Da posjedovanje stranačke iskaznice neke dobro pozicionirane ili, još bolje, vladajuće stranke ima blagotvoran utjecaj na poslovni uspjeh i brzo napredovanje u karijeri, to i nije neka tajna. Nije nam za to trebalo istraživanje. Cjeloživotno iskustvo preživljavanja u našim nisko-funkcionalnim, ali visoko korumpiranim plemenskim zajednicama, koje iz milja zovemo državama, to svakodnevno potvrđuje.
Rijetka je ovdje i ugrožena vrsta čovjek koji za radnog vijeka nije zaposlio prijatelja, rođaka ili bar susjedovog malog. Još je rjeđi takav koji nikad nikog nije pitao da mu pomogne nekoga zaposliti. Nepotizam se, na prostoru zapadnog Balkana i područja koje mu mentalno gravitira smatra dijelom standardne procedure, možda ne baš legalnim, ali svakako legitimnim načinom rješavanja egzistencijalnih briga. Odavno ga ne brojimo među smrtne grijehe. Sve se tu dogovara i „završava” s namještenim natječajem, bez njega ili neovisno o njemu. Prihvatili smo da „sustav” tako funkcionira i prilagodili se, no to nam je uništilo moralni kapacitet za nadmeno izricanje kritičkih sudova. Teško je autentično prezirati ono što smo i sami spremni činiti, vlastita participacija kvari osjećaj moralne uzvišenosti i nadljudske superiornosti. Ili bi tako bar trebao biti. No, malo je kod nas stvari onakvo kakvo bi trebalo biti.
Preko veze
Sve se tu obavlja „preko veze”, od upisa u vrtić ili školu do zapošljavanja i izgradnje uspješne poslovne karijere, odlaska na liječnički pregled ili operaciju, ishodovanja građevinske dozvole, čak i nabavke ulaznica za nogometni derbi ili rasprodan koncert omiljenog pjevača. Pa iako i bez istraživanja znamo kakvo je „stanje na terenu”, agencija Promocija plus nedavno je, za televizijsku kuću RTL Hrvatska, provela istraživanje o tome u kojoj su mjeri građani Hrvatske zadovoljni svojim poslom te što po njihovom mišljenju najviše utječe na poslovnu uspješnost. Neočekivano visok postotak od čak 52,4 posto ispitanika potpuno je ili uglavnom zadovoljno poslom koji obavlja dok je podjednak postotak od 23 posto onih koji nisu zadovoljni ili su ni zadovoljni niti nezadovoljni. Među zadovoljnima je više muškaraca (56,7 posto), a stupanj zadovoljstva se povećava proporcionalno dobi zaposlenika, godinama radnog staža te stupnju obrazovanja pa su najstariji, najduže zaposleni i visokoobrazovani najzadovoljniji.
U skladu sa stihom „Maslina je neobrana, nima koga da je bere” koji pjevaju kršni Dalmatinci ujedinjeni u klapu, očekivano je najmanji broj zadovoljnih poslom u Dalmaciji. Najviše je zadovoljnih u Istri, na riječkom području i na sjeveru Hrvatske. No, stvarno poražavajući dio ankete, koji najbolje oslikava moralnu propast našeg društva do koje je dovela tridesetogodišnja vladavina HDZ-a tek povremeno isprekidana nesposobnim SDP-om, odnosi se na pitanje o tome je li za uspjeh važnije obrazovanje ili stranačka iskaznica. Više od polovine ispitanih građana (56 posto muškaraca i 49,8 posto žena) smatra kako je važnije biti u političkoj stranci. Da je za uspjeh i dobar posao, uz stranačku člansku iskaznicu, potrebna još i „veza” smatra čak 58,7 posto ispitanika, podjednako muškaraca i žena. Istovremeno svaki treći fakultetski obrazovan čovjek uopće ne radi posao za koji se godinama školovao na teret cijelog društva. Istraživanje je provedeno u junu 2022. na uzorku od 1054 ispitanika uz standardnu grešku od plus/minus tri posto i razinu pouzdanosti od 95 posto.
Opasna percepcija
Vrlo je opasna ovakva percepcija građana prema kojoj, umjesto vlastite sposobnosti i truda, uspjeh jamči povezanost s moćnim i utjecajnim pojedincima što iz okrilja političkih stranaka nezakonito upravljaju društvenim procesima. Podjednako je ona poražavajuća po ljudsko dostojanstvo te kvalitetu života u zajednici koliko i nešto drugačija, ali jednako etički problematična teorija socijalnog darvinizma. Njena je temeljna pretpostavka da je za dobra postignuća ključna genetika i da će veći uspjeh ostvariti oni pojedinci koji su bolji po svojim urođenim predispozicijama. Ta opasna ideja u prošlosti je služila kao teorijsko opravdanje mnogim diskriminatornim praksama, od rasizma utemeljenog na pretpostavljenoj biološkoj superiornosti bijele rase do opće raširenog uvjerenja o prirodnoj nadmoći muškog nad ženskim rodom. Greška ove teorije lako se može objasniti primjerom sportski nadarenog djeteta koje neće postići nikakav sportski uspjeh ukoliko ne trenira marljivo. Dobre predispozicije su startna prednost, ali ne jamče životni uspjeh. Ovo se u novije doba često problematizira u kontekstu eugenike. Otkako je dešifrirana karta ljudskog genoma, postalo je moguće intervenirati u nasljedni materijal, primjerice, odabiranjem boje očiju ili kose pa i mnogih drugih obilježja svom djetetu, ali i eliminiranjem nekih nasljednih bolesti. Hoće li dopuštanje takvih intervencija povećati već postojeće razlike bogatih i siromašnih? Moglo bi, ali tek u kombinaciji s ostalim faktorima, poput boljeg obrazovanja, koje je dostupnije djeci bogatih i visoko obrazovanih roditelja.
Branko Tunić, čovjek koji se proslavio lijepljenjem članske iskaznice na svoje čelo u noći proslave izborne pobjede HDZ-a 2015. godine, tom je gestom nesvjesno odao hommage jednako nesvjesnom „umjetničkom performansu” Željka Keruma, bivšeg gradonačelnika Splita, koji je, pak, na svoje čelo postavio krišku pršuta. Tom je gestom, naš Branko postao simbol omamljenog i pogubljenog hrvatskog čovjeka, čiji životni uspjeh već trideset godina u dobroj mjeri ovisi o učlanjenju u vladajuću stranku.
Čovjek je uvijek kombinacija urođenih prirodnih predispozicija, okolinskih utjecaja i vlastitih svjesnih odabira pa, ako životni uspjeh nije tek produkt slučajnog spleta okolnosti, postoji šansa da zajednica prosperira prepoznajući sklonosti i sposobnosti svojih članova, te da oni sami žive sretno. Da bi to pak bilo moguće, potrebno onemogućiti uvriježene mehanizme negativne selekcije kao izravnu posljedicu zloupotrebe političke moći. Izbori su uvijek iznova prilika da to učinimo.
