U SUSRET IZBORIMA: Najskuplja kampanja ikada

SVIJET MEDIJA: Kako stranke rasipaju novac u predizbornoj kampanji? Zašto je i kome važno „nepolitičko Sarajevo“? U čije ime Porfirije priziva nove granice?

U SUSRET IZBORIMA: Najskuplja kampanja ikada

Kampanja bez kontrole

Političke stranke u Bosni i Hercegovini ni za ove opšte izbore, koji će se održati 2. oktobra, glasačima ne nude ništa osim nacionalizma i patriotizma, jer je to izgleda jedini provjereni recept za pobjedu.

Predizborna kampanja koja je počela 2. septembra obilježila su prepoznatljiva lica i provjereni slogani na stranačkim plakatima i bilbordima širom BiH. Kampanja će trajati do 1. oktobra do 07:00 sati ujutro, kada počinje izborna šutnja.

Slogani stranaka u Federaciji BiH za devete opšte izbore od potpistivanja Dejtonskog sporazuma su u znaku zabrinutosti za opstanak države, a u entitetu Republika Srpska glavni konkurenti odlučili su se da izraze zabrinutosti za opstanak RS-a.

RED PATETIKE, RED NACIONALIZMA

SDA, jedna od najvećih stranaka u BiH, sloganom Sigurno uplovila je u izbornu kampanju. Druge dvije velike stranke u BiH, SNSD i HDZ BiH, također su išli na sigurno sa sloganima Jer volim Srpsku i Zajedništvom do pobjede.

Opoziciona Socijaldemokratska partija BiH (SDP) odlučila se za slogan Da svane dan, koja bi trebala da pozove birače na promjene.

Željko Komšić i njegova Demokratska fronta (DF) zajedno sa Građanskim savezom (GS) izlazi na izbore sa sloganom Za građansku državu, što je njihova politička ideja koja ih je do sada održavala u vlasti.

Naša stranka potencijalnim biračima se nameće sa sloganom Naša zemljaSDS i PDP, dvije najveće opozicione stranke u entitetu Republika Srpska, na ove izbore izlaze sa sloganima Živjećeš bolje i Republika Srpska mora da se brani.

Profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli Enes Osmančević smatra da su slogani za ovogodišnje opšte izbore stereotipni, jednodimenzionalni i neinventivni.

„Sve stranke, ne samo u entitetu Republika Srpska, slijede jednu logiku i jedan stereotip. U ovom slučaju to je priča i narativ koji je nametnuo Milorad Dodik o ugroženosti i potrebi odbrane, samo ne znamo od koga i šta se nudi umjesto toga. To je permanentno stvaranje krize i takmičenje u nacionalizmu, što je nažalost prihvatila i opozicija. To je po meni strateška pogreška, posebno u Republici Srpskoj, gdje oni misle da Dodika i SNSD mogu pobijediti njegovim oružjem, a on je zaista šampion u nacionalizmu i šovinizmu“, kaže Osmančević.

Kada je riječ o strankama sa sjedištem u drugom bh. enetitetu Federaciji BiH, po mišljenju Osmančevića dvije najveće stranke, SDA i HDZ, išli su na provjereno i emocije svojih birača.

„SDA želi da prikaže svoju superiornost i želi da predstavi da su izbori već unaprijed dobijeni i s tim u vezi koriste ovaj slogan ‘Sigurno’. HDZ svojim sloganom ‘Zajedništvom do pobjede’ apelira na tu vrstu zajedništva, odnosno potpore koju očekuju od ukupne etnije, odnosno hrvatskog naroda u BiH. Oni se smatraju perjanicom tog nekog pokreta koga svi treba da slijede, a to su već viđene stvari“, kaže Osmančević.

U ovogodišnjim izbornim sloganima, smatra on, nema novih ideja i motivirajućih poruka, a sve vladajuće stranke su zaokupljene samoodržanjem na vlasti i svojim biračima ne obećavaju ništa.

„Oni su odnarođeni i ne primjećuju stvarne probleme ljudi niti kako se odvija život mimo njih. Jednostavno su fokusirani na očuvanje fotelja, a to svoje očuvanje u foteljama predstavljaju kao pitanje života ili smrti, što je uistinu jedan iskrivljen pogled stvarnosti“, navodi Osmančević.

INFLACIJA DIVLJA, U STRANKAMA LOVA DO KROVA

Za razliku od prethodnih izbora, stranke biračima, barem prema spotovima koji se mogu vidjeti ili čuti u medijima, ne daju velika obećanja kao prije o stotinima hiljada radnih mjesta, velikim stranim investicijama, itd. Za ove izbore sve se svodi na opšte priče o boljem životu, boljim putevima, boljem zdravstvu, sve naravno u ime čovjeka, patriotizma i nacionalizma.

Građani ove zemlje i 32 godine od održavanja prvih slobodnih višepartijskih izbora u BiH i dalje se, dakle, lože samo nacionalizmom. Postavlja se samo pitanje da li će građani i narodi u BiH taj nacionalizam moći da lože ove zime kraj enormnih poskupljenja ogreva, ali i svega ostalog u ovoj godini. Prema podacima Agencije za statistiku BiH, inflacija u julu ove godine bila je 16,7%, što je najveća inflacija zabilježena u BiH u posljednje 22 godine.

Cijene proizvoda i usluga koje se koriste za ličnu potrošnju u RS-u u julu ove godine, prema podacima entitetskog zavoda za statistiku, bile su više za 15,4 % u odnosu na isti mjesec prethodne godine.

Federalni zavod za statistiku objavio je da se u julu inflacija u FBiH popela na 17,6% na godišnjem nivou.

Međutim, ovdje, prema mišljenju profesora Osmančevića, nisu samo problem stranke, već i biračko tijelo, odnosno javnost u BiH koja je vrlo pasivna, ima nizak nivo političke kulture i nije zainteresovani za rješavanje svojih problema.

„Oni ne obećavaju ništa jer niko od njih ništa ne traži. To je sada problem u biračkom tijelu, građanima, koji na njih ne vrše nikakav pritisak. Niko od njih ne traži da riješe probleme depopulacije, odnosno odlaska stanovništva u inostranstvo, probleme zapošljavanja, zdravstva, školstva, nefukcionalnosti institucija, slabog životnog standarda, itd. To niko ne traži, pa zašto bi se oni time bavili i zašto bi obećavali“, kaže Osmančević.

Jedno od značajnih pitanja jeste i koliko će ova izborna kampanja koštati građane?

Po energiji koju stranke ulažu u ovogodišnju izbornu kampanju, ali i broju reklamnog materijala na ulicama i medijima, čini se da će ona biti najskuplja do sada.

Finansiranje izborne kampanje u BiH regulisano je Izbornim zakonom BiH, Zakonom o finansiranju političkih stranaka, te nizom podzakonskih akata.

Zakon o finansiranju političkih stranaka definiše dozvoljene izvore finansiranja dok se Izbornim zakonom BiH definiše osnov za dozvoljeni maksimalan iznos sredstava koji jedan politički subjekt može utrošiti tokom kampanje, a on zavisi od broja birača za svaku izbornu jedinicu u kojoj politički subjekt ima kandidata.

Zavisno od nivoa vlasti za koji se izbori organizuju, broj birača se množi sa 20 ili 30 feninga, kako bi se dobio maksimalan iznos sredstava za kampanju političkog subjekta.

BEZ OGRANIČENJA JAVNE POTROŠNJE U KAMPANJI

„Transparency international u Bosni i Hercegovini (TI BiH) vrši monitoring trošenja sredstava političkih stranaka u vrijeme izborne kampanje i putem terenskih posmatrača, ali je nemoguće utvrditi koliki je stvarni iznos koji političke partije utroše u vrijeme izborne kampanje. Jedan od razloga za to je što svake izborne godine političke stranke otkrivaju nove načine zaobilaženja propisa. Izborna kampanja se često prikriva kroz organizaciju događaja koje su organizovane od strane javnih institucija, a koje političke stranke onda koriste za vlastitu promociju“, kaže predsjedavajućiUpravnog odbora TI BiH Srđan Blagovčanin.

Podaci do kojih je došao TI BiH tokom prošlih lokalnih izbora 2020. pokazali su razliku između onoga što prikazuju stranke u svojim izvještajima i onoga što su utvrdili posmatrači na terenu.

„Petnaest vodećih političkih stranaka u BiH prikazalo je u svojim postizbornim izvještajima za protekle lokalne izbore 5,2 miliona KM troškova propagande. Ipak, samo troškovi medijskog i vanjskog oglašavanja (putem bilborda) kao i troškovi predizbornih skupova koje je evidentirao TI BIH kumulativno za 1,46 miliona KM premašuju ovaj iznos, što jasno pokazuje da stranke nisu realno prikazale informacije o finansiranja“, navedeno je u ovom izvještaju TI BiH.

Foto: Izvještaj o troškovima na lokalnim izborima 2020. godine

Poseban dio problema je što političke partije koriste i ono što se zove funkcionerska kampanja, gdje se na različite načine zlouporebljava javna pozicija da bi se promovisao kandidat ili politička partija.

U monitoringu TI BiH o ponašanju političkih partija i kandidata dva mjeseca prije početka izborne kampanje zabilježeno je preko 1.300 primjera korištenja javnih resursa za promociju, uz značajno povećanje javne potrošnje.

CIK-u je upućeno je 36 prijava zbog preuranjene kampanje, kršenja Zakona o finansiranju političkih partija i zloupotrebe javnih resursa. Zanimljivo je da je CIK odbacio prve prijave TI BIH, jer se zabrana zloupotrebe javnih resursa odnosi samo na period zvanične izborne kampanje, tako da će sve ono što se dešavalo u proteklom periodu proći nekažnjeno. CIK je za sada sankcionisao samo pojave preuranjene kampanje, a po prijavama TI BIH izrečeno je osam sankcija.

Online mapa TI BiH predizbornih radova pokazuje da je u cijeloj BiH od 1. jula započeto 249 radova vrijednih 845 miliona KM, a završeno je 227 radova vrijednih 175 miliona KM. Ukupna vrijednost javnih radova u ova dva mjeseca već je premašila godišnju vrijednost svih radova koji su po podacima Agencije za javne nabavke ugovoreni cijele prošle godine.

Zabilježeno je i značajno povećanje jednokratnih davanja usmjerenih na razne grupe stanovništva, gdje se u većini slučajeva radi u indirektnoj kupovini podrške birača javnim sredstvima. Od 1. julakroz jednokratna davanja svih nivoa vlasti građanima  je podijeljeno preko 200 miliona KM, a najznačajnija su izdvajanja entitetskih vlada od preko 100 miliona za jednokratnu pomoć penzionerima, borcima, mladima i socijalnim kategorijama.

TI BiH ističe da svi ovi primjeri kao i značajno povećanje javne potrošnje u predizbornom periodu pokazuju da u BiH nisu stvoreni uslovi za fer i poštene izbore, jer značajnu prednost imaju kandidati i stranke koji raspolažu sa javnim resursima.

Monitorinzi izbornih kampanja TI BiH pokazali su, također, da se tokom izbornih godina dramatično povećavaju iznosi javnih nabavki i zapošljavanje u javni sektor.

„Tako da nam sve ovog govori da i ova izborna kampanja kao i sve one prethodne se ne kreće u zakonskim okvirima, zalazi u jako puno sivih zona koje izlaze iz okvira finansiranja političkih partija, a neki zalaze i u oblast krivičnog zakonodavstva“, zaključuje Blagovčanin. (Erduan Katana, Inforadar)

 

Šta je to političko Sarajevo?

Andrej Nikolaidis među najuglednijim je piscima i najborbenijim novinarima “naških” jezika. Plodan romanopisac, objavio je, među ostalim, romane Oni!, Mimesis,  Sin – roman iz 2006. za koji je osvojio Nagradu EU za književnost – Dolazak, Devet, Mađarska rečenica, koji je 2016. nagrađen regionalnom nagradom za književnost Meša Selimović i Odlazak, te posljednji roman Anomalija, objavljen ove godine. Objavio je i knjigu priča Katedrala u Sijetlu, esejističko-filozofsku knjigu u apokalipsi Homo sucker, a svoje je novinarske kolumne izabrao u knjizi Hronika propasti. Živi u nepomirljivom sukobu s političkom glupošću koja postjugoslavenskim prostorima vlada već trideset godina, pa su njegove polemike – preciznije rečeno, sudske tužbe protiv njegovih tekstova, kakvu je svojedobno podigao Emir Kusturica – nadaleko poznate, baš kao i njegova kritička politička esejistika. U posljednje je vrijeme Nikolaidis postao otvorenom metom propale vlade crnogorskog premijera Dritana Abazovića, koja je najavila da će mu oduzeti status istaknutog umjetnika; najava koja je izazvala prosvjede kritičkih umjetnika i novinara diljem bivše Jugoslavije protiv tog eklatantnog, ničim prikrivenog napada vlasti na nezavisnoga, kritičkog intelektualca. U intervjuu s Andrejem Nikolaidisom, tacno.net je, među ostalim, želio provjeriti je li Abazovićeva vlada – koja je u međuvremenu pala, i nije jasno kada bi Crna Gora mogla dobiti novu – ispunila svoju grotesknu, ali zato ništa manje zloćudnu prijetnju.

Crnogorska vlada najavila je da će ti oduzeti status istaknutog umjetnika, koji garantira stanoviti novčani mjesečni honorar, i time kakvu-takvu egzistencijalnu sigurnost i mir za stvaranje. Jesu li to proveli? I hoće li, ako provedu, uspjeti u očitoj nakani da ti onemoguće pisanje, tako što će ti oduzeti novac i natjerati te da radiš – što? 

Nisu sproveli, zasad. Takvo što bilo bi neustavno i nezakonito. Što, dakako, ne znači ništa: ovdašnje vlasti zakone i ustav krše više puta dnevno. Međutim, moram se zapitati: koliki je koeficijent inteligencije ljudi koji su takvo što smislili?

Evo zašto. Meni bi oni da “ukinu i oduzmu” zato što pišem novinske tekstove u kojima kritikujem Dritana Abazovića. Koji je na sjednicama vlade više puta javno, u direktnom televizijskom prenosu, vršio pritisak na ministricu kulture da me kao politički nepodobnog odstrijeli… Ona je na kraju, nakon internet-linča koji je nadamnom sprovela Abazovićeva tviter i fejsbuk rulja, popustila. Pa je, od slova do slova ponovila ono što Abazović govori za mene, dakle da sam esktremista i da u meni ima nešto inherentno fašističko. Meni se, ne zajebavam se, zamjera da sam ekstremno antifašista i da, stoga, u mom ekstremnom antifašizmu ima nešto netolerantno, dakle fašističko prema fašizmu. Znate, kad nešto ode u tri pičke materine, Crna Gora recimo, onda se dešavaju ovakve stvari i navedenu argumentaciju koristi vladajuća partija – pritom navodno zelena i liberalna partija, URA.

E sad… Pitanje za morona koji je smislio kaznu za mene. Ako mi oduzmete mjesečna primanja, zar to ne znači da ta mjesečna primanja moram nadomjestiti sa više novinsko/portalskih tekstova, dakle sa više tekstova u kojima ću jebati sve po spisku Dritanu? Dragi moroni: ne bi li bolje rješenje bilo da mi mjesečno dajete, recimo, 5 000 eura, tako da ne moram pisati za novine? Da, recimo, pišem samo romane.

Status istaknutog umjetnika sjajan je model za vrijedne umjetnike. Hrvatska ga nema; nema, koliko znam, ni Srbija, ni Bosna, a ni zemlje u Europi. Ili se varam? Bi li ga trebale uvesti, što misliš? 

Naravno da bi. To je sjajan model, jer ljudima koji umjetnički stvaraju daje izvjesnu sigurnost. U konačnom, omogućava im da se bave i svojom umjetnošću, ne samo borbom za preživljavanje. Uprkos onome što o iznosu koji dobijam od države lažu Abazovićevi botovi, država mjesečno meni daje 500 eura. To je meni, naravno, od velike pomoći. Ali ako država, a država to je Abazović, barem on tako misli, smatra da zbog toga trebam ćutati, onda država slobodno može uzeti te pare i potrošiti ih, recimo, štatijaznam, lupam, za kupovinu kokaina za funkcionere vladajuće zelene partije. Jer, kako smo saznali iz objavljenih transkripata razgovora kriminalaca, visoko rangirani pripadnici Škaljarskog klana, za razliku od mene, o Abazoviću i njegovoj vlasti misle sve najbolje, čak ga zovu “bratom”. Pitam vas bez sarkazma: zašto bi bilo koja vlast finansirala pisca koji je javno prezire, umjesto da taj novac usmjeri na komunikacione strategije sa narko-dilerima koji su, otkrivaju transkripti njihovih razgovora putem Sky aplikacije na kriptovanim telefonima, prosto oduševljeni demokratskim potencijalom i reformskim zamahom Abazovićevim?

Ove godine navršilo se trideset godina otkako je tvoja familija otišla iz Sarajeva. Pisao si o Sarajevu. Kako danas, trideset godina kasnije, pamtiš plimu rata, odlazak iz grada, i prvo vrijeme nakon njega? Mladiću od 17 godina, koliko si tada imao, to mora da je bilo strašno.

Ništa ja nisam znao, pojma nisam imao… Vidim da su danas djeca opsjednuta zelenom energijom, spašavanjem svijeta i borbom protiv društvene nepravde. U moje vrijeme, nas su zanimale samo cure, muzika, alkohol i droga. Kad je rat počeo, bio sam zaljubljen u djevojku koja se školovala u Americi. I bio zabrinut i nervozan zbog toga što idioti pucaju, pa na ljeto neću moći vidjeti curu. Koja mi i nije bila cura. Poslije ti to posložiš, svemu daš značenje… Ali biti mlad znači biti vlastita ćuna. Ono: ćuna, to sam ja. Naša sjećanja su fikcija. Dok se stvari zbivaju, usred smo haosa. U sjećanju, međutim, nema haosa: nema dakle ni istine. U sjećanju vlada red i kauzalnost.  Uspomene su književnost. A književnost, za razliku od stvarnosti, mora imati smisla.

Govori se i o “političkom Sarajevu”. Taj je cinični pojam, čini mi se, smislio Dodik, a svesrdno prihvatio Milanović. Kako tebi to zvuči – “političko Sarajevo”?

Kao sranje koje je smislila hulja. “Političko Sarajevo”? A ne, recimo, politički Beograd ili politički Zagreb? Osim toga, šta to uopšte znači? I Dodik i Milanović žele isto: nepolitičko Sarajevo. Žele Sarajevo čiju će politiku voditi oni: Beograd i Zagreb. Znaš šta: sve je ovdje jasno. Svakome je sve jasno. Nema više naivnih. Nema više tajni. Sve se raspada na naše oči. I smrdi do neba.

Za desetak dana u Bosni su izbori. Dodik je čvrst, RS nikad jača, a najveća je svađa između Bošnjaka i HDZ-a. Kako se tebi čini to inzistiranje HDZ-a i u Mostaru i u Zagrebu, uključujući tu i Zorana Milanovića, na “konstitutivnosti” naroda, sve do prijetnji razbijanjem zemlje?

Bosna i Hercegovina treba biti i biće građanska država. Nosilac suvereniteta treba biti i biće građanin, a ne narodi. Koncept konstitutivnih naroda, osim što je čista fikcija, i to nasilna fikcija, jer svaki kolektivni identitet je baš to, nasilna fikcija, maksimalno je diskriminatoran. I to svako zna. Kao što rekoh: svako sve zna. Ja sam Grk rođen u Sarajevu. De, neka mi neko objasni: zašto ja nisam konstitutivan, a Salko iz Ilijaša, Zvonko iz Kiseljaka i Obren iz Foče jesu? Zašto svako od njih trojice može biti predsjednik BiH, a ja ne mogu?

Raspada li se tvoja zemlja, Crna Gora?

Plan za Crnu Goru je isti kao za Sarajevo: stvoriti nepolitičku Crnu Goru. Ovu zemlju sistematski, brzo i veoma uspješno pretvaraju u teritoriju kojom će se upravljati iz Beograda i, dijelom, iz Tirane. Umjesto da postane prva sljedeća članica EU, Crna Gora će završiti kao dio Otvorenog Balkana. Crna Gora je primila gol u petom minutu sudačke nadoknade. Takvi porazi bole. Poslije takvih poraza se teško ustaje.

Ima li u Crnoj Gori, u sadašnjim domaćim i svjetskim okolnostima, operativne političke snage da otrese ovaj uteg beogradske muteži i istinski se europeizira – ako ta riječ još išta znači?

Ne. Moje je mišljenje da ne. Na nivou racionalnog: mi smo gotovi. Preostaju nada i vjera da se čudo može desiti. Tanko je to, kao što znaš. Od čuda nema hajra.

Kad očekuješ izbore, i kakav rezultat predviđaš?

Ne znam. Đukanović danas može raspisati izbore, ili Vučićevim partijama dati mandat da sastave još jednu vladu. Mislim da je najvažnije pitanje: da li na narednim izborima, bili oni za 3 mjeseca ili za dvije godine, mogu pobijediti političke snage koje bi formirale prozapadnu, makar djelimično demokratsku i djelimično sekularnu vladu? Šta ako ne? A velike su šanse da ne. (Boris Pavelić, razgovor s Andreom Nikolaidisom, Tačno.net)

Porfirije, vitez tame

Iskustvo s ovih prostora neumoljivo nas uči da je pojačana upotreba riječi „granice“ od strane visokih političkih i crkvenih njuški neka vrsta verbalne uvertire nakon koje će uši parati ratne trube. I kad se ponadamo da su svjetovni i vjerski vođe malo došli pameti, pa se okrenuli božjem i ljudskom u dobrom smislu riječi, evo opet opasnog ludila koje prijeti sa samih „božanskih“ vrhova. Ovih dana, naime, „granica“, onih teritorijalnih, ovozemaljskih, puna su usta baš sveštenom licu, patrijarhu Srpske pravoslavne crkve Porfiriju koji onako mrko, poput viteza tame, kaže: „Svi znamo da su se kroz istoriju granice država i mjesta obitavanja našeg naroda mijenjale, a nismo sigurni da se, u istoriji u kojoj je sve relativno, neće mijenjati i ubuduće“. Lamentirao je tako u Republici Srpskoj, ratnim nasiljem otrgnutom dijelu Bosne, na obilježavanju nacionalnog praznika Srpskog jedinstva.

Doista, sve je relativno, moj Alberte, prisjetimo li se starog Einsteina. Zato su ne tako davno popovi, i katolički i pravoslavni, baš u ime relativiteta granica, zdušno sudjelovali u komadanju najprije Hrvatske, a potom i Bosne, a da ne bi ostalo nejasno o kojim je granicama opet riječ i zbog čega treba vjerovati da će se one ubuduće mijenjati, pobrinuli su se Porfirijevi partneri na toj „svečanosti“. Vladar Srbije Aleksandar Vučić opet je pozvao sve Srbe „pod jednu zastavu“ i naglasio da „Srbiju i Republiku Srpsku ništa ne može podijeliti“, pa ni granice koje, kako kaže patrijarh, nisu nepromjenjive. Utjecajni „vlasnik“ samoproglašenog srpskog dijela Bosne, Milorad Dodik, bolno je jauknuo kako „danas Srbi imaju dvije države – Republiku Srpsku i Srbiju“, ali će „nastaviti borbu za naše jedinstvo“, to jest za nestanak granice između „dviju srpskih država“.

Religijski vođa, vidimo, zdušno se pridružio ratnohuškačkim nacionalističkim moćnicima, opsjednutih stvaranjem „srpskog sveta“, promjenom postojećih granica i razbijanjem suverene Bosne i Hercegovine. Što Porfirije, kao „duhovnik“, uopće radi na istim binama s okorjelim političkim kriminalcima, izlišno je pitati, jer je riječ o nastavku višedecenijske sprege vjerskih i vladajućih institucija u svim ovdašnjim državicama.

U drugoj polovini osamdesetih često sam kao reporterka krstarila prostorima takozvane Srpske Krajine u Hrvatskoj i nagledala se popova, uvijek ornih da pod egidom nekog kulturnog događaja zapravo energično potpiruju takozvano „buđenje naroda“ i hrane svoju pastvu revoltom i antagonizmom prema drugom, hrvatskom, narodu. Nagledala sam se „terenskih“ saveza između nacionalističkih srpskih političara i pravoslavnih svećenika, takvih da je ama baš svaki vjerski skup ujedno bio politički, a svaki politički ujedno i vjerski. A nakon što su ugašeni razglasi i demontirane bine, kao što znamo, uslijedilo je klanje.

Uglavnom, iz Zagreba, gdje je više godina službovao, Porfirija je liberalna elita ispratila gromkim aplauzom i u dobroj vjeri kada je preuzimao dužnost šefa SPC-a, jer zadnje što je to društvance iz salonskih kružoka očekivalo je da će čovjek u mantiji koji im se tako žovijalno, lukavo udvarao postati suradnik, pače, nositelj kleronacionalističkog narativa, a neki od njih, mada intimno zaprepašteni, ni danas u to ne vjeruju. Odlaskom u Beograd, međutim, žezlo crkvene vlasti preuzeo je neki sasvim drugi tip, potpuna suprotnost onom ljubitelju sekularizma, noćnih intelektualnih rasprava i rock glazbe kakav se reklamirao zagrebačkom društvancu.

I kao da promatramo ozbiljno podvojenu ličnost – što je u povijesti već toliko puta viđeno – taj se izvanzagrebački Porfirije, sada kao vrhovni crkveni moćnik, što bi se reklo, posve pustio od kraja, zaboravio sebe jučerašnjeg, pritegnuo crno nacionalističko sedlo i uzjahao kljuse koje je već odavno trebalo biti blaženo upokojeno. Evo ga nedavno kako kao ljuti srednjevjekovni vitez iz lošeg stripa huška raspomamljenu svjetinu na obračun s učesnicima Parade ponosa u Beogradu, jer da nam ovi „siluju pamet“ i „siluju dušu“, atakiraju na „naše vrijednosti“ i „naš način života“, da su „zlo protiv kojeg se treba boriti“, pa se naposljetku na EuroPrideu okupilo više policajaca nego učesnika čije je glave valjalo spašavati.

A bila je to samo jedna u nizu mahnitih epizoda iz kratkog razdoblja Porfirijeve vladavine. Ovoga rujna ordenom Srpske pravoslavne crkva ponosno se okitio ratni zločinac Vojislav Šešelj, osuđen u Haagu na deset godina zatvora zbog progona i prisilnog premještanja Hrvata iz Vojvodine, a koji i danas laprda o promijeni granica Hrvatske u ime Velike Srbije. Odlikovanje je ravno iz Porfirijevih ruku primio i notorni Viktor Orban, mađarski autokrat, koji je svoju zemlju očistio od izbjeglica, političkih protivnika i svih demokratskih uzusa, a prije njega Milorad Vučelić, Miloševićev propagandist, iz ergele najgorih ratnih huškača.

Djelujući dakle posve sinkronizirano s nacionalističkom vladom Srbije, Porfirije nastavlja staru politiku SPC-a prema susjedima, zagovarajući pogubnu tezu o svesrpskom svetu, mogućem jedino nasilnom promjenom granica. A to se zove, kako drukčije nego kolaboracija sa zlom. (Heni Erceg, Mladina)

About The Author