Hakerski napadi na stranice bosanskohercegovačkih medija Žurnal i Buka posljednjih su dana reaktualizirali pitanje slobode medija u Bosni i Hercegovini i ugrožavanja slobode novinarstva. Brojne međunarodne i domaće organizacije, ambasade i strukovna udruženja pozvali su nadležne institucije da pravovremenom reakcijom zaštite medije i otkriju počinioce.

Za nas kao korisnike online medija hakerski napadi znače prekid mogućnosti da pristupamo informacijama, dok za medije koji su napadnuti znači mnogo više: pored stresa zbog prekida usluge, tu je i finansijski gubitak uslijed eventualnog prelaska na drugu platformu, gubitak određenog seta podataka itd. Riječ je, suštinski, o planskim napadima na „nepoćudne“ medije, kojima je cilj obeshrabriti te medije u njihovom traganju za istinom, nanijeti im štetu i onemogućiti (barem privremeno) da obavljaju svoj posao.

Iako su hakerski napadi općenito problem online sfere, na ovom mjestu čini nam se opravdanim zapitati se ima li sličnosti i razlika između takve vrste ugrožavanja medija i onoga što se događa u realnom svijetu, odnosno napada na medije i novinare u offline prostoru.

Jesu li online i offline napadi na medije i novinare jednako opasni?

Kada se pitamo jesu li online i offline napadi na novinare jednako opasni, ne samo da mislimo na to koliko ugrožavaju same medije već i postavljamo pitanje kako ti napadi utiču na naše pravo, kao građana/javnosti, da dobivamo pravovremene i pouzdane informacije o onome što se događa  društvu u kojem živimo. Mediji koji najčešće trpe napade, i u online i u offline prostoru, istraživački su, nezavisni mediji, koji nastoje otkrivati sakriveno, a novinari i druge javne osobe koje su izložene napadima najčešće su oni koji se usuđuju suprotstavljati dominantnim narativima. Napadi uvijek imaju za cilj ne samo povrijediti onoga ko je meta nego i zaplašiti sve druge, kojima se posredno šalje poruka da, ukoliko se budu ponašali kao onaj ko je napadnut (u slučaju medija i novinara to znači: ukoliko nastave istraživati teme i osobe u koje se „ne dira“, odnosno objavljivati informacije koje su u interesu javnosti), i njih čeka ista sudbina. I u tom pogledu nema razlike između online i offline napada: i jedni i drugi, u kontekstu slobode izražavanja, imaju za cilj zastrašivanje i, posljedično, autocenzuru.

Pored hakerskih napada, kojima je meta neki konkretan medij, novinari i javne osobe u online prostoru izloženi su napadima botova, koji po narudžbi, najčešće na društvenim mrežama (njihovom javno „vidljivom“ dijelu – stranicama i profilima te javno „nevidljivom“ dijelu – u inboxima), direktno prijete ili na druge načine ugrožavaju njihovu sigurnost i pravo na slobodu govora. Botovi su tu da po nalogu plasiraju neku dezinformaciju, odnosno laž o nekoj osobi, najčešće izuzetno tešku i emocijama nabijenu, a potom da je eksponencijalno dijele i „podgrijavaju“ atmosferu protiv osobe kojoj su stavili metu na leđa. Novinari, ili, kako pokazuju istraživanja, češće novinarke, zbog svog pisanja o određenim temama ili na način koji ne odgovara dominantnim politikama, zbog toga što otkrivaju afere i ne prihvataju tabue, tako postaju lovina online plaćenika, s ciljem da ih se uplaši i tako natjera da od tih tema i istraživačkih priča odustanu, a ako tu poruku ne shvate, i da ih se na odgovarajući način kazni.

Botovski napadi na novinare i hakerski napadi na medije zapravo su online verzija fizičkih napada na novinare i medije. Ova se kvalifikacija na prvi pogled može učiniti pretjeranom, ali ako pogledamo širi kontekst, a ne samo način na koji se napad izvodi, vidjet ćemo suštinski znak jednakosti između tih aktivnosti. Ne radi se samo o tome da online napadi botova u online prostoru mogu voditi ka fizičkim napadima u realnom, odnosno offline prostoru. Čak više od toga, riječ je o prenošenju istih obrazaca u novi digitalni prostor, s istim ciljevima, metodama i ishodima. Pokušamo li ih opisati novinarskim 5W, možemo na izvjestan način osvijetliti ove napade u usporedbi sa onima u realnom svijetu putem pet ključnih pitanja:

Ko su akteri napada – možda su u online i offline prostoru akteri različiti, ali su zasigurno naručioci isti: riječ je o svima kojima ne idu naruku otkrivanja afera, istraživanja njihovih aktera i iznošenje u javnost onoga što „treba“ ostati sakriveno.

Šta je predmet napada – i pojedinačno i institucionalno, oni koji ne pristaju na šutnju, odnosno oni kojima je iznošenje svih činjenica na uvid javnosti važnije od osobne sigurnosti i komfora. I tu je ista meta i u online i u offline prostoru; jednom riječju rekli bismo: drugomisleći.

Gdje se dešavaju napadi – ovdje na prvi pogled djeluje da postoji razlika: u online prostoru napadi se vrše na web-stranicu medija ili na osobni profil novinara, u offline prostoru upadima u redakcije i napadima na novinare. No, dublje posmatrano, riječ je o napadima na aktere javnog života, odnosno napadima u javnom prostoru (a i online i offline prostor to jeste). Štaviše, napadi su to na ključne elemente javnog života koji opskrbljuju javnu sferu onim bez čega joj nema opstanka – informacijama koje su za javnu sferu ono što je kisik za ljudski organizam. I baš kao što u offline svijetu ne smijemo imati nikakvog razumijevanja za opravdanja poput onih da je neko „napao kameru, a ne čovjeka“, što je nedopustiva relativizacija, jednako tako je neprihvatljiva teza da su hakerski i botovski napadi manje ozbiljni i opasni, jer se, eto, ne radi o razbijenim glavama i kompjuterima u redakcijama, nego „samo“ o privremenom zaustavljanju rada online medija.

Kada se događaju napadi – i u online i u offline svijetu napadi se događaju kada naručioci procijene da je meta napada „prevršila mjeru“ u iskazivanju neposlušnosti. Mediji i novinari koji su do sada bili mete napada posvjedočit će da skoro pa da mogu predvidjeti kada će biti napadnuti, bilo hakerski i botovski, bilo na ulici ili u redakciji, a to je uglavnom onda kada su na tragu neke velike priče ili su je već objavili, odnosno kada su se zamjerili time što nisu pristali na šutnju i kalkulaciju. Upravo iz tog razloga kažemo da su cilj i svrha ovakvih napada sužavanje javnog prostora za istraživačko novinarstvo i alternativna gledišta.

Kako se dešavaju napadi – napadi i u online i u offline prostoru dešavaju se po istoj matrici: najprije „suptilni“ signali, putem mreža ili uživo, da „novinar previše priča“, potom direktne prijetnje njemu osobno ili njemu bliskim osobama, zatim prelazak sa riječi na djela, odnosno sam napad, i potom uglavnom skrivanje počinilaca i relativiziranje od strane naručilaca i/ili neprovođenje istraga nadležnih.

Zašto se dešavaju napadi – kako smo već rekli, cilj napada nije samo nauditi onome ko je meta nego i zaplašiti sve ostale. I tu je scenarij isti i u online i u offline prostoru.

Hakeri i botovi vrebaju medije i novinare, ali i nas kao građane

U najkraćem, hakerski i botovski napadi direktna su opasnost po novinare i medije, koja nije ništa manja u odnosu na opasnost u stvarnom svijetu. Tako ih i treba tretirati. U umreženom digitalnom svijetu nije više potrebno fizički načiniti štetu nekom mediju da bi ta šteta proizvela posljedice.

Ono što mi kao građani, odnosno korisnici medija, trebamo razumjeti jeste da kada se dogode ti napadi, oni su napadi i na nas, na naše pravo da budemo kvalitetno informisani i da ništa ne bude skriveno od nas. U tom kontekstu, hakovani mediji poput Žurnala, Buke i drugih, kao i svi novinari koji su suočeni s botovskim napadima, trebaju prvenstveno reakciju nadležnih institucija, jednako kao da je riječ o napadu u fizičkom prostoru, ali i podršku svih nas kao građana. Hakeri i botovi napadaju medije i novinare, ali posljedice njihovih napada trpimo prije svega mi, javnost. Iz online i offline mraka, sa digitalnim ili stvarnim palicama, na sve nas vrebaju oni koji bi htjeli da taj mrak bude mainstream. Digitalna ili stvarna diktatura je diktatura. A napadi na medije i novinare kao krajnji ishod imaju upravo diktaturu i autoritarnost. I upravo zbog toga moramo im se odupirati i kad se događaju u online prostoru i u stvarnom svijetu.