Ravan je čudu poduhvat izdavačke kuće Fraktura da peti put zaredom organizira festival o kojem svi pričaju
Piše: Vladimir Matijanić
U Hrvatskoj je počeo peti Festival svjetske književnosti, u organizaciji nakladničke kuće Fraktura, trajat će do devetog rujna, održavat će se u Zagrebu i Splitu, a glavne su mu teme njemačka književnost i kultura. Već je ova vijest, bez detaljnog nabrajanja sudionika i programa, senzacionalna, naravno ne u tabloidnom smislu, jer nema seksa i smrti, nego prema jednom od značenja senzacije opisanom u rječniku Vladimira Anića – kao događaja koji izaziva “veliko zanimanje, zaprepaštenje javnosti”.
O velikom zanimanju dat će se pričati, ono neće izostati, barem ne po kriterijima hrvatskog interesiranja za kulturne događaje. Ima razloga i za zaprepaštenje, ova je zemlja multidisciplinarno temeljito uništena, pa je i izdavaštvo svedeno na rijetke, vrlo žilave, inteligentno i spretno vođene enklave te organiziranje nečeg ambicioznog, poput ovog festivala, spada u rubnu zonu između poslovne hrabrosti i istinske ludosti. I to peti put.
Nećemo detaljno o programu, ima ga po internetu koga interesira. Tek, na popisu gostiju nalazimo autore poput Olge Tokarczuk, Davida Grossmana ili Richarda Flanagana i poznate domaće pisce kao što su Ivica Đikić, Slavenka Drakulić, Damir Karakaš. Nadalje, Festival u Split dovodi Lordana Zafranovića, filmskog redatelja kojeg je bavljenje ustaškim zločinima učinilo nepodobnim u modernoj Hrvatskoj, a bit će prikazani i neki njegovi filmovi.
Hrvatskoj, ovakva kakva je, kultura ne treba. Ova je država osmišljena kao ratničko-mitomanska tvorevina, nadahnjuje se herojskim bitkama, mučeničkim pogibijama, žrtvovanjima i zabranama.
Festival svjetske književnosti spada u dirljive i lijepe, a uzaludne pokušaje njezina okretanja prema literaturi, umjetnosti. Pokušaj je, naravno, osuđen na neuspjeh i baš zato ga treba podržati.
