AFERA „POTKIVANJE“ (3): Samo farsa, bez suočavanja s javnom odgovornošću?

Etika i integritet u pravosuđu „nisu samo pravila koja treba sprovesti nego su isto toliko, ako ne i više, norme ponašanja“

AFERA „POTKIVANJE“ (3): Samo farsa, bez suočavanja s javnom odgovornošću?
Foto: CIN

Je li afera „Potkivanje“ zaista konačno završen slučaj na radost članova Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH i na razočarenje bh. javnosti koja se nije svrstala u navijačke tabore i još je zainteresovana za ozdravljenje pravosuđa?

VSTV je, nema šta, vrlo brzo i „efikasno“ djelovao. Disciplinski postupak propisan zakonom i pravilnicima je, strogo formalno, završen i slučaj definitivno zaključen. Sve to u roku od samo sedam radnih dana – od podizanja tužbe disciplinskog tužioca, odluke prvostepene komisije, žalbe disciplinskog tužioca do odluke drugostepene komisije VSTV-a. Postoji još mogućnost da VSTV ponovo razmatra cijeli slučaj, jer to u međuvremenu traže četiri člana, ali s obzirom na to što se dosad događalo i na činjenicu da su oni manjina (četiri od 15 članova), u to se ne treba previše pouzdati.

Tegeltija završio stvar

Kako je najavljen i kako se odvijao cijeli postupak utvrđivanja odgovornosti predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije, moglo bi se kazati da je on prije bio farsa nego zakoniti postupak i suočavanje s javnom odgovornošću na način koji se očekivao u ovoj aferi.

Sudija Suda BiH Branko Perić tvrdi da je „Tegeltija na ovaj način završio stvar“. „Nema više nikakve mogućnosti za institucionalno djelovanje“, ističe Perić. „Tužilac ga je amnestirao, pozvao ga kao svjedoka, nije osumnjičeni u tom slučaju, a Disciplinska komisija je odbacila prijavu protiv njega, tako da je to završen slučaj“. On dodaje da je to bila „Tegeltijina režija da se slučaj provuče kroz disciplinski postupak i da ima dokaz da su institucije o svemu odlučile“.

Sudija Branko Perić je u dva mandata vodio VSTV i bez ikakve sumnje dobro zna o čemu govori. Javnosti poznate činjenice potvrđuju njegov zaključak.

Prvo, Milan Tegeltija je zaista saslušan u Tužilaštvu BiH u četvrtak 30. maja, kao akter ove afere, ali – u svojstvu svjedoka. Nije osumnjičeni. Drugo, Tegeltija je već nakon prvog teksta o ovoj aferi, objavljenog 21. maja na portalu Žurnal , već narednog dana zakazao vanrednu sjednicu VSTV-a na kojoj je, nakon samo petnaestak minuta, izglasana jednoglasna podrška predsjedniku.

„Odlučivali smo na osnovu članka, demantija (napomena: demanti predsjednika Tegeltije) i izjave Dalide Burzić“, rekao je naknadno član VSTV-a i sudija Vrhovnog suda FBiH Goran Nezirović. Članovi VSTV-a, dakle, nisu ni vidjeli videosnimak koji je objavljen dva dana kasnije. Ali i kada su vidjeli taj snimak, sve donedavno (do pisma potpredsjednice Ružice Jukić članovima Predsjedništva i javnog saopćenja četvoro članova VSTV-a koji su se ogradili od tog pisma, nisu smatrali da treba ponovno da odlučuju o odgovornosti predsjednika. Sada to ovih četvoro članova VSTV-a (Amila KunosićGoran NezirovićMahmut ŠvrakaSelim Karamehić) traže „u svjetlu novih činjenica i okolnosti“ i, dodaju, da bi „ponudili (kao VSTV) konkretne odgovore“ na pismo OHR-a, OSCE-a i zapadnih ambasada.

Cijeli postupak ni sedam radnih dana

Od tužbe i žalbe disciplinskog tužioca do odluke prvostepene i drugostepene komisije VSTV-a jedva da je prošlo sedam radnih dana. Potpredsjednica VSTV-a Jukić, koja je bila u prvostepenoj komisiji, izjavila je da je to „normalno jer je to hitan postupak“.

Zaista je bio vrlo hitan. Prvu informaciju o postupku objavio je predsjednik VSTV-a Milan Tegeltija u petak 31. maja, obavještavajući javnost da je upravo taj dan (kasno poslijepodne) dobio „viber poruku“ u kojoj ga je disciplinski tužilac informisao o pokretanju disciplinskog postupka. I odmah javnost obavijestio da se povlači i „ide na godišnji odmor“, a vođenje institucijom (VSTV) prepušta potpredsjednicama Vijeća Jadranki Lokmić-Misirača i Ružici Jukić.

Koliko je važan disciplinski postupak ističe i sam predsjednik Tegeltija u javno objavljenom pismu OHR-u u kojem se protivi njegovom (Inzkovom) „miješanju“ i podsjeća ga da “disciplinski postupak, prema stavu Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, ima karakter suđenja i da njega mora voditi nepristrasan tribunal (u ovom slučaju disciplinska komisija VSTV-a BiH), koji mora slobodno tumačiti zakone bez bilo kakvih intervencija i pritisaka bilo koje druge vlasti”. Tačno. Ali… je li ovaj postupak imao „karakter suđenja“ i da li je vođen od nepristrasnog tribunala ako u njemu sjede članovi VSTV-a koji su već dali podršku predsjedniku?

Poslovnik o radu VSTV-a sadrži odredbe o Disciplinskom tužiocu (član 86. i drugi) u kojima se ističe da „sudiji ili tužiocu, protiv kojeg se vodi disciplinski postupak pred Prvostepenom disciplinskom komisijom, Vijeće dostavlja disciplinsku tužbu, zajedno sa svim priloženim dokumentima, preporučenom poštom ili lično u skladu sa odredbama o dostavi Zakona o parničnom postupku“ (ZPP). A u skladu sa ZPP-om, to opet znači – službena dostava, s dostavnicom i potpisom osobe na koju se odnosi. Nema ni slova o „viber porukama“, ni slova o tome da informaciju o tome objavljuje osoba protiv koje se pokreće disciplinski postupak.

Poslovnik sadrži i odredbe o pravu na odgovor na tužbu (15 dana), o pravu na punomoćnika u ovom procesu, o pripremnom i glavnom ročištu… Ali ništa od toga se nije događalo jer je prvostepena komisija VSTV (Ružica Jukić, Berina Alihodžić i Danijela Mikić) već u ponedjeljak, 3. juna, odbacila i tužbu i prijedlog za privremeno udaljenje od vršenja dužnosti predsjednika VSTV-a. Na isti način je završen i drugostepeni postupak, u vrlo kratkom roku, s tom razlikom što je ovog puta bio drugačiji sastav komisije (Dragomir Vukoja, Željka Radović i Selim Karamehić) i što komisija nije bila jednoglasna. Karamehić je izdvojio svoje mišljenje. Sastav drugostepene komisije je određen u ponedjeljak 10. juna i istog dana je komisija zasjedala i donijela tu odluku.

Na internet-stranici https://vstv.pravosudje.ba/ odluka prvostepene komisije je objavljena dan kasnije, 4. juna, a odluka drugostepene komisije – nije ni do srijede 12. juna. Navodno, nije još potpisana… Objavljena su i brojna pisma Ružice Jukić, ali nije i otvoreno pismo Milana Tegeltije OHR-u.

Poslije ovakve „hitnosti“ i „viber poruka“, ne ostaje puno prostora za sumnju u utemeljenost zaključka sudije Branka Perića da je sve ovo bila „Tegeltijina režija“.

Rigidno-birokratski pristup zakonima

U svakoj su zemlji mogući skandali, ali javnost najviše uznemirava, čak i više od samog skandala, reakcija države i njenih institucija. Reakcije VSTV-a su upravo takve, zbog čega javnost gubi povjerenje i u tu instituciju, ali, nažalost, i u pravosuđe.

Disciplinske komisije VSTV-a su reducirajući zakone na formu i „logicirajući“ između toga kad je Milan Tegeltija sudija Opštinskog suda u Banjaluci, kad je član Vijeća a kad njegov predsjednik, zaključile da on ne može disciplinski odgovarati kao sudija jer mu je mandat „zaleđen“ i „nema aktivnih predmeta“, a ne može ni po osnovu toga što je predsjednik Vijeća „jer je taj postupak okončan činom glasanja nakon objavljivanja afere“. Ekspresno izjašnjavanje VSTV-a na vanrednoj sjednici o nedovoljno činjenica drugog dana nakon izbijanja afere uzima se, dakle, kao kredibilan postupak i osnov za odbijanje utvrđivanja eventualne odgovornosti predsjednika.

Bojan Bajić (iz nevladine organizacije „Forum za etiku i usklađenost“) postupanje VSTV-a u ovoj aferi s razlogom naziva „rigidno-birokratskim pristupom tumačenja zakonskih odredbi“, u kome pravnici, kako on kaže „rigidisti“, pokušavaju da „nabacinama u vidu pozivanja na desetine zakonskih i poslovničkih odredbi pomute zdravu logiku i čist razum“. „U suštini im je namjera da zbune građane“, kaže on. Detaljnu analizu argumenata Bajić je objavio na svom FB profilu, a prenijeli su je i neki portali.

VSTV i njegov predsjednik su na ovaj način pobjegli od stvarnog suočavanja s javnom odgovornošću i na putu su da izgube povjerenje javnosti. Kao da nisu svjesni ni dubine afere, ni njenog odjeka u javnosti. Ne drže ni do glavne poruke ispisane na naslovnoj stranici dokumenta Vijeća Evrope – „Etika, integritet i prevencija korupcije u pravosuđu“,  u kojoj se naglašava da „etika i integritet nisu samo pravila koja treba sprovesti nego su isto toliko, ako ne i više, norme ponašanja“.

About The Author