući u vidu šta jedni drugima već decenijama radimo, sve samo ne idilična. Malo drukčije, svježe, miroljubive krvi dobro bi nam došlo.
Pakistan, Nepal, Indija
Nema sumnje da će u godinama koje slijede manjak radne snage biti nadoknađen ljudima iz Pakistana, Nepala, Indije, Filipina, Kine… Kad bi domicilni građani umjeli razmišljati bez predrasuda i nametnutih ograničenja, shvatili bi da je to nešto najbolje što se Bosni i Hercegovini može desiti. Miješanjem kultura, običaja, navika, kuhinja, tradicija – država i njeni građani mogu samo profitirati. Ljepota i kvalitet neke sredine ogledaju se upravo u njenoj šarolikosti, u mogućnosti izbora, a sve su to kvaliteti u kojima se i nismo baš proslavili posljednjih decenija. Ovdje ni tzv. autohtoni narodi, šta god da to značilo, ne mogu da izađu na kraj jedni s drugima i pitanje je kako li će prihvatiti pridošlice drukčije boje kože, religije i tradicije.
Geostrateški trendovi drastično mijenjaju unutrašnja društvena kretanja. Odlazak u inostranstvo posljednjih godina nije utihnuo, procjena je da je Bosnu i Hercegovinu od 2013. godine napustilo pola miliona građana. Znatan broj bh. gradova ima problem napuštenih stanova, negdje čak i kompletnih naselja. Potreba za radnom snagom sve je veća. U februaru ove godine u BiH je, prema podacima Službe za poslove sa strancima, bilo 10.500 odobrenih privremenih boravaka. Od toga, 2.860 je tu na osnovu radne dozvole i 1.187 na osnovu rada bez dozvole. Dakle, proces je tek na početku i nema sumnje da će se dalje razvijati. Najveća potražnja je za prodavcima, operaterima, krojačima, armiračima i tesarima. Posljednjih mjeseci zabilježen je veći broj radnika iz stranih zemalja na području Neuma, Čapljine, Mostara… Dolaze kako bi zamijenili domaću radnu snagu koja isto to radi u zemljama Zapada.
Dvije trećine radnih dozvola koje izda stranim radnicima, Hrvatska je lani dodijelila ljudima iz BiH. Zemlje Evropske unije doslovno se takmiče za kvalitetnu radnu snagu i u takvim uslovima uposlenike je teško zadržati. Školovani, stručni kadar odlazi za boljim primanjima, a radna mjesta ostaju upražnjena. Bosna i Hercegovina nije usamljena u ovom problemu, slična je situacija i u susjedstvu. Uporedo s dolaskom stranih radnika sve je više i informacija o kršenju njihovih elementarnih prava. U Hrvatskoj svaki peti djelatnik na gradilištu je stranac. Trenutno ih radi više od 120.000, uglavnom iz Nepala, Filipina i Indije. Katarina Peović, saborska zastupnica iz Radničke fronte, tvrdi da je Zakon o strancima omogućio sistemsku korupciju i da je na djelu “suvremeno robovlasništvo”. Dodaje da posjeduje fotografije radnika iz Nepala koji spavaju na betonu, u sobi bez prozora i rade dvije smjene, od kojih im je samo jedna plaćena.
Dio smo globalog poslovnog okruženja. Prihvatiti tu činjenicu znači prihvatiti i postojanje stranih radnika, odnositi se prema njima s punim poštovanjem i sistemski spriječiti svaku pojavu diskriminacije i ugrožavanja radnih prava.