Tijekom kratkog perioda od samo godine dana naše kolektivno iskustvo opterećeno je snažnim emocijama u rasponu od sućuti i brige do straha i tjeskobe. Svijet su potresla dva globalno značajna događaja, širenje COVID pandemije i ruska invazija na Ukrajinu. Stalne mutacije virusa, nepristajanje na cijepljenje velikog broja građana i generalno nesnalaženje političkih sustava s nedovoljnom učinkovitošću propisanih mjera u mnogim su ljudima rezultirali osjećajem strepnje pred mogućnošću gubitka zdravlja, trajnim posljedicama ili teškim oblikom bolesti koji zahtijeva bolničko liječenje, a nerijetko završava i smrću.
Tjeskoba je intenzitetom nadišla uobičajeno strahovanje za vlastiti život i živote ljudi koji su nam dragi. A onda je bezumni napad Putinovog režima na Ukrajinu, isprepleten s bojazni od širenja sukoba do razine svjetskog rata i nove globalne ekonomske krize, potisnuo naše dotadašnje strahove. To je donekle razumljivo s obzirom da se čovječanstvo u pravilu bolje nosi s prirodnim katastrofama, nego s vlastitom, svjesno odabranom okrutnošću. No, uslijed fokusiranja na ove događaje, mnoge su druge stvari prošle jedva primjetno, na marginama pažnje svjetske javnosti. Ako smo povremeno i osjetili sućut pred nemilosrdnim pokušajima izraelskog režima da pronađe „konačno rješenje” palestinskog pitanja, čini se da situacija u Afganistanu, nakon početnog interesa za talibansko preuzimanje vlasti, već dugo nije u domeni naše brige.
Stravični prizori
U augustu će biti točno godinu dana otkako smo s nevjericom gledali stravične prizore uzaludnih pokušaja mnogih Afganistanaca da napuste svoju zemlju, kojom su netom zavladali Talibani svrgnuvši režim dotadašnjeg predsjednika Ashrafa Ghanija. Život pod Talibanima Afganistancima nije bio nepoznat, iskusili su ga u periodu prethodne talibanske vlasti od 1996. do 2001. godine. Zato su oni koji su ostali, ostali s malo nade. Po preuzimanju vlasti, Talibani su, ne bi li pridobili kakvu takvu naklonost i priznanje zapada, obećali da ovoga puta njihovu vladavinu neće karakterizirati progon, mučenje i usmrćivanje neistomišljenika te onemogućavanje slobodnog kretanja i obrazovanja ženama. Danas svjedočimo da je to obećanje bilo tek ludom radovanje.
Po odlasku Amerikanaca obustavljen je i dotok novčanih sredstava kojima su SAD i međunarodne financijske institucije održavale privid postojanja ekonomskog sustava u zemlji temeljito osiromašenoj višedesetljetnim ratnim sukobima. Uslijed sankcija, u Afganistanu vladaju ekstremno siromaštvo i glad. Milijuni ljudi doslovno nemaju što jesti. Oni sretniji uspiju pojesti komad kruha i popiti poneki gutljaj zaslađenog čaja. Prema procjenama UN-a čak 95 posto stanovnika je pothranjeno, a petnaest milijuna ljudi (nešto manje od polovice svih Afganistanaca) u riziku je umiranja od gladi. Ovoj je opasnosti posebno izložena najranjivija skupina, djeca do pet godina starosti. Žene koje su prije dolaska Talibana bile zaposlene, sada su zatvorene u kuću, a posao im je zabranjen. Nije teško pretpostaviti kakve to posljedice ima za život onih obitelji u kojima je majka (u pravilu je riječ o udovicama) do tada bila jedina hraniteljica. Razina zdravstvene zaštite vrlo je niska uslijed nedostatka lijekova i kolapsa zdravstvenog sustava koji nije u mogućnosti isplatiti plaće liječnicima. Prema podacima Ministarstva zdravstva, u prva tri mjeseca 2022. umrlo je 3700 novorođenčadi, većina zbog nedostatka hrane. Jedna od užasnih posljedica neimaštine je i tržište malom djecom i djevojkama rane tinejdžerske dobi, koje roditelji prodaju da bi zarađenim novcem omogućili preživljavanje ostatku obitelji.
Progon žena
Po preuzimanju vlasti u augustu 2022. Talibani su zatvorili srednje škole namijenjene obrazovanju djevojaka uz obećanje da će ih ponovno otvoriti čim uspostave mehanizme vlasti. Naglasili su tada kako ovoga puta ni na koji način neće onemogućavati rad niti školovanje žena. Talibanski glasnogovornik Zabiullah Mujahid tada je rekao kako će „žene biti vrlo aktivne u društvu”. Zatim su sedam mjeseci obmanjivali svjetsku javnost i svoje građane lažnim informacijama o tome kako pripremaju ponovno otvaranje djevojačkih srednjih škola, da bi u martu ove godine Ministarstvo obrazovanja zaista i otvorilo srednje škole za djevojke, ali samo na nekoliko sati. Istog dana su objavili odluku o njihovom zatvaranju. Prema toj odluci, djevojčicama je zabranjeno da se školuju nakon završetka šestog razreda osnovne škole. Osim što više ne smiju biti zaposlene, ženama je zabranjeno i napuštanje kuće bez postojanja opravdanog razloga kakav je, primjerice, odlazak kod liječnika. Ukoliko dobiju dozvolu za izlazak iz kuće, njihovo kretanje ne smije biti „besciljno lutanje”, već prelazak zadanog puta do odobrenog cilja najkraćom rutom. Ukoliko putuju dalje od 72 kilometra, obavezno moraju biti u pratnji muža, oca ili nekog drugog muškog rođaka. Također im je propisano odijevanje burke, najradikalnijeg islamskog prekrivala kojim je žena u potpunosti zakrivena na način da joj nisu vidljive čak niti oči. Ove propise donosi Visoko islamsko akademsko vijeće, a o njihovom provođenju brine vladino tijelo sugestivnog imena. Riječ je o Ministarstvu za promociju vrline i sprječavanje poroka. Kad su prije 21 godinu Talibani bili na vlasti, njihovi su borci bičevali žene kad bi ih zatekli bez burke.
Problem su i odluke međunarodne zajednice koje, unatoč ispravnoj namjeri, nisu dobre jer uvjetuju isporuku humanitarne pomoći otvaranjem škola. To znači da će, ukoliko Talibani ne popuste pritisku, Afganistanci osim bez škola za djevojčice, ostati i bez donacija u hrani i lijekovima, a to milijune ljudi doslovno vodi u smrt.
Valja reći i to da je, prije sovjetsko-američkih igara osamdesetih godina prošlog stoljeća, plemenskih ratova i dolaska Talibana iz Pakistana, život u Afganistanu bio dobar do te mjere da to, gledano iz današnje perspektive, djeluje nestvarno. Afganistan je bio prva azijska zemlja sa zastupnicom u parlamentu, mladići i djevojke su zajedno pohađali škole i fakultete, a Kabul bio jedno od najvažnijih kulturnih središta Azije. Trenutno, pak, stanje možda najbolje sažima rečenica Raihane Asad, aktivistice za ljudska prava: „Mi žene izgubile smo sve”.
