Čim na dnevni red dođe redovna četverogodišnja rotacija u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, po očekivanom i logičnom automatizmu pokrene se i pitanje engleskog jezika: kako ga ovdašnji politički predstavnici govore i jesu li dorasli teškoj i ponekad sudbonosnoj komunikaciji sa svjetskim liderima?
Nedavna predsjednička debata na Federalnoj televiziji pokazala je da Denis Bećirević nije spreman pred javnosti demonstrirati sopstveno znanje. Mirsad Hadžikadić nije upitan jer je živio i radio u Americi, a Bakir Izetbegović nešto je progovorio, nije totalna neznalica i osposobljen je za kakvu-takvu komunikaciju. Ali ukupna vještina vrlo je upitna. O hrvatskim i srpskim kandidatima ne zna se mnogo, ali budući da Dragan Čović svim važnijim sesijama prisustvuje sa slušalicama preko ušiju, a Milorad Dodik ionako pojma nema, ukupna slika prilično je turobna. A nije uvijek bilo tako.
Kada procjenjujemo komunikacijske sposobnosti domaćih političara, valja imati na umu da danas širom svijeta postoje tri dominantna engleska jezika (da, ima ih još, ali to bi ovu raščlambu odvelo unedogled): američki, britanski i globalni, s kojim Amerikanci i Britanci sve teže izlaze na kraj, ali koji ostatak planete savršeno koristi. Jedna profesorica engleskog iz Londona ovako to objašnjava: nekada je američki i britanski engleski govorilo oko 350 miliona ljudi, ostali su imali problem kako ih razumjeti. Danas globalni engleski govori sedam i po milijardi i nas 400 miliona ima problem razumijevanja.
A specifični bosanskohercegovački problem je što većina ovdašnjih političara ne vlada ni jednom od tri raspoložive komunikacijske mogućnosti, iako im je to posao i iako sudbina zemlje kojom vladaju u znatnoj mjeri zavisi od njihovog (ne)umijeća. Potpisnik ovog teksta svojevremeno je prisustvovao marifetluku jednog bivšeg hercegovačkog političara (danas mrtav) koji je međunarodnom auditoriju predstavljao komparativne prednosti svog grada. Prvo bi zadao jednu dugu rečenicu prevoditeljki i onda, dok se ona mučila da taj galimatijas prvo osmisli pa prevede na engleski, on bi se s nekim dopisivao putem SMS poruka. Taj je neznanje engleskog iskoristio kao sopstvenu prednost, da sviđa privatne poslove dok njegove umotvorine neko drugi pokušava privesti smislu.
Proteklih decenija uopće nije bio usamljen slučaj da nas u svijetu predstavljaju ambasadori koji ili ne znaju engleski ili ga tako loše govore da bi bolje bilo da ga ne znaju. A riječ je o elementarnom testu za svakog ko bi ozbiljno da se bavi diplomatijom i politikom. Evo zašto: njihova su primanja, privilegije i adekvatna moć toliko iznad narodnog prosjeka da bi minimalna odgovornost prema izbornoj bazi bila usavršiti makar jedan strani jezik. Nažalost, kod malo njih vidimo takav odnos prema poslu. Također, ni političke stranke nisu se iskazale u ciljanom strateškom uzgoju mladih, perspektivnih kadrova koji bi, uza sve ostale stečene vještine, bili savršeni i u engleskom. Da jesu, predizborna sučeljavanja bila bi sasvim drukčija. Ovako, s nostalgijom se sjećamo poratnih vremena, kada je država imala (ne hvaleć’ im ni stranke ni politike) Harisa Silajdžića, Zlatka Lagumdžiju ili Ejupa Ganića. Za ovog posljednjeg ima zanimljiva anegdota: govorilo se da bolje govori engleski nego bosanski. Tako je jednom hrvatska profesorica Mirjana Kasapović u ljutitoj analizi kandidature Željka Komšića postavila pitanje kako bi Bošnjacima bilo da im u Predsjedništvu sjedi neko ko ne zna bosanski, „kao što Komšić ne zna hrvatski“, na šta je Eldin Karić, prvi čovjek Žurnala, na Facebooku duhovito replicirao: „Pa imali smo takvog. Ganića!“
Uglavnom, svijet je danas toliko povezan i njegovi su sastojni elementi tako uzajamno zavisni da bez kvalitetne internacionalne komunikacije više niko nije dorastao borbi sopstvene zemlje za napredak (ili opstanak, što je naš slučaj). Više nije dovoljno služiti se engleskim, nabadati ga, potrebno je perfektno vladanje svim njegovim finesama. Plaćamo ih da bi nas dostojno predstavljali. Prstom uprite u svakog od domaćih političara koji ispunjava taj uvjet nad uvjetima.
