Ko se sve krije iza Kordićevog “ja”?

Ne pljujte Darija Kordića!

Ili, bolje: pljujete li Darija Kordića, potrudite se da prskanjem zahvatite mnogo veću površinu od njegove uboge osobe. Imajte malo širine!

U hrvatskome dijelu svemira, naime, stvoren je potpuno pogrešan utisak da se Dario Kordić, dok na nedavno objavljenom video-snimku veliča vlastita ratna zlodjela, izražava kroz prvo lice jednine.

Evo te šokantne izjave: “Pitao me naš prijatelj sa sjevera Hrvatske, naše, integralne, je li vrijedilo zatvora, je li vrijedilo rata. Ja sam mu rekao: Sve bih ponovio, ni sekunde ne bih zamijenio, svaka je sekunda vrijedila.”

Na istup čovjeka koji je zbog masovnih ubojstava bošnjačkih civila osuđen u Hagu na 25 godina robije, reagirali su, očekivano, mnogi u Bosni i Hercegovini: od Hrvatskog narodnog vijeća u Sarajevu, preko vjerskih i političkih funkcionara, do Christiana Schmidta i delegacije EU-a u toj zemlji. Protiv Kordića je podnesena kaznena prijava zbog poticanja na nacionalnu, vjersku i rasnu mržnju, nakon čega je Tužilaštvo BiH izvijestilo da je “formiran predmet”.

U Hrvatskoj, također očekivano, osim nekoliko nevladinih organizacija nije reagirao nitko. Lica koja svake večeri defiliraju informativnim televizijskim programima, referirajući se o svim zamislivim koještarijama, mudro drže jezike za zubima. Šuti Plenković, šuti Medved, šuti Jandroković, šuti Bačić… a usta ne otvaraju ni krupniji primjerci iz hercegovačke partijske podružnice: šuti Čović, šuti Bradara…

Mada to pripadnici nečujnoga kora nikada ne bi javno priznali, jedino suvislo objašnjenje organizirane tišine vodi prema tome da hrvatske političke i intelektualne vedete iskazu ratnoga zločinca nemaju što dodati. Razloga za šok zasigurno nemaju. Ako vlada kratkotrajna uznemirenost, to je isključivo zbog neopreznog verbaliziranja nečega što se, prema nepisanome nacionalnom dogovoru, ne izgovara.

Stvar je u tome što, bez obzira na privatne motive, Kordićevo “sve bih ponovio”, odnosno “nije mi žao”, predstavlja najsažetiju artikulaciju hrvatske državne politike u 30-godišnjem kontinuitetu. Jedan od gadnijih elemenata te politike je cinično previđanje hrvatskoga mi u Kordićevu ja. Istinska skarednost tekućeg slučaja tako leži upravo u nastojanju da se zbornom šutnjom doprinese prozirnoj individualizaciji moralnog srozavanja.

Dario je Kordić, međutim, po svemu kolektivni junak i kolektivno simboličko blago, zaslužni nositelj prvoga lica množine. Čak i kao groteskna verzija sveca – koji je u zatvorskoj ćeliji iznenada uspostavio bliske odnose sa Svevišnjim, da bi mu po izlasku s robije nadbiskup poljubio ruku – on je bez ostatka čedo sistema, uključujući period kada ga je stjecaj okolnosti doveo u priliku da rukovodi operacijama sa smrtnim ishodima. Onako kako je nekoć sistem djelovao kroz njega dok je naređivao ubojstva, tako danas sistem kroz njega progovara dok zločine opravdava i glorificira.

Između Kordićeve pseudomartirske retorike i hrvatske državotvorne motorike, kakvu decenijama podmazuju sve garniture vlasti, ne postoji nikakvo nesuglasje. Nema dakle ni osnova za fabriciranje izoliranoga slučaja moralne nakaze koja će poslužiti kao kontejner za odlaganje kolektivne odgovornosti: hrvatsko društvo, pod nadzorom vladajućih nacionalista, naprosto radi ono o čemu Kordić priča.

Koja je druga poruka, osim “sve bismo ponovili”, odnosno “nije nam žao”, bila poslana kada je 72. bojni Vojne policije HV-a podignut spomenik pred ulazom u splitsku Loru, gdje su pripadnici te jedinice godinama mučili i ubijali zarobljene civile srpske nacionalnosti, s tim da je spomenik izgrađen nakon što je šačica neposrednih izvršilaca (ne i naredbodavaca) osuđena za ratne zločine?

Koja je druga poruka, osim “sve bismo ponovili”, odnosno “nije nam žao”, bila poslana kada se vojarna na Heliodromu kod Mostara, koja je tokom 1993. i 1994. funkcionirala kao logor za Bošnjake, odakle mnogi nisu izašli živi, počela preuređivati u muzej HVO-a, gdje će se dakle aranžirati svojevrsna muzealizacija poricanja, i to sredstvima iz državnog proračuna Republike Hrvatske?

Koja je druga poruka, osim “sve bismo ponovili”, odnosno “nije nam žao”, bila poslana kada se Tomislav Merčep, zapovjednik kordona smrti čiji su pripadnici masakrirali i ubijali srpske civile u Pakračkoj Poljani i Zagrebu, uključujući 12-godišnju Aleksandru Zec, pojavio na Markovu trgu da bi zauzeo mjesto u počasnoj loži na inauguraciji tadašnje hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović?

Koja je druga poruka, osim “sve bismo ponovili”, odnosno “nije nam žao”, bila poslana kada se pokazalo da je famozna Deklaracija o Domovinskom ratu u nepodnošljivu nesporazumu s presudom Haškog suda “šestorki”, kojom je utvrđen udruženi zločinački pothvat, ali je rečena Deklaracija, jednoglasno usvojena u parlamentu, svejedno ostala na snazi, kao zlatnim slovima ispisana laž u čiji sadržaj nije dopušteno sumnjati?

Koja je druga poruka, osim “sve bismo ponovili”, odnosno “nije nam žao”, bila poslana kada je Mirko Norac, nakon što je osuđen na 12 godina robije zbog ratnih zločina u Gospiću i Medačkom džepu, između ostalog i zato što je osobno ubio staricu pucajući joj u potiljak, sistematski kovan u nacionalnog heroja, dotle da su dnevne novine objavljivale postere s njegovim portretom u alkarskoj uniformi, a zagrebačke gradske vlasti namještale milijunske poslove njegovoj zaštitarskoj firmi?

To što je spomenuti pogon sada odabrao taktičku šutnju, nastojeći zaturiti hrvatsko mi u Kordićevu ja – kao da su snovi o Velikoj Hrvatskoj, očišćenoj od etničkih nametnika, bili plod njegovih privatnih košmara – samo je reprodukcija iste stare kriminalne rabote. Da sam u koži optimističkog naivca, formulirao bih to ovako: polaganje nade u “suočavanje s prošlošću” moguće je tek kada se prestanu polagati vijenci pred spomenike Tuđmanu i Šušku.  (Viktor Ivančić, Novosti)

Kako do katarze?

Na sceni Sarajevskog ratnog reatra (SARTR) publika će imati priliku da 23. juna premijerno pogleda novu predstavu “Istina ili izazov”, a koja je nastala u koprodukciji sa Udruženjem Kontakt. Ova predstava, rađena po tekstu mlade autorice Zoe Ibrahimović koja potpisuje i dramaturgiju u ovom projektu, i u režiji Alena Šimića, problematizuje činjenicu kako se o najdubljim tajnama, traumama odrastanja i izazovima življenja u najosjetljivijoj starosnoj dobi – adolescenciji najčešće ne govori.

„U društvu natopljenom transgeneracijskom traumom, maturirala je generacija 2018-2022. Nakon proslave na vikendici okupiće se najbliži prijatelji_ce, međusobno isprepleteni emotivnim nitima, odlučiće igrati igru „Istina ili izazov.“ Iz benigne postmaturalne zabave krenuće na vidjelo izlaziti fragmenti sjećanja na različita, uglavnom traumatična iskustva, poput kostura iz ormara.“

O značaju predstava poput predstave “Istina ili izazov” koje šalju važnu društvenu poruku, koje preispituju postojeće društvene odnose, koje govore o transgeneracijskog traumi i o kompleksnim društvenim problemima koje egzistiraju u našem bh. društvu razgovarali smo sa mladim glumcem Farukom Hajdarevićem.

Govoreći o samoj važnosti pomenute predstave te da li se njome otkrivaju duboko zakopane rane kako društvene tako i individualne, na samom početku razgovora, Faruk je istakao kako živimo u vremenu manjka empatije i vremena za druge ljude te da svako od nas vodi neku svoju unutarnju bitku ali da je, nažalost, sve postalo kao neka utrka u kojoj ako nisi najbrži nisi vrijedan.

„Svi nekako imamo sve manje vremena za našu porodicu i prijatelje. Sve manje vremena da osobe oko sebe zaista saslušamo. Živimo i sa konstantnim društvenim pritiskom da moramo biti najbolji u onome čime se bavimo i često zbog toga zanemarujemo sopstveno mentalno stanje. Postajemo emotivno hendikepirani društveni robovi koji gube svaki vid normalne socijalizacije. Nadam se da će otvorenost i ranjivost likova iz naše predstave pomoći nekome od gledalaca da, ako ništa drugo, ono svakodnevno ‘Kako si?’ ne bude čisto formalno”, pojašnjava Faruk.

Na pitanje da li smatra da je otkriti svoju najdublju trauma istina ili izazov, ovaj mladi glumac mišljenja je da je otkrivanje vlastite traume veliki izazov.

„Lično nemam neko takvo iskustvo i osjećam se nezahvalno govoriti u tuđe ime i praviti se pametan. Ono što je potrebno jeste da kao društvo osiguramo siguran prostor za svakog čovjeka koji je preživio neko takvo iskustvo. Puni smo stigme i osude a to je nešto što žrtvama najmanje treba. Također, dosta je tu medijske pompe i senzacionalizma koji su mnogi negativno iskoristili, te žrtve dodatno udaljili od prihvatanja”, naglašava on.

Govoreći upravo o društvenim opšteprihvaćenim pravila, poput toga da ‘muškarci ne plaču naglas’, pitali smo koliko će ova predstava potaknuti suze muškaraca i da li muške suze imaju istu težinu kao ženske, te da li one otkrivaju neku drugu bol?

“Mi smo odgajani tako da suze susprežemo. Vjerovatno možemo svi na prste nabrojati kada smo javno plakali. Ali nisu suze samo problem. Suze su samo manifestacija emocija koje mnogi od nas ne znaju da pravilno kanališu ili nam nije dozvoljeno da to uradimo. Muškarci ne govore o svojim emocijama i problemima. Branimo se šalama i smijehom, a ispod toga pragmatično krijemo lavinu. Iz nekog razloga čudno nam je međusobno pričati o problemima kroz koje svi prolazimo. Živimo u možda najtežem vremenu za muškarce. U vremenu kada smo izgubljeni između fašističkog patrijarhata i radikalne ljevice a uz to i mnogi influenseri i kvazi ‘life coach’-i govore u naše ime i uz to promoviraju mizoginiju i govor mržnje”, navodi Faruk.

Naglasio je i da je danas mladi muškarc prepušten samom sebi na medijskoj vjetrometini. Vjetrometini koja mu govori da mora biti nabildan da bi bio pravi muškarac, da mora imati bradu, da mora voziti baš taj automobil, da mora zarađivati toliko novca, da mora imati odnos sa toliko žena da bi njegova muškost bila potvrđena.

“Sve je veći broj mladih muškaraca koji su depresivni upravo zbog tolikog društvenog utjecaja i niko se ne bavi njima. Nema nikakve kontrole i provjere na prodaju i reklamiranje proizvoda koji navodno pospješuju rast kose, mišića i penisa. A takvih proizvoda je mnoštvo i svi oni iskorištavaju ranjivost i nesigurnost muškaraca. Sretan sam da imam priliku raditi predstavu koja govori o prihvatanju te nesigurnosti i ranjivosti. Koja govori da je uredu i zaplakati naglas”, zaključuje on.

S obzirom da se predstava “Istina ili izazov” bavi kompleksnim društvenim problemom te da su baš mladi/e glumci/ice izabrani/e da ostvare važne uloge u ovom značajnom projektu, na pitanje da li to pruža nadu da će mladi ljudi, koji iskuse ovu predstavu, biti puno suosjećajniji, prisniji i susretljiviji nego generacije koje su doživjele ratne strahote, Faruk ističe kako je lično pesimista kada je u pitanju njegova i generacije koje dolaze.

“Ako su generacije naših roditelja, koje su odrasle na Branku Kockici i Minji Suboti, bile spremne da urade grozote koje su uradili devedesetih, ne znam šta očekivati od nas koji smo rasli uz rijaliti programe, autobiografska sjećanja kriminalaca, promocije prostitutki, kult zločinaca, te sistematski trovani nacionalizmom i mržnjom”, navodi on.

Govoreći o tome da li je moguće ovom predstavom da se ohrabri konačna katarza od utega prošlosti i transgeneracijskih trauma, zaključuje kako je to ipak veliko breme za jednu predstavu.

“Ona je tu da postavi pitanja i otvori neke teme o kojima se ne govori ili su zanemarene. Konačna katarza je stvar svakog segmenta društva. Tek kada svi odlučimo da se takvo šta desi onda će tek doći do promjene. Predstave ne mogu pokrenuti revoluciju. Naš uspjeh je ako uspijemo doprijeti bar do jedne osobe. A s druge strane, revolucije počinju od pojedinca”, poručuje Faruk. (Elmedina Šabanović, Faruk Hajdarević, Tačno.net)

KAD HAJKA UTIHNE: Policija ćuti na prijetnje direktorici Narodnog pozorišta RS

Zaprimili smo vaš dopis i proslijedili dalje“, bilo je sve što je Žurnal dobio iz Policijske uprave Banjaluka na upit o reakciji na prijavljene prijetnje upućene direktorici Narodnog pozorišta Republike Srpske Dijani Grbić, nakon što je na ovogodišnjem „Teatar festu“ gostovao Sarajevski ratni teatar. O napadima na društvenim mrežama koje je započela Gorica Dodik, kćerka predsjednika RS Milorada Dodika, a priključili joj se javni radnici i „biznismeni“ bliski vlasti – policija, očigledno, ne bi da govori sad kada se situacija smiruje.

U međuvremenu se na tim istim društvenim mrežama mogao vidjeti i poziv, kojeg, bez lektorskih intervencija, prenosimo:

„Kakvi smradovi jebalo ih Sarajevo neka se skupe navijaci borca sa stotinu Srpskih zastava oko pozorišta a rukovodstvo smijeniti“.

Sličan scenario gledali su novinari i aktivisti, kada su brutalno napadnuti u Banjaluci.

Dok su uznemireni glumci NP RS objašnjavali javnosti šta je četvrt vijeka star Teatar fest, ko je u vrijeme tog praznika umjetnosti posjećivao Banjaluku i podsjećali da je rat završen prije 30 godina, da je taj isti SARTR gostovao i 2015, kao i da oni, ansambl Narodnog pozorišta RS, već dvije decenije predstave izvode u teatrima u Federaciji Bosne i Hercegovine, ali i regionu, na društvenim mrežama hajka je uveliko trajala.

„Da li vi smatrate da bih ja kao Aleksandar Stojković borac Vojske RS sa prve linije, koji je ranjen, trebao da imam zabranu igranja u bilo kojem teatru u FBiH? Dvije vlade su sjedile i sastančile u Banjaluci, je li neko njih pitao nešto, je li bio tamo neki Zlatni ljiljan, možda i neki koji je mene ranio, pa šta“, pitao je glimac Aleksandar Stojković Piksi.

I pored toga, Gorica Dodik je objavila (takođe, bez lektorskih intervencija prenosimo):

„Šta mislite koliko bi federalnih medija podržalo i promovisalo Banjalučki ratni teatar da postoji“.

U čitavom nizu objava stajalo je i:

„Jasno je kako će se dalje odvijati situacija oko ratnika, mediji će od direktorice da prave žrtvu spinujući razne priče o napadima na nju, uz nesebičnu podršku federalnih medija. Pa će onda oni koji jedva čekaju neku ‘tužnu’ priču da se dignu.“

Osim što je Twitter koristila za netačne navode o Žurnalu u traktat-objavama, obrušila se i na redakciju portala Mondo i direktoricu Ivanu Šimundžu. Nije Goricu čudilo što novinari izvještavaju onako kako im ona nije naredila, a razlog je našla ponovo kopajući po privatnim životima.

U izljevima bijesa spomenula je i „ekstremistu“ glumca Feđu Štukana, nagrađenu glumicu SARTR-a Jasnu Diklić, ostale glumce SARTR-a, novinare i medije koji su je razljutili, gradonačelnicu Sarajeva Benjaminu Karić… Požalila se da je, zapravo, meta na njenom čelu, ali da za to ima lijek – popravi šiške i ide dalje.

Dok je otac, predsjednik Milorad namicao nove tenderske ugovore IT firmi „Prointer“, koja „sarađuje“ s Goričinim bratom Igorom, u “odbranu Republike Srpske” na društvenim mrežama krenuli su i javni radnici. Uglavnom, novinari koji itekako imaju koristi od vlasti, portparoli, „biznismeni“ koji bi, kada pravosuđe progleda, mogli da završe na optuženičkim klupama…

Dok policija ćuti, Narodnom pozorištu RS, glumcima i rukovodstvu, stigle su poruke podrške od Narodonog pozorišta u Beogradu i Sterijinog pozorja, kao i Zajednice profesionalnih pozorišta Srbije koja okuplja 16 teatara.

Radio-televizija RS nije odgovorila na pitanja Žurnala ko je sebi dao za pravo pa odlučio da javni servis građana ne prati ovogodišnji Teatar fest. (Žana Karić Gauk, Žurnal))