Bosanskohercegovačka ljevica jedan je od zanimljivijih fenomena ove zemlje. Već treći izborni ciklus ona se ujedinjuje poslije izbora, a rezultati su uglavnom isti: (ne)časni poraz. Kasno BH blok na političko Kosovo stiže. Svrha tih postizbornih ujedinjenja je da se poraz ublaži ili čak prikaže kao pobjeda. Ovi zakašnjeli manevri nemaju nikakvu konstruktivnu funkciju, ali su važno manipulativno oružje lidera lijevih stranaka, uz pomoć kojih se efikasno eliminira odgovornost za poraz.

Nakon dvotrećinske odluke BH bloka da ne ide u vlast, ostaje utisak da ljudi koji stoje iza takvog poteza ili nisu svjesni šta se sprema, ili jesu, ali su prednost dali jakim osobnim interesima. A nije da nema upozorenja s najrelevantnijih globalnih mjesta. Pa da im ukratko objasnimo: na Balkanu su trenutno dva krizna žarišta – Kosovo i Bosna i Hercegovina. Neka rješenja za Kosovo direktno otvaraju Pandorinu kutiju zvanu postdejtonska BiH. Na to upozoravaju udruženi američki obavještajci, zatim Doris Pack, pa Jean-Claude Juncker, Daniel Serwer, Borut Pahor, onda tri bivša visoka predstavnika… Izgleda da danas u Evropi svi vide kakvi su se oblaci nadvili nad Bosnom i Hercegovinom. Situacija je tako kompleksna da je čak i Fahrudin Radončić (čiji su mediji bili veliki zagovornici neulaska BH bloka) kao predvidljivi pobjednik ove trakavice rekao da je državni opstanak tako i toliko ugrožen da sujete i privatne interese treba potisnuti u drugi plan. Ali šta da se radi kada to ne vide oni od kojih smo najviše očekivali.

Uvijek ima novca za rat

U okviru opsežnog spinovanja ovog političkog kraha, u javnost je puštena priča da i kad bi neko htio da ratuje, nema novca za takve bahanalije. Nažalost, uvijek ima novca za krvoprolića, pa makar i ograničena, kakva najavljuju američke obavještajne službe. Država koja je prošla onakve devedesete građanima duguje – ako ništa drugo – odgovornost, oprez i svijest o tome kakva su sve razrješenja moguća. Istina je da rat danas ne odgovara ni unitaristima ni separatistima, svi bi da svoje ciljeve ostvare mirno, strah od novog Haaga ipak djeluje, ali to ne znači obavezno da se stvari mogu privesti kraju bez nasilja. Niti da ljudi koji upozoravaju na takve mogućnosti – kako nedavno napisa jedan stranački bot na našem FB profilu – prizivaju nova klanja. Ljevica je osvojila dovoljno glasova da bi kao dio vlasti mogla presudno uticati na oblikovanje i donošenje strateških odluka. Zašto su se u ime neke imaginarne ideološke čistoće (do koje im inače ni na sekund nije stalo kad mrtvi-hladni ulaze u koaliciju sa SBB-om, o čemu nam još nijedan teoretičar nije ponudio valjano objašnjenje) odrekli takve mogućnosti, možemo samo nagađati. Nekoliko je teorija u opticaju: da ih je strah vlasti i teških iskušenja koja su pred njom, da nemaju dovoljno jakih kadrova za takve izazove, da je lakše biti predobro plaćeni opozicionar, „konstruktivni korektiv vlasti“ s budžetskim primanjima…

Posebno je zanimljiva uloga Predraga Kojovića, lidera Naše stranke. Mnogi se pitaju kako je njihovih četiri posto jače od 15 posto SDP-a. Stvar je, između ostalog, i u korupciji: Naša stranka, kao dominantno čist politički subjekt, još neukaljana aferama i procesima koji opterećuju SDP tek nešto manje nego SDA, u tom je faktoru našla jako uporište i plodotvoran ucjenjivački potencijal. Koji je onda bilo lako nametnuti mnogo jačem SDP-u. Željko Komšić u toj konstelaciji snaga skoro da se nije ni pitao. Na sve prigovore koji zbog neulaska u vlast posljednjih sedmica dolaze od svjesnijeg dijela javnosti, Kojović je odgovorio jednim lakonskim tvitom: “BH blok je ideja da ova zemlja može bolje, da svi mi građani BiH, i Bošnjaci i Hrvati i Srbi i ostali, zaslužuju mnogo bolje od ovog što živimo 25 godina. Naivno ili ne, ali ja u to vjerujem. Pomirit se s tim da će ovako biti zauvijek je, suštinski, odustajanje od BiH.”

Vjerujem, ne vjerujem

Vrijedi se osvrnuti na takvo razmišljanje. Nije ovdje stvar vjerovanja i nevjerovanja, iste ideale njeguje većina onih koji kritiziraju Našu stranku i Kojovića. Tri se pitanja nameću povodom rečenog tvita: koliko je takva vizija ostvariva, šta se može uraditi u ovom trenuku i kakve su geostrateške okolnosti. Na treće pitanje već smo odgovorili, a povodom prva dva ozbiljniji posmatrači kažu sljedeće: takva vizija u ovom trenutku više liči na utopiju, decenijama je daleko od stvarnosti i najviše što se može uraditi je – krenuti s proaktivnom politikom. Dino Mustafić efektno zaključuje da ljevici nisu potrebni politički igrači, već politički borci. Krunski argument protiv Kojovićevih maštarija ipak vidimo u jednom ironičnom detalju: eno u Grudama i Kneževu jedva čekaju da projekt Sarajevo Republika uspije pa da svi odbace privrženost nacionalnim konceptima i glasaju za Našu stranku i SDP.

Svih ovih dana Željko Komšić bio je pred teškim izborom – ići sa SDA u vlast ili ostati s BH blokom u opoziciji. U oba slučaja bit će gubitnik, dolazit će udarci i slijeva i zdesna, ali čini se da je bar za njega bolja solucija ostati s ovim pihtijastim blokom. Ući u vlast imalo je smisla samo u paketu. Ako ide sam, reducirao bi se na SDA priljepak. Pošto država ode u helać, ono što može spasiti je sopstvena karijera: kada dođe vrijeme za polaganje računa, on će jedini od lidera BH bloka imati valjan alibi: ja sam bio za akciju.

Pošto ni Komšić nije imun na klasični politički virus, prijepodne mislim jedno, poslijepodne drugo, ako mu sljedeće hefte opet padne na pamet da promijeni stav i krene sa SDA, nek se samo sjeti mudrog, očajničkog vapaja Mladena Delića upućenog jednom od najboljih jugoslovenskih golgetera svih vremena.

Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja