Prije negoli počnemo analizu medijskog sadržaja koja tematski tretira nekoliko slučajeva koji su završili u crnoj hronici, samo mala napomena: nećemo u ovaj tekst postaviti nijedan link. Razlog je jednostavan: neke vijesti, naprosto, nisu za objavljivanje i u suprotnosti su sa pravilima novinarske profesije.
Dakle, nije postojao ama baš niti jedan razlog za javno objavljivanje videosnimka ubistva stanovnika Podorašca Sauda Sultanića koje je izvršio odbjegli psihopata Edin Gačić. Snimak je na portalu Dnevnog avaza objavljen 1. marta pod oznakom “Uznemirujući sadržaj” i naslovom: “Procurio video-snimak likvidacije Sauda Sultanića koju je izvršio Edin Gačić”. Pomenuti Gačić je mrtav, stradao je u okršaju s policijom, te javno objavljivanje snimka ne može se tretirati kao nešto što može pomoći istrazi. Čak i da je Gačić živ i u bjekstvu, ovakav snimak mogao bi poslužiti samo policijskim istražiteljima, a nikako javnosti.
Snimak ubistva prenijelo je i nekoliko domaćih te nekoliko srbijanskih portala, među ostalim: Source.ba, Vijesti.ba (sa čije je stranice potom i povučen), Dnevnik.ba, Grude.com, Blic.rs, Telegraf.rs, Informer.rs, Srbijadanas.com… Uredništvo ovih portala nije imalo nikakve moralne dileme, niti se pitalo kako će porodica tragično stradalog Sultanića opet proživljavati svoj gubitak: ovaj put kroz, kamerom zabilježeni, momenat smrti svog najbližeg. Ničija bol ne može se, prema mjerilima ljudi u pojedinim medijima koji odlučuju o tome šta će se objaviti a šta ne, porediti sa rastom klikova i brojem posjeta koje će im donijeti objavljivanje ovakvog sadržaja. Crne hronike su, istina, uvijek bile mamac za čitanost, gledanost, “klikanost”, ali negdje se valjda mora podvući crta, neke se granice jednostavno ne bi smjele preći, a ovdašnji ih mediji, čast izuzecima, prelaze, bez ijedne dileme.
Slučaj monstruma s Paga
Javnost regije šokirao je slučaj oca koji je s prvog sprata kuće bacio svoje četvero djece. Užas ove vijesti dodatno je multipliciran potpunim odsustvom etike novinara koji su objavili ime monstruma s Paga. Što je bio samo vrh ledenog brijega: kao da su se mediji u Hrvatskoj utrkivali ko će donijeti “sočniji detalj” o uslovima u kojima je obitelj živjela, pa kao konzumenti medijskog sadržaja nismo ostali uskraćeni čak ni za informaciju o sadržaju dječijih tuta, koju je objavila Indexova novinarka nakon obilaska kuće u kojoj se odvijala drama. Zaštita maloljetne djece? To u najvećem broju slučajeva ne postoji kad su sadržaji crne hronike u pitanju. Znamo to iz brojnih primjera seksualnog zlostavljanja i pedofilije kad bi se najnormalnije objavljivala imena roditelja žrtava ovakve vrste nasilja, čime bi se otkrivao i identitet maloljetnika. Svijetli primjer o paškom slučaju je Slobodna Dalmacija koja je objavila tekst sljedećeg naslova: Slobodna Dalmacija neće objaviti fotografije i identitet monstruma s Paga, važno je da razumijete zašto (ovo je ujedno i jedini link u ovom tekstu) te je uredništvo pojasnilo šta ih je vodilo ovoj odluci: “Slobodna Dalmacija, kao i svi drugi portali, pisala je o događaju na Pagu. Znamo počinitelja nedjela, znamo kako se zločin dogodio, imamo videa obiteljskih proslava rođendana, nasmijanih lica oca i djece. Gledali smo ih slomljena srca znajući što se u istoj toj kući dogodilo samo nekoliko dana kasnije. Ništa od ovih informacija nećemo objaviti. Ništa o identitetu stradale djece, čak ni fotografiju njihova oca koji je zlodjelo počinio.” O događaju na Pagu treba pisati i izvještavati, nastavlja se u tekstu Slobodne Dalmacije, uredništvo pojašnjava da pojedinim detaljima možda vrijedi i šokirati pa tako potaknuti javni pritisak na institucije jer, “kada netko baci četvero djece s balkona, budite sigurni da je riječ o događaju u kojem su institucije negdje zakazale”.
Hvale vrijedan potez hrvatskog medija, koji je, nažalost, usamljeni primjer novinarskog djelovanja.
U isto vrijeme, u susjednoj Srbiji mediji su dobili priliku da pokažu kako poštuju principe novinarske etike: objavljeno je kako je poznata glumica Neda Arnerić pokušala izvršiti samoubistvo. I opet ništa od principa profesije, prevladala je histerija i pokušaj da se dozna i objavi što prije i što više: svaki detalj, svaki prevrnuti kamen je važan. Novinari, ako se tako mogu nazvati, postaju strastveni istražitelji: komšije će ispričati kako se ponašala njihova poznata susjeda danima prije nesretnog događaja, kolega će medijima otkriti sve o glumičinoj depresiji, a do zadnjeg sastojka će se istražiti sadržaj otrova ili lijekova koje je popila. I tu su se iskazali gotovo svi mediji u regionu, i to sa već poznatim “click bait” naslovima tipa: “Evo čime se zapravo otrovala glumica Neda Arnerić”.
Užasi se događaju svugdje i stalno, a crne hronike su punile i punit će svoje stupce tragedijama, samo se još jednom pitamo postoji li granica, ima li suosjećanja sa žrtvama i njihovim porodicama, zašto mislite da javnost treba znati sve ove detalje koje ste objavili, kolege novinari? I da li svaki klik opravdava ono što radite?
