1. Od panslavenstva do rase   

Avangardisti su otpočetka narod vidjeli kao sastavljen iz organa. Pouzdajući se u rasnost, narod može rađati umjetnike kao velike sinove. Sav poletan Dimitrije Mitrinović 1911., tako naprimjer, piše za Meštrovića da je rastao u primitivnoj sredini jedne moralno zdrave, umno nekulturne, tjelesno nepokvarene rase na doticaju triju zemalja našeg plemena, pod neposrednim uticajem nacionalnih tradicija.

Na valu velikih projekcija, vjeruje se, tim velikim ličnostima će uspjeti vremenom da podrede i preoblikuju realnost. U nastavku njihove karijere, ta rasa će htjeti da progovori kroz umjetnika, cijeli jedan narod kroz jednog čovjeka, kaže Mitrinović, “i bol istorije srpskog naroda htio je da bude izražen čudnom ličnošću, dubokom, u kojoj je mistični uzao svih duša i tjelesa narodnih, svih živih, svih koji su živjeli, jednom ličnošću, herojskom…”

Dominantni jezik književne desnice, u avangardnim počecima, navlačio je univerzalističku odeždu, istovremeno se oslanjajući na rasnost. Kasnije – kad se pogleda kroz književnopovijesni dvogled – to će se tumačiti i kao pobuna protiv Evrope koja ne prihvata Balkance, Jugoslovene, Slavene. Kao književni ili kulturni avangardni fenomen, to bi možda i ostalo tako, da je sve zaustavilo na deklamaciji i manifestu, da nije imalo kasniju genezu u publicistički i politički jezik.

Književni istoričari će tom talasu koji je uzimao zamaha dvadesetih godina pridavati ekumenske kvalitete. Tu će, kao naprimjer profesor Zoran Milutinović, uklapati sve ideje sličnog prizvuka od Nikolaja Velimirovića koji je 1915. godine napisao da dolazi slavensko vrijeme u kojem će biti ispravljene nepravde nanesene narodima, preko još jednog od avangardnih rodonačelnika Svetislava Stefanovića koji kaže da se Slaveni bore protiv imperijalizma i nasljeđa „rimskog hrišćanstva“, „sistema pljačke i porobljavanja malih i slabijih naroda”, sve do profesora Miloša Đurića za koga slovenstvo znači da treba postati „svečovek“, “savršeni kosmopolita, koji će u sebi sjedinjavati sve postojeće kulture i religije”, a kada se Sloveni samoosvijeste i kulturno oslobode “svoj veći uticaj (će) u Evropi iskoristiti ne u svrhu svog političkog i kulturnog imperijalizma – što je, po njima, odlika ‘romano-germanske Evrope’ – nego u svrhu stvaranja globalne kulturne sinteze i jednakosti svih naroda”…

Svakako, neće ostati neregistrovano ni to da je Micić stilizovao Barbarogenija kao Slavena, kao “varvarina, kulturnog autsajdera, stranca u svetu muzeja i biblioteka, ali vitalnog, kreativnog i snažnog”, koji pokoravajući Evropu zapravo omogućava njeno podmlađivanje, snaženje i ispunjavanje kreativnom energijom. Za Crnjanskog, dok pominje slovensko kao figuru u putopisima, Milutinović piše da je to „slovenstvo“ privlačno zato što je uvijek negdje drugdje, “nemogući alteritet koji pesnik uporno traži i nikad ne nalazi”, “dok je za ekspresioniste ono jedan utopijski kulturni program, za Cvijića jedan plan kulturno-političke akcije, za Dvornikovića poželjna protivteža ‘romansko-germanskoj Evropi’ koja isključuje Slovene…” Svi ti citati su doneseni u izboru profesora Zorana Milutinovića iz teksta Povratak iz izgnanstva. Otkrivanje drugog u sebi i sebe u drugome u Ljubavi u Toskani Miloša Crnjanskog.

Možda bi zaista to bila avangardni polet, kao projekcija zašiljena u budućnost, neka utopija koja nije sredstvo za državni cilj, da se ti veliki planovi nisu u toku tridesetih godina dalje okamenjivali u stubovima štampe i političkom žargonu. Već 1926. sam Micić će dati nacionalne kvalifikacije Barbarogeniju, jer će se ruski i srpski varvarizam ujediniti protiv prastarih formi Evrope i unijeti varvarske sirovine. Kod Crnjanskog, kad zauzme nacionalističko stanovište, u tekstu Socijalna baza našeg nacionalizma, štampanom u Idejama godine 1935., vratiće se taj slavenski počvenički patos, preregistriran u srpski, “u ime seljačkih naših krajeva, arhaičnih i sitnih pečalbara”, dok “u nama još grize crv emigrantskih klika, tuđinskih kulturnih ideala, stranog kapitala u izvesnim krajevima, vaskrslih austrijančina, snobova anacionalnosti i separatista. Rat protiv srca našeg naroda još se nastavlja…”

Dok sveslavenski sentiment bude polako isparavao, Crnjanski se u tom tekstu žali što još uvijek nema srpskog šovinizma, srpski nacionalizam još nema iskustva, a istovremeno misli “da je u nas rasa davno data, ali da je bila izrađena totalno u borbi srpstva”. I Crnjanski će se, kao Mitrinović, u publicističkim spisima neprestano osvrtati na krajolik, pišući da na Balkanu, sve što je bilo veliko, bogovi, vjere, heroji, paćenici, sišlo sa planina. Za njega nema sumnje da, “dok god bude seljaka, oranja, zemlje, poljskog rada, života koji je bliži oranju i pojmu Boga, i uzvišeniji, i čovečniji, od svih varoških života, ta elita onanista, frojdista, načitanih marksista i iluzionista, neće uspeti”.

Kasnije će se slavenstvo ukazivati upodobljeno u nacije, jer će grozota tih marksista i internacionalista prolaziti “kao kolera, skoro po svim velikim gradovima evropskim i svim zemljama, ali su zemlje i nacije ostale. Nacija nemačka, nacija španjolska, izdižu se iz letargije baš ovih godina više nego ikada, a ide dan, kada će zagrmeti još jednom i najveća nacija slovenska, Rusija.” (Pobeda nacije nad marksizmom) U istom tekstu, Crnjanski primjećuje da – dok ljudi po evropskim metropolama počinju da svi liče na džezbendiste, barmene i prostitutke, devedeset odsto evropskog življa ustvari živi na zemlju, ore je i udiše. Nekada su se Slaveni kod Crnjanskog ukazivali svojim odsustvom, sada se najavljuje njihov veliki trijumf koji će vratiti istoriji smisao.

Kako godine odmiču, usvajajući novi ritam koji se osjeća u njihovoj sintaksi, avangardisti istovremeno osjećaju i nemir, kao da nešto na tom ringišpilu prijeti da će se narodu neki organi ispremetati i da se zbog toga valja što prije založiti za jedan program. Dogodiće se, u najmanju ruku, da se ti organi poremete, tako da se više ne zna za staru harmoniju. Anatomi fašističke retorike, kao Walter Benjamin, rasklapajući tekstove Benna ili Celina, govoriće da se tu radi i o osjećanju jednog medicinskog nihilizma koji nesumnjivo vrši pritisak na red. Tekstovi i Crnjanskog, kao i Celina, razdrti su dvjema tendencijama koje dolaze istovremeno: jakim nemirom koji raskida sve i vječnom čežnjom za harmonijom. Sveopšti gubitak aure dozivaće nametanje prirodnog ritma socijalnom svijetu, otud toliki broj koncepata i metafora koji dozivaju organe i krajolik.

Priroda se tu – kako primjećuju još neki retorički anatomi – osjeća kao garant nepromjenjivog poretka, nasuprot metropoli kao žarištu individualizma. To priziva i Paund govoreći o prirodnom poretku drevne Kine, i Hamsun koji subjektivnosti kao buržoaskoj iluziji uključenoj u narativ o emancipaciji suprotstavlja postojanost moći koja se emanira iz zemlje i njenih sezonskih ciklusa. Ujednačenost ritma i tempa kod Hamsuna traži se i u prirodnoj i u ljudskoj sferi, kaže Leo Lowenthal, jer protok vremena donosi ponavljanje, a ne promjenu, prirodni raspored zamjenjuje vremenski raspored, dok beskrajno razmnožavanje prirodnih pojava, ciklički poredak prirode, nasuprot prividnom neredu i slučajnosti novih istorijskih činjenica, svjedoči o nemoći čovjeka.

Ti pisci misle, jedino što čovjek može očekivati jeste život bez smisla, osim ako poslušno ne prihvati prirodni zakon, a društveni pandan zakonu prirodnog ritma je slijepa disciplina. Ispitujući estetsku proizvodnju u industrijskom društvu, u vrijeme radikalnih političkih promjena, Benjamin konstatuje da se izgubljena aura umjetničkog čina projicirala na političkom planu u poetici fašizma, estetizujući politiku utoliko što tradicionalnu auru oko djela, gdje ju je mehanička reprodukcija učinila zastarjelom, transplantiraju iz artističke sfere u politiku.

Tako se figura genija ponovo pojavljuje kao fašistički vođa, kontemplativni recipijent postaje izmanipulirani sljedbenik, a ljepota, nekada rezervirana za samostalan rad, projicira se na bojište. Uspostavljajući analogiju l’art pour l’arta i fašizma, Benjamin konstatuje da potonji zadržava supstancu ranije buržoaske kulture, kao što čuva i građanske svojinske odnose. Književna desnica iz tridesetih godina će tako na riječima, najčešće u publicističkim stubovima, ostajati privržena silama mesijanskog iskupljenja koji se nastanjuje u božanskom jeziku, zagovaraće Djelo kao organsku cjelinu koju kontemplira jedna kunstreligijska imaginacija.

Problem će nastati, međutim, što veliki dio te književne desnice, avangardno inspirisan, nikada neće prestati da osjeća novi ritam koji raskida rečenice. Tim starim manifestnim emfatičnim ritmom biće ispisani najveći nacionalistički i kolaboracionistički pamfleti, kao što su, naprimjer, antisemitske pogrde Celina. Na riječima imitirajući teleologiju prirode, nastaviće ustvari da avangardno prekidaju logiku djela fragmentacijom ili običnim komentarom, razbijajući organsko jedinstvo. Osim toga, nikad ne prestavši osjećati prirodu kao pali svijet bezobzirne tišine, kako kaže Benjamin, mesijansko iskupljenje ostaće nerođeno. I kad se Marinettijev manifest o ljepoti rata preregistrira i citatno otjelotvori u faktičkim opisima ratišta Ernsta Jungera – i dalje će se osjećati fragmentarnost i razuđenost govora.

Ostala je da se ta pukotina nadomjesti političkim žargonom koji je jedini mogao spasiti stvar, zagovarajući na riječima velike preobražaje. Predispoziciju ka tom političkom žargonu, uplevši se u konstrukciju naroda, i jugoslovenski avangardisti pokazuju otpočetka. Tako Konstantinović, i kad se Svetislav Stefanović iz avangardiste koji poziva na ukidanje nacionalnih granica pretvori u ideologa nacističkog pokreta Dmitrija Ljotića, iza te metamorfoze svejednako vidi ono njegovo pjesništvo nemogućeg boga: “to je Stefanović koji svuda vidi izdaju boga, onaj koji će umjesto poziva na službu univerzalnom čovječanstvu, da poziva u duhu Ljotićevih nacionalističkih mistifikacija na povratak selu”, isti je onaj Stefanović koji će nastaviti da se optužuje za izdaju boga, za voljenje šimere, za uzdizanje ljudskog umjesto božjeg sina.

I u publicističkim stupcima, kao naprimjer u tekstu Spaljivanje moštiju Sv. Save, Crnjanski će nastaviti da ispituje iracionalno, sada pozerski, deklamativno, napisavši da “materijalist današnji i današnja neznalica koji misli da ničeg nije bilo pre njega, i da svet počiva na materijalnim osnovama, ne može da zamisli ni to da u tom tom pepelu srpstva može biti iracionalna snaga, jača od svih drugih, koja je doprla i do današnjih dana, koja je bila prisutna u svemu što se zbilo već sedam stotina godina koja će biti tu: i u onom što nas čeka”. U pozivanju na svečovječanski duh buduće srpske kulture kod Nikolaja Velimirovića, Dmitrija Mitrinovića, profesora Miloša Đurića, Konstantinović vidi otkriće narodnog duha koji pretvara “stvar jedne civilizacije u stvar jedne ‘rase’”.

“Nijedan čovek ne može postati nosiocem kulture svoga naroda”, piše Đurić 1914. u tekstu Vidovdanska etika, “pre dok sadržinu svoje duše najintimnijim vezama ne poveže sa istorijskom strukturom duše narodne”. Kritikujući te neohumaniste početkom tridesetih godina, ljevičarski kritičar Velibor Gligorić će napisati da bi “Miloš Đurić Bergsonu dao buzdovan Kraljevića Marka da potuče sve Latine”. Naoko pošavši kao avangardistički anarhisti, po Konstantinoviću, Micićevi varvari otpočetka otkrivaju svoju plemensku jezgru sanjajući u epohi futurista, dadaista, suprematista i konstruktivista o vaskrsenju hajduka i komita koji će sa kamom ili bombom u ruci udariti na Evropu, tu “povampirenu Tursku našeg stoleća”.

Svaka trka za Evropom, piše Micić 1925. godine, odvratna je, zenitističkom poezijom valja stati na put evropeizaciji Balkana, danas kad je balkanizacija Evrope ustvari najsavremenija tendencija, u sumrak Evrope. To je blizak korijen iz kojeg se razvio jezik kod religioznih pjesnika tog vremena, kao što je Mitrofan Matić, koji govore o krizi Evrope kao krizi civilizacije, krizi kulture, krizi morala, krizi svijesti, krizi braka, krizi povjerenja i vjernosti, što znači otuđenje od boga, otuđenje od sopstvene rasnosti, od slovenstva, narodne poezije i srednjevjekovnog svetosavlja.

Od te filosofije praznine, kako godine odmiču, sve jasnije će se otvarati spasonosni put “naše svetle rasne duše, naše rasne kosovske etike u kojoj bi naš slovenski uzburkani duh našao svoj pravi izražaj i služio svečovečanskoj ideji za šta je određen na zemlji od proviđenja” (Mitrofan Matić). Kad se odmjeri ta vjera religioznih pjesnika, umnogome je slična harmoniji koju će na karijatide novinskih stupaca tridesetih godina podizati prevratnici kao što su Micić, Crnjanski, Svetislav Stefanović, sanjajući o obnovi Evrope, preporađajućem slovenstvu, rasnosti datoj po sebi, iskonskoj snazi u pepelu srpstva. Cilj je u tom vremenu nereda i nevjerovatnog ubrzanja, zajedničkim snagama podići mastiljavu kulu pojma u koju će povjerovati mnogi, progovorivši zajedničkim jezikom.

U štampi tog vremena fašizam se otpočetka osjeća kao „desperatni pokušaj“ da se jedna „promašena civilizacija veštački održi u životu“, kao „očajni krik bolesne Evrope koju hvata samrtnički ropac“, oslanjajući se na „zdrave konstruktivne snage” koje će izraditi „novu, lepšu i sposobniju za život Evropu od ove, koja tone i guši se u svojim vlastitim gresima“ (Dr Petar Bulat, Od Macinija do Musolinija, Narodna odbrana, 1-8. januar 1933.). Kako prenosi Olivera Milosavljević u Savremenicima fašizma, tih se dana u tekstovima evocira i Ernest Robert Kurcijus, koji je u svom delu Nemački duh u opasnosti iz 1932. “traži uspostavljanje humanizma koji bi podrazumevao ‘novu’ ljubav prema otadžbini. Da bi se u doba krize u Evropi ponovo stvorio humanizam i da bi narodi izašli iz ‘pakla’ u kome se nalaze, moraju ponovo da nađu sebe i da se vrate svojoj mističnoj prošlosti”.

Neće biti čudno što početkom tridesetih godina Mitrofan Matić, pozivajući i na učlanjenje u organizaciju Narodna odbrana, hvali ideologe i profesore panhumanističkog (ekumenskog) iracionalizma i vidovdanske etike, koji “osuđuju suštinu Zapada i traže stvaranje naše, rasne, jugoslovenske kulture”. Balkan, Sloveni i srpstvo se tu otkrivaju ono što Evropa nije: nepresušno vrelo plemenskog, iracionalizma i varvarstva. I kad se definicija superiornog naroda ne temelji na njegovim prirodnim osobinama, nego i kad se zasniva na istorijskom činu, ona još uvijek, kako pokazuje Hana Arendt, ima veze sa teorijama rase koje su trijumfovale mnogo prije nego su nacisti pokorili Evropu, služeći poput sumračnog uvoda.

Obračunavajući se tih dana sa demokratijom u Srpskom književnom glasniku, Svetislav Stefanović tvrdi da su narodi „žive aktivne sile koje žive po biološkim, rasnim i socijalnim bitima svojim“, da traju „večito i preživljavaju sve”, pa će preživjeti i demokratski sistem. Videći ponovljenu krizu kulture antičkog sveta, koja se vraća u pobjedi demokratskih ideja začetih Francuskom revolucijom, najavljivao je slom evropske civilizacije, koja upravo kroz diktature traži povratak autoriteta „i spas države protiv razornih i degenerišućih sila demokratije“.

Nacionalizam je „sa svojom iskonskom snagom“, izbio ponovo na površinu, „otresao se sopstvenih zabluda prošlosti, moćno zahvatio u kompleks socijalnog problema, obuhvatio ga i apsorbovao“. Stefanović primjećuje da se svuda u svijetu stvara nova ideologija, „koja se čini kao sinteza aktivnog nacionalizma i onog što je pozitivno u socijalizmu“, jer nacionalizam i socijalizam nisu neprijatelji, gledajući „sa simpatijama i ono što se pozitivno stvorilo u Italiji, što se stvara u novoj Nemačkoj“, i ono što je na polju zdravstva stvoreno u Sovjetskoj Rusiji.

U seriji tekstova koje objavljuje u časopisima Vreme i Ideje od avgusta 1934. do maja 1935. godine, Stefanović će, kako primjećuje Olivera Milosavljević, vrlo brzo prihvatiti postojanje superiornih rasa, a zatim i postojanje „arijevske“ evropske rase. On polemiše sa tezama u domaćoj javnosti da ne postoji arijevska rasa, naslovljujući i svoj tekst „Zapadno-evropski čovek – arijevske rase postoji“, u kojem tvrdi da postoji čovjek arijevske rase, kao i da njegovi oponenti nisu dovoljno upoznati „sa najnovijim naučnim ispitivanjima u oblasti rasnog problema, vršenim izvan okvira antropologije i etnografije“. Olivera Milosavljević prenosi da se Stefanović oslanja na ispitivanja krvnih grupa koja je još na Solunskom frontu vršio njegov prijatelj Ludvig Hiršfeld, profesor univerziteta u Varšavi, „ jer je primetio da su tamo okupljeni predstavnici mnogobrojnih rasa i naroda“.

U elaboraciji tih teza tvrdio je da Jugosloveni pripadaju čovjeku „nordijske“ rase “a među njima su ‘najčistiji’ Srbi. Dinarcima će priznavati visoke sposobnosti u evropskim razmerama“. “Stefanović je zaključivao da se Jugosloveni nalaze pred velikom istorijskom misijom koja u nacionalnom pogledu znači ‘slaviziranje ovih krajeva Evrope’, a u ‘rasnom pogledu’ afirmisanje ‘jednog boljeg, višeg, herojskog i humanog u isti mah, dinarskog tipa čoveka’, koji je ‘sudbinski određen da svojim visokim rasnim kvalitetima’ stvara novu državnu organizaciju i nove kulturne vrednosti svog osobenog ‘čojstvenog’ rasnog tipa, ‘ne samo gospodarećeg i vladajućeg nego i humanog i čovekoljubivog, i ne samo junačkog nego i plemenitog i samilostivog’“ (Olivera Milosavljević).

U tom kontekstu dolaze i teze Vladimira Dvornikovića koji u Karakterologiji Jugoslovena iz 1939. glorifikuje „dinarca“, tvrdeći „da je dinarska rasa telesnim izgledom uopšte najmuškija evropska rasa“, da je „dinarski“ tip prototip muškarca ratnika, „možda najizražajniji uopšte među svim belim rasama: sama ideja i utelovljenje toga tipa“. U toku okupacije u julu 1941. godine Stefanović rat osjeća kao izmjenu novog evropskog poretka, “grandioznog po svojoj revolucionarnoj koncepciji, baziranoj na boljim, socijalno pravednijim osnovima evropskog hrišćanstva protiv izrođenog antihrišćanskog, judeomasonstvom deformisanog i u kapitalističkim porocima ogrezlog zapada“, koji se udružio sa „otvoreno bezbožničkim anti-hristovskim judeomasonskim boljševizmom“, a u toj budućnosti koju će presudno određivati fašistički sistemi – “rasno pitanje će imati presudni značaj”.

Razabirajući rasno pitanje, Stefanović je i odnos prema Jevrejima, kaže Milosavljević, postavio na čisto biološki teren, “ističući značaj ‘pozitivnih’ proizvoda mešavine germanske i slovenske rase, istovremeno je naglašavao ‘štetan’ uticaj mešavine germanske i jevrejske, tvrdeći da se mešani brakovi te ‘dve rase’ degenerišu i postaju sterilni već u drugoj ili trećoj generaciji. Veruje da je to iskustvo ‘o sterilizaciji Jevreja u mešavini sa drugim rasama“ i bilo jedan od povoda za njihov običaj da sklapaju brakove samo sa svojim saplemenicima, čak i u najbližem srodstvu, ‘što je dosad čuvalo čistotu Jevreja kao rase, sa izvesnim utvrđenim i nepromenjenim fizičkim i psihičkim osobinama’… Stefanovićev antisemitizam je, međutim, uglavnom dolazio do izražaja posredno, tako što je u jevrejskom poreklu pojedinih ličnosti prepoznavao uzrok njihovog ‘kobnog’ delovanja”.

Videći kako su se Hitler i Musolini stavili u odbranu hrišćanstva i civilizacije, Stefanović je 1934. Hitlerove težnje u religijskim pitanjima doveo u vezu sa svetosavljem, tvrdeći da „naša Svetosavska narodna crkva, velika po svojoj nacionalnoj koncepciji, kakvu sada u Nemačkoj sprovodi Hitler, po svom identifikovanju crkve i nacije, mora tako ne živeti svetosavske tradicije radnog i prosvetilačkog nacionalizma“, što je “ponovio naredne godine i Nikolaj Velimirović, tvrdeći da je ‘današnji Vođ nemačkog naroda’ preuzeo Luterovu zamisao o stvaranju jedne nacionalne crkve u Nemačkoj”.

Svijetla panhumanistička ideja Slovenstva iz avangarde, kao utopija, zasnovana na duhu naroda i rasi, u tridesetim godinama će dobiti konačno novo pojmovno otjelovljenje i novi zamah u političkom biologizmu u tvrdnjama da “narodi ‘germanske rase’ nalaze u krizi populacijskog popuštanja, dok se romanski, ‘a pre svega’ slovenski narodi, nalaze u stadijumu ‘jakog biološkog rašćenja’, tako da će kroz dvadeset godina Sloveni činiti ‘više od polovine stanovništva u Evropi’, što je najjači dokaz rasne snage Slovena’ i potvrđuje da ‘zbilja nastupa još u 19 stoleću prorečen vek Slovena u Evropi’“ (Bojan Pirc, časopis Zdravlje, 1933-1937).

Prometnuvši se iz socijalnog deklamatora, koji govori da je zemlji potreban „duh ratnički našeg naroda, totalna rasa, njeni pojmovi za sva pitanja života“, u izvještača Vremena iz Rima, Crnjanski će postajati još politički programskiji. Pišući o problemu novog italijanskog rasizma, razlog za donošenje rasističkih zakona će naći u italijanskoj kolonizaciji Tripolisa, Abisinije, kada je Musolini, po njegovom mišljenju, imao “grandiozan plan“ naseljavanja italijanskih porodica u kolonijama, ne želeći da stvara imperiju „za jednu rasu mešanaca“, zbog čega italijanski rasizam stoji na „naučnom“ gledištu da je „mešanac i fizički i duhovno i moralno opasna pojava i degeneracija”. Vraćajući se u prošlost, Crnjanski podastire da je „rasno osećanje“ u Italiji veoma staro, da bi se moglo reći da je rasist bio čak i Dante i da se „italijanski rasizam“ može pronaći „kod svih italijanskih istoričara, pisaca, političara kroz vekove, i za vreme renesanse, baroka, u XIX veku kod Kavura i italijanskih revolucionara“ (Savremenici fašizma).

Stacioniran u Rimu, Crnjanski 1938. godine, kaže Milosavljević, nigdje nije vidio predznake pogroma, ni u institucijama, ni u narodu ne primjećujući animozitet prema Jevrejima, dok je s druge strane, zapazio paniku koja je nastala kod Jevreja: “Nesrećni ljudi plaču, ne znaju kuda bi i obuzima ih i bes očaja… Uvučeni su u sukobe koji su internacionalni, jer su internacionalna rasa i zbog svojih veza, a interesi su im lokalni“ Dok se po Rimu šire vijesti da će biti otpušteni svi Jevreji na položajima, Crnjanski smatra da Jevreji „nesumnjivo preteruju u svojim vizijama strahota koji ih očekuju“, tvrdeći da ne postoje nikakve sličnosti između italijanskog i njemačkog antisemitizma. Rasistička deklaracija je, kaže, „došla u znaku defanzive“, jer je italijanska emigracija bila politički vrlo aktivna, a antifašistički centri u Parizu, Njujorku, Amsterdamu i Londonu, „za koje fašizam tvrdi da su jevrejski“, vodili su “oštru borbu protiv Italije”.

Stara ljepota meduze, manifestna po riječima, kada je rat svetla, večna zvezda u noći pred nama, sada će preći u stvar, u konkretan istorijski podatak, kada Crnjanski za Vreme 2. juna 1938. godine oduševljeno napiše da se “po Italiji, u disciplini, kretalo preko 260.000 Balila i Sinova vučica. Više od 250.000 fašističkih devojčica. Više od 260.000 Avangardista. Skoro isto toliko podmladka borbenih organizacija. Pušku je primilo u nedelju u Italiji 318.153 dečaka“, a lijevim kritikama da su to samo djeca buržuja, odgovara da je “u toj masi bilo oko 80.000 dece radnika i preko 100.000 mladih seljaka”. Pitaće: „Da li se policijskim merama, ili nekim čarobnim štapićem, može pokrenuti da vedro maršira i peva oko 120.000 mladih radnica i preko 150.000 mladih žena sa sela? Ono što te mase pokreće nije policija, nego onaj Musolini koji je bio i koji će ostati socialista.“

Riječima Olivere Milosavljević o Crnjanskom u Rimu i Španiji: “Osvrćući se na pitanje militarizacije Italije, pisao je da je nju posle rata ‘najviše bolelo to, što su njeni bivši saveznici vrlo nepovoljno govorili o njenoj vojsci’. Odlukama Versajskog ugovora ona je ‘relativno, rđavo prošla’, a kada je počelo i omalovažavanje njene vojske, ogorčenje Italijana je poraslo. Crnjanski je smatrao da ovaj psihološki momenat ne treba potcenjivati i da se on oseća u italijanskoj politici. Militarizacija Italije, po njegovom mišljenju, daje dobre rezultate, a nemačka vojna literatura iznosi o njoj ‘laskavo mišljenje’, zbog čega je Crnjanski zaključivao da je ne samo ružno, ‘nego je i glupo, sumnjati u hrabrost čitave jedne vojske’.

Za vreme Hitlerove posete, Italija je izvela vojne vežbe ‘kojima bi se svaka vojska ponosila’, a u italijanskoj vojsci vlada novi duh koji ima ‘nepresušne rezervoare’ u omladini, potpuno saglasnoj sa Musolinijevim programom da Italija dobije mesto među velikim silama. Tvrdio je da je italijanska vojska ‘ogroman aparat’ sposoban za akciju, u njoj je niklo nekoliko novih teorija ‘za kojima ostale vojske, takoreći, kaskaju’…

Poslat od lista Vreme aprila 1937. da šalje ‘objektivnu sliku’ iz Španije, Crnjanski je gotovo svakodnevno izveštavao do avgusta iste godine, kada se naprasno razočarao u generala Franka i otišao da obilazi norveške fjordove. Svoju ‘objektivnu’ sliku je rešio da pošalje odlazeći direktno u Frankov štab. Pisao je da je glavni cilj generala Franka pobeda nad levičarima, ali i stvaranje nove generacije koja će od Španije opet napraviti veliku silu. Franka je opisivao kao čoveka iz porodice oficira srednjeg staleža koji je stekao činove u Maroku, ‘a ne kao što marksistički novinari pišu, po salonima i pomoću žena’. Pisao je da Franko vreme provodi na frontu ili u kancelariji, a u slobodno vreme se igra ‘sa svojom ćerčicom’, da je sve, samo ne ‘tip salonskog i mondenog vojnika’, da nije ‘romantičar i lakomisleni fanatik’, nije ni diktator, demagog i govornik. ‘On je pre svega militarista u najboljem smislu te reči.’ Opisao ga je kao mirnog i strpljivog ‘odličnog’ vojnika, koji je poznavao i seljačku Španiju i špansko građansko društvo. On je i vrlodobar psiholog, ne voli prolivanje krvi, ‘miliji mu je sistematski vojni rad’, on štiti svoje ljude i ‘nije čudo što ga oni obožavaju’. Potvrđivao je da je ‘gospođa Franko’ najelegantnija žena u Salamanki, ‘vanredno lepa Španjolka’.

Opisivao je idilu na Frankovoj strani: ‘Život teče ovde sasvim normalno. Deca igraju u prašini, dućani i bioskopi su puni. Nedeljom priređuju se borbe s bikovima.’ Tvrdio je da se Španci ponašaju kao da nije rat ‘nego neki svatovi’, da pred kafanama ‘masa sedi i trčkaraju čistači cipela’, da je hotel u kome je Frankova vrhovna komanda ‘pun lepih žena’, da nigde nema ‘ni traga nekog straha od sutra’. Nije hteo da čini ‘nikakve komplimente’, ali je morao da prizna da vojnici generala Franka ‘izgledaju vrlo dobro’. Oni su mladi, opaljeni suncem, raspevani, bore se vrlo dobro, ‘prave šale i kad gledaju smrti u oči’, a ‘raditi pod ovim španskim suncem i kopati s toliko volje, smeha i začikavanja, može samo jedna disciplinovana vojska.’

A onda potpuno neočekivano, Crnjanski odaje priznanje ‘neprijateljima’: ‘Video sam hleb, koji su jeli branioci Bilbaoa, poslednjih dana. To je bila neka smesa kukuruza i slame. Ja sigurno nemam sažaljenja prema Frankovim protivnicima, ali skidam kapu pred ovom sirotom masom, separatista baskijskih, anarhista i komunista. Franko je imao bombardere najmodernijeg tipa. A crveni su imali samo pušku u ruci, redenike i crno baskijsko bere na glavi. I ništa više. (…)

Pod pseudonimom za Vreme će negirati pisanje levičarskih listova da Hitler priprema rat. ‘Nije ideal nacista jedan rat, nego je njihov ideal jedna nova Nemačka i jedan nov nemački narod!’ Inostranstvo previđa da ‘Hitler znači revoluciju i da revolucija ne poznaje kompromisa! Ne želi revolucija rat, nego do rata dovode alijanse, koje žele da uguše revolucije.’ A u Nemačkoj, zaključivao je Crnjanski, još traje revolucija nacionalsocijalista koji menjaju sve, privredu, školu, crkvu, industriju, arhitekturu, zbog čega ‘nije rat ideal koji se danas u Berlinu postavlja, nego partijski program, koji ima da se sprovede do kraja“…

Luk od manifestnog belizma iz Oklevetanog rata do izravnog plediranja za konkretan militarizam Musolinija, Franka i Hitlera, saviće se baš kao put koji je prešao Barbarogenije, kod zenitista, od avangardnog barbarstva preko balkanskog Barbarogenija/hajduka/komite sve do Micićevog izjednačavanja komunizma sa fašizmom od kojih će očekivati da ozdrave Evropu. Također, koncepti svetle kosovske etike i rasne duše koji su trebali izvidati Evropu u krizi s početka tridesetih godina, u konačnici će se izmetnuti u korespondenciju kosovskog mita i novog mita nacional-socijalizma u redovima jednog od ideologa nacističkog Zbora Damnjana Kovačevića, koje Konstantinović prenosi iz članka Nacionalni mit objavljenog u časopisu Srpski narod na Božić 1942., skrećući pažnju da su glavne odlike Kosovskog mita i novog mita istovjetne.

“Zar princip voćstva novog mita nije isto što i svetiteljstvo naših kraljeva. Prednost duhovnih vrijednosti nad materijalnim šta je drugo do nebesko opredeljenje Kosovskog mita? A zar herojstvo i i požrtvovanje Kosovskog mita nije isto kao i herojstvo vernika u novi mit?” Držeći predavanje u martu 1943. u Svečanoj sali novosadske Srpske pravoslavne crkvene opštine, Svetislav Stefanović će istaći važnost prosvjete u sadašnjem trenutku pozivajući se na svijetli primjer Svetog Save koji nije potrošio blago na svetlo oružje, nego je zidao zadužbine, manastire, crkve i oltare božije. Predavač će iznijeti tezu da cijela srpska poezija od Branka do tog trenutka gaji jednu organsku vezu sa Evropom, evocirajući panhumanistički ekumenizam, prepoznajući u tom trenutku jednu kulturnu tradiciju koja je evropska po svom karakteru i vrijednosti.

Izvodeći u kontekstu novog poretka krajnje konsekvence iz panslavenstva, časopis Slovenska misao dijeliEvropu na neslovensku islovensku, napominjući s provokativnim anti-dekadentnim štihom da neslovenska Evropa liči „na ostareloguglednog patricija, blaziranog snoba, koji je naučio da muSloveni budu sluge i robovi, niža klasa parija, svet Azijata“. Njoj nasuprot stoji slovenska Evropa, „mlada i snažna, koja sebudi iz letargičnog sna i traži svoj put ka višem zajedničkomnacionalnom životu, „ka svojoj specifičnoj slovenskoj kulturi icivilizaciji, ka novom i boljem životu, bez robovanja i večitogkrvarenja“. (Sava Davidović-Zeremski, U čemu leži tragedija Slovenstava?, Slovenska misao, 1. januar 1940., preuzeto iz Savremenika fašizma.)

U kolaboracionističkoj štampi u Srbiji će se uskoro iz stihova koji su početkom tridesetih veličali panslovenske ideje, koje su Mladim i Novim trebale prokrčiti put kroz tamu, kao najsvetije slovo i plamena buktinja velike ljubavi, prebrisavati epitet slovenski, a kvalifikativ jugoslovenski će se pretvarati u srpski, što je bio slučaj u preštampanim pjesmama Nova slovenska pesma i Zboraškoj vojsci za novu godinu Mitrofana Matića, definitivno potvrđujući plemensku jezgru od koje je u vrijeme prevratničkih godina krenula panhumanistička sveslovenska misao iz druge decenije 20. stoljeća.

Dobrovoljačka lirika iz zbornika Tvrđava, kako ju je definisao Dimitrije Najdanović 1944., dognala je sve postavke od koje je krenula avangardna univerzalistička retorika u svojim mladim emancipatornim godinama. U pjesmama Ljotićevih falangista, dok se i Lučonoša, borac za novog Hrista ukazuje otjelotvoren u advokata smederevskog Dimitrija Ljotića, po Konstantinoviću, održaće se svi proto-avangardni obrasci panhumanističke poetike, dvadesetak godina mlađe, preoblikujući u toj poetici srpskog nacizma i ono načelo lirskog iskona naroda, i načelo ideje koje je nadređeno estetičkom momentu, i načelo transcendiranja smrti, i načelo realizma nadređeno običnoj apstrakciji, i načelo erotskog potiskivanja, kao i načelo entuzijazma protivstavljeno fanatizmu.

Dobrovoljačka lirika će se, po definiciji, suprotstavljati građanskoj lirici koja je trebala opjevati samo lične motive, ispjevaće je novi tip pjesnika. Umjetnička i idejna vrijednost se neće potirati. Svaki pjesnik u pogrebu i humki vidi svoj pogreb i humku. Mislenost je nepovratno skopčana sa stvarnošću. Dobrovoljac svoje ljubavne emocije nerado otkriva. Fanatizam je fatalizam, fanatik je duhovno slep čovjek, entuzijasta je heroj vidovitosti, poklonik istine, okat u Bogu. Ta lirika će korespondirati i sa nacional-socijalističkom lirikom prikazanom u tekstu o knjizi H. Kindermana Novija njemačka književnosti, poantira Konstantinović, po kojoj se novi nacional-socijalistički pjesnici također odlikuju anti-individualizmom i narodnošću, nasuprot individualističkoj i materijalističkoj građanskoj lirici bez krvi, u kojoj se skrivala klica propasti.

Dugo je bilo uvriježeno da su avangardisti u Jugoslaviji, prešavši na književnu desnicu, odavši se kolaboracionizmu, izdali prvobitnu prevratničku i utopijsku misao, međutim, radilo se samo o tome da su avangardni program tim nacionalističkim angažmanom dognali do krajnjih konsekvenci, pretvarajući viziju u stvar, preoravši stvarnost u skladu sa hiper-realnom predispozicijom i vjerom u budućnost, prešavši sa manifesta na publicistički i politički angažman, sa rase na lebensraum, sa dijametralnim ideološkim konsekvencama u odnosu na avangardiste koji će tridesetih godina odabrati književnu ljevicu. Povratkom iskoni u nacističkoj lirici i publicistici iz četrdesetih konačno je realiziran povratak izvornom jeziku, znaku ideje, čistom i autentičnom, koju je na riječima zazivala avangardna poezija plemenske inspiracije, kao hiper-realnost, pokušavajući desetih i dvadesetih godina nadvladati otuđenje u jeziku, privodeći sada avangardnu neprivrženost pojmu i racionalizmu.

2. Bioložki čisto srce naroda

U jesen 1943., dok zvanični Zagreb osjeća da misija kulturne unifikacije ni među Muslimanima ni bosanskim Hrvatima ne ide kako je planirano, ustaški režim s ciljem da oživi nacionalističku propagandu preko novouspostavljenog Podoodbora Matice hrvatske u Sarajevu osniva književni časopis Hrvatska misao. U uredništvu tog časopisa radiće najagilniji bh. književnici tog vremena Ahmed Muradbegović i Alija Nametak, među glavnim saradnicima će se isticati mladi pisac Enver Čolaković, a časopis će uređivati i profesori i književnici Dragutin Kamber i Vladimir Jurčić.

Predsjednik Glavnog Pododbora Matice Hrvatske bio je književnik Šemsudin Sarajlić, počastni predsjednici su Edhem Mulabdić i Ivan A. Milićević, tajnik je dr. Dragutin Kamber, a blagajnik Enver Čolaković. Među odbornicima su Ahmed Muradbegović, Emil Lasić kao glavni urednik Novog lista, književnici Alija Nametak i Vladimir Jurčić, a nadzorni odbor čine Dr Miroslav Vanino, povjesničar, Hamdija Kreševljaković, profesor, dr Jozo Petrović, ravnatelj Muzeja. Odbor je osnovan 12. 12. 1943 i radio je u zgradi Novog lista, u ulici Pavelića 70.

Otpočetka će tu kulturnu misiju pozdraviti “naš dični doglavnik Ademaga Mešić” čije pismo, radi njegova “značenja i topline”, časopis prenosi “nepromienjeno” i “u cjelosti”: “Sretna je misao, na koju je došlo, da se i u našoj dragoj Bosni osnuje Glavni Pododbor Matice Hrvatske, a uz to izdaje list mjesečnik Hrvatska misao. Ja se od srca radujem i od srca izrazujem moju toplu čestitku kako osnutku Glavnog Pododbora Matice Hrvatske, tako i na izdavanju mjesečnika Hrvatska misao. Dao dragi Bog, da ovaj list bude, kako kulturni rasadnik, tako i vodilac bratskih misli Hrvata katolika i Hrvata muslimana, pa da poveže i jedne i druge u bratsku saradnju na kulturnom i književnom bratskom radu za dobrobit Hrvatskog naroda i Slobodne Nezavisne Države Hrvatske”.

Doglavnik Mešić na tom početku uštimava kulturno-političku skalu na kojoj će raditi književnici: “Daj Bože da nam svima živa i budna hrvatska sviest bude kopča u zajedničkom radu za naš hrvatski narod i našu Slobodnu Nezavisnu Državu Hrvatsku, koju moramo svi čuvati i bratski je na postavljenim temeljima zidati i izgrađivati”, pronalazeći da upravo “bratstvo i sloga sve izgrađuje, sve izdiže i sve čuva, a nesloga sve ruši obara i zatire”. U konstruisanju tog bratstva uloga ljudi od pera je presudna: “Mi smo braća po našoj zajedničkoj domovini, tako i po našem hrvatskom duhu i jeziku. Nas niti će, a niti može vjera dieliti, jer ćemo svaki svoju vjeru čuvati, a tudju poštovati… Da će novi list Hrvatska misao okupiti oko sebe sve Hrvate, kulturne radnike, to jamče naši kulturni radnici i njezini osnovači”.

U drugom broju, koji je izdat za veljaču i ožujku 1944., Mirko Jurkić ovu tezu će primijeniti na polje kulture napisavši da “odanost Bosni, bošnjačtvo, osjećano pozitivno, nije antiteza hrvatstvu, nego njegova čest, kao što Provansa i Savoja nisu opreke Francuskoj, ni Bavarska ili Saksonska Njemačkoj”. Blagodareći muslimanima ti će krajevi, po Jurkiću, ostati “trajna sveza hrvatskog naroda sa civilizacijom islamskog Iztoka u kojoj su i oni imali svoj velik udio, kao što hrvatski katolici iz tih krajeva dadoše svoje doprinose književnosti europskog Zapada. Ta će sveza značiti ujedno i doprinos Hrvatske, jedine europske zemlje, u kojoj je velik dio naroda ispovieda islam, upoznavanju i zbliženju Europe sa islamskom kulturom”.

Dr Dragutin Kamber će u najavi časopisa pak posegnuti za filosofskim žargonom, ističući kako je “Duh onaj dio ljudske naravi, koji čovjeka čini vladarom Zemlje i gospodarem svih drugih bića”. Stvarnost će se i u ovom uvodniku moći transformisati u skladu sa idejama jer je “Duh ljudski otac misli, misao je otac djela, a djelo je otac i samoodržanja i napredka. Misao je dakle predvodnik života”, a “Volja je ona, koja odabire i stvara, ispred svakog htijenja stoji misao, koja razabire, hvali i kudi. Ona je veliki svjetlonoša, jedini putokaz, opasni zavodnik, božanska iskra u čovjeku i fina nit, kojom se čovjek veže sa zviezdama i nebesima”. Najavljujući u vrijeme “ratne težkoće sadašnjosti i velike zagonetke budućnosti”, Kamber se uzda da u tom sveopštem uništenju “hrvatska misao pokazuje već sada toliki procvati i polet kao nikad dosada”, završavajući entuzijastično, s velikim uzdanjima u budućnost zahvaljujući velikom kulturnom poduhvatu koja traje: “Nikad se nije toliko pisalo i izdavalo kao sada. To dokazuje kakovim se sjajnim duhovnim uzponima smijemo nadati, kad se prilike srede”.

Kad se misija zahukta uoči Nove godine 1944., Poglavnik će primiti urednika dra D. Kambera koji je pošao u Zagreb “da Ga obaviesti o djelatnosti Matice Hrvatske u Sarajevu”. Poglavnik će tog izaslanika dočekati “vrlo prijazno” i “zadržati ga u duljem razgovoru” izražavajući “živu radost radi ove književno-kulturne djelatnosti”. Uredništvo u sljedećem broju uzvraća gostoprimstvo naglašavajući da “Poglavnikova velika i posebna pažnja koju je pokazo prema našem radu, biti će jedan razlog više, da s još većom marom i oduševljenjem, nastavimo započeti posao”. Tome naletu će se priključiti i Šemsudin Sarajlić, naprimer u tekstu Bosna je kičma hrvatske države, u kojem tvrdi da su Bosna i Hercegovina druga Amerika i da “u najmanju ruku nije točno da su pasivne pokrajine. Nego, u gospodarskom i gospodarsko-političkom pogledu, s pravom rečeno, one su kičma Nezavisne Države Hrvatske”.

Amblematičan kulturni uzorak koji treba baštiniti iz tradicije opisaće Alija Nametak u prikazu antologije “Izbor hrvatske muslimanske pripovietke”, koju je u Sarajevu 1943. objavio Abdurahman Nametak (njegov brat), skrećući pažnju na Osmana-Aziza, “književno ime Osmana Nuri Hadžića i Ivana Milićevića” koji “su toliko zajednički radili, da se njihov beletristički rad ne može odieliti, pa je ovdje urednik antologije bio prisiljen uzeti u čisto hrvatsko-muslimansku antologiju jednog Hrvata katolika, koji je čitavim životom i radom, družtveno-političkim i književnim, tkao čvrstu podlogu suradnje Hrvata obiju vjera”. Kao moto često će se vrtjeti i Nametkova sentenca o Safvet-begu Bašagiću koja kaže dakod “Bašagića bošnjačtvo nije nacionalnost nego regionalnost; kad govori i pjeva o svome jeziku i svojoj zemlji, onda je to hrvatski jezik i hrvatska zemlja”.

U petom broju časopisa koji u svibnju 1944. obilježava desetogodišnjicu Bašagićeve smrti, Vladimir Jurčić, jedan od urednika, napisaće da “Bašagićeva ličnost simbolizira u sebi nastojanja Hrvata muslimana u najodsudnije doba njihove poviestne prekretnice”. Edhem Mulabdić će dodati da “iza mnogih naših sunarodnjaka, koji se proslaviše duhovnim svojim proizvodima na orientalnim, našem narodu tuđim jezicima, on prvi od Hrvata muslimana, a snagom duha europskih pjesnika, propjeva na svom materinskom hrvatskom jeziku, a tu svoju nacionalnu sviest naglašava i u samoj pjesmi: …jer hrvatskog jezika šum/ može da goji/, može da spoji/ iztok i zapad, srdce i um”. Muradbegović će poantirati primjedbom da je Bašagić “posjedovao sve najveće mogućnosti kao ni jedan drugi hrvatski pjesnik i književnik, da postigne svjetsko ime”.

Ne samo u uvodniku kod Kambera, nego i kad počnu analizirati pojedine pisce, kod kritičara Hrvatske misli, posebno mjesto u poetici zauzimaće organski glosarij i narodni duh, koji su opšta mjesta i u žargonu evropske književne desnice. To će se projicirati i na prošlost, pa naprimjer Jurčić u tom ritmu primijećuje da “vitežtvo, dosljednost, čovjekoljublje, prkosni ponos, prirođenu bistrinu, absorbiranje iztočne kulture sa živom narodnom, širinu pogleda i političku okretnost, taktičnost – nosio je Bašagić u krvi”. Kao intendant sarajevskog kazališta i vodeći dramatičar, “tvorac hrvatskog nacionalnog repertoirea”, u tekstu Ideal pučke drame Muradbegović će istaknuti i svoj credo napisavši da “uz folklor i kroz folklor u našim pučkim dramama treba da govore simboli naše narodne duše, osobinske značajke našega narodnog karaktera…”

Nasuprot krepkosti tog ideala, prema poetici Hrvatske misli, stoji naprimjer avangardni Ulderiko Donadini kojeg Jurčić sada vidi kao reprezenta “za upoznavanje jednog hrvatskog naraštaja, koji je prekinuo dodir sa dušom svoga naroda zgazivši je u ime lažnog sjaja europske snobovske etikete…” Uzroci propadanja kod tih defetista su “pretjerani europeizam, imitiranje bolestne pomodne literature, podlieganje negativnim filozofsko-družtvenim nazorima”, koji su “zatrovali mladost, koja je onako jurnula stranputicom”. Kao da se literatura i život spajaju u jedno, to “forsirano naprednjačtvo, ironiziranje svega što je bilo patrijahalno, rušenje mostova između stvarnosti i predaje”, po Jurčiću koji se dvadeset godina nakon njegove smrti naginje nad Donadinijev slučaj, “izbacilo je napose intelektualnu mladež iz koncepta, iz okvira ovoga zbivanja, te se predala pasivističkom individualiziranju, hipertrofiji subjektivnog izživljavanja, koje je usliedilo akutnom krizom životnog odpora”. Nasljedujući avangardni polet, tu će se u kasnijem poetičkom preobražaju osjećati averzija prema ekspresionistima koji su ostali vjerni larpurlartističkom anarhizmu, neprivrženi ničemu, tek vjerni rasapu i haosu, što im se neće samo zamjerati na desnom krilu nego i u sukobu na književnoj ljevici.

Konačno osmišljavajući ulogu književnosti protiv defetizma u finalu teksta Suvremena hrvatska književnost, objavljenog u 6. broju u kolovozu 1944, Jurčić će istaći da “Hrvatska stvara novoga čovjeka, a književnost joj u tome pomaže”. On će povezati ekspresiju umjetničkog čina sa širim društvenim trenutkom insistirajući da “književnici i umjetnici pretaču u svojim djelima pulziranje svoga bića, koje je dio narodnog tiela”. Razvijajući dalje tu organsku metaforiku od Šenoe, preko Kranjčevića, Domjanića, Matoša, Barca, sve do Muradbegovića, Krkleca, Nametka i Envera Čolakovića, u tu anatomsku mrežu uplest će i recepciju: “Čitatelj i pisac moraju se osjetiti dielom istoga srdca, dielom istoga bića t. j.: nečim zajedničkim. Sve ono što prije nije bilo moguće (jer nije imao povoljnih preduvjeta) daje mu njegova narodna država, kojoj i on treba kao vjeran sin koristnom djelatnošću uzvratiti”.

Širi političko-ideologijski horizont te organske poetike ocrtaće dr Dragutin Kamber koji će u uvodniku časopisa proklamovati i sveopštu pobjedu koncepta nacija koje se podudaraju sa rasama, što potvrđuje stari narodni duh: “Ne razlikuju se ljudske rase i narodnosti samo krvlju, domovinom, kulturom i predajom, nego i svojim naročitim duhom i svojom nijansom mišljenja, snagom, tempom, bojom i jasnoćom svog misaonog produbljivanja. Kao što postoji njemački, francuzki i hrvatski narod, tako postoji i hrvatski, njemački, francuzski duh, njemačka, francuzka i hrvatska misao”.

Nešto suzdržaniji će biti u eseju Hrvatska i rađanje, u kojem će se obrušiti na “kulturu nerađanja, koja je zahvatila u zadnje vrieme najkulturnije zemlje čovječanstva i propadanje, koje je nastupilo kao posljedica nerađanja, (što) opravdava brigu svih onih, koji misle na budućnost svoje domovine, – pa i Evrope i kulture i biele rase uobće”. Kao i urednik beogradskih Ideja deceniju ranije Kamber će obrušiti na metropole jer upravo “današnji velegrad izgubio je u velikoj mjeri svoju dušu, organsku vezu sa zemljom, napustio je predaju, i izgubio u velikoj mjeri vjeru i razkinuo čvrstu vezu sa narodom”.

Tijelo narodnog duha i biele rase uobće polako izjeda frojdovsko-marksistički defetizam, mada i hedonizam jednako prijeti, jer “mjesto nacionalnog osjećaja javio se u njemu internacionalizam i kozmopolitizam. Mjesto stvaralačkog programa uživanje, mjesto dubokih misli razlievanje u vanjštinu i i širinu, u sve vrste športa – počevši od nogometa i boksa do konjskih i samovoznih utrka”. Poseban problem i “jedan od znakova propadanja jest i moderna emancipacija žene. Sve se više napušta vječna i prirodna sudbina žene da osvoji muža kao žena i mati, pa da vlada kao kraljica obitelji. Moderna velegradska žena sve više hoće da pripada samo sebi. Svejedno iz kojeg razloga: ili kao amerikanka koja ne će da rađa, da ne uzgubi nijednu sezonu, il kao parižanka, koja ne rađa zato da ne uzgubi ljubavnika”. Osim ove žive ženske erotomanije novoj Evropi prijeti i dekadentna literatura: “Ili kao Ibzenova Nora, koja ne će djece zato, da mogne biti samo svoja”.

Kao protutežu tom sveopštem rasulu po Evropi, Kamber će postaviti svoj publicistički angažman direktno pledirajući politički: “Mi hoćemo nadalje da pokažemo, kako su pravo imali preporoditelji Europe Hitler, Poglavnik, Mussolini i drugi, kada su među ostalim naviestili rat nerađanju i počeli svom silom podupirati obitelj, selo i diete”. Razlog za takav aktivizam je jasan jer “ovaj nazadak biele rase u poredbi sa drugim obojenim rasama, ovo izumiranje uljudbenih naroda, trgnulo je već mnoge pojedince i države da poduzmu mjere spasavanja, gdje to već nije kasno”. Posljednji branici te uljudbe su vidljivi, dok je rješenje za njeno održanje jasno: “Mussolini dovikuje svim fašistima: Nije čovjek ko nije otac. Namiriti poviesni zaostatak, što veće potomstvo u Hrvatskoj. Borba protiv ženske emancipacije, mužkarača, protiv razstava, pobačaja”.

Sličan uljudbeni jezik Kamber će u članku Izbjegličko pitanje u Bosni koristiti i lokalno, videći muslimanske izbjeglice iz istočne Bosne kao prijetnju moralnom poretku u Sarajevu, koja potječe od “elemenata niskih kulturnih i moralnih kvalifikacija” i koja se mora ukloniti. Emily Greble primjećuje, naprimjer, da Kamber u ovom tekstu koristi antisemitski diskurs prema tim većinski muslimanskim izbjeglicama. Uzdignuta tridesetih godina u narodnoj duši barbara koji su trebali preporoditi Evropu, vrativši se sada kalupima i pojmu koji su u njoj kao jezgro otpočetka, misao jugoslovenske književne desnice, uparađena u nacistički politički program, četrdesetih će osjećati opasnost i stati na branike bijele rase i evropski uljudbenih gradova koje je nekad trebalo rušiti, braneći ih ovog puta i od lokalnih primjeraka koji su “niskih kulturnih i moralnih kvalifikacija”.

To je povratak pojmu koji u Hrvatskoj misli u članku Bieda i veličina razuma osmišljava filozof Drago Ćepulić, napominjući da “sva bieda razuma ne pobija njegove veličine” i da spoznaja /bergsonovske/ iracionalnosti ne znači da se ne treba vratiti programu, budući da je “naš razum ograničen, ali mi se toga svietla ne možemo i ne smijemo odreći. Nad njime je mjesta iza vjeru u Boga, koja razum nadilazi, ali protiv razuma misliti i živjeti znači ovu našu kulturnu krizu htjeti ovjekovječiti”. Pokušavajući izrafinirati “književni izraz Bosne”, Jurčić će poštujući taj put i stajući na put permanentnoj kulturnoj krizi biti sklon iracionalističkim mistifikacijama o naravi “bosanskog čovjeka, koji ne odlučuje sam, već mu poriv krvi određuje postupak, nieteći i potičući njegov temperament”, ali i u isto vrijeme će biti spreman da cijelu ekspresiju poistovijeti sa jednim pojmom ili žanrom, navodeći da “Bošnjak nije sklon razzmišljanju, već časovitom nagnuću, on je impresionist, lirik”.

Šire reperkusije ta bosanska poetika će dobiti kad Jurčić krene razvijati lokalni rasni glosarij napominjući da je “Bosna kolievka bioložki najčistije hrvatske rase, punokrvne, pozitivne i životno izdržljive”, kao i to da se “Bošnjak nije miešao ni sa istovjernim strancima niti sa braćom po narodnosti. Time je plemenita loza očuvana od križanja s duhovno malovriednim i rasno odrođenim elementom”. Ta mistifikacija o rasnim elementima koji presudno određuje jednu kulturu, kao koncept će svaki put dobiti svoju istoriju: “Bosanski čovjek u svome pradavnom družtvenom životu, u eri svoga nastojanja i oblikovanja stopio je u svome biću rasne oznake prastanovnika i asilimiranih Bogumila – pogana privedenih vjerozakonu katoličkom ili pak onih, koji su primili islam: vezala ih je etnička pripadnost i stoljetna baština zajedničkih duhovnih vrjednota”. Glavni kvalitet tog književnog izraza biće anticipiran činjenicom da je “kao pretežno planinska zemlja Bosna bila nepristupačna nadiranju došljaka i tako je sačuvala divlju praiskonsku neobuzdanost stanovičtva, koje je netaknuto tuđinskim primjesama”, tome je pomoglo i što je “bioložki čist njezin je živalj ostao strogo oddieljen od inorodnog elementa”, kao i što je očuvala “od krvnog miešanja i križanja samoniklu kulturnu predaju netaknutu prodiranjem kojekakvih unosa”.

Zagovarajući prevratnički “primitivizam te kulture” kao duhovnu nadmoć, istovremeno ta poetika je svodi na kliše jer – nemajući “smisla za promišljeni rad” – taj je “narod dao najljepše ostvarenje svoga osjećanja i najsjajniji dokaz svoga stvaralačkog duha na području narodne lirike”. Tu je i neizbježni kritički žargon (prisutan naprimjer i danas u istoriji bošnjačke književnosti) koji promovira “blago intonirani orientalni čar, smisao za ritmiku”, što neizbježno vodi u koncept “da je lirika najprirodniji umjetnički govor bosanskog čovjeka” i da “ta njegova lirska sklonost pokazuje, da je mnogo trpio, jer patnja produbljuje i obogaćuje osjećajne skale ljudske duše”. Kruna toga govora jeste razvijanje bosanskih kulturnih toposa jer “Bošnjak nije podoban da se na njega nakalemljuje nešto tuđe – jednako je i sa bosanskim krajolikom, kojemu je težko prilagoditi i s njim pomiriti građevni stil oštrih ploha…” Taj milje koji je oblikovao “bosanskog čovjeka od starohrvatskih vremena, kroz mutnu eru bogumila i turski vakat”, ustvari se najbolje osjeća u organskom glosariju koji čine “glas elementarne krvi, koja je palila u žilama ničim obuzdanih slobodnih pokoljenja, željnih užitka, blagoslova, i ludih zanosa, derta, meraka i kaharli-tuge, koja je najljepša slast” (Jurčić).

Dijalektička igra u kojoj se jedna iracionalnost ukalupljuje na nivo racionalnog koncepta, potpuno će usvojiti i Muradbegović uzdižući je na nivo hiper-realnosti, kojom će, pronašavši se u Tradiciji, izvidati svoj avangardni nemir iz dvadesetih godina. U eseju “Prabiće Bosne” okupiće sve sedative ražalovane avangarde koja se pomjerila udesno: “U tome izskonskom bošnjačkom prabiću ima nešto od prastarog paganstva, koje su njihovi pradjedovi donieli sa sobom iz zakarpatskih nizina u ove krajeve i tu se ono zadržalo do dana današnjeg, a u svojoj prvotnoj čistoći”. Ta čistoća, za kojom se traga, lako pronalazi hronologiju, a blagodareći “rasnoj snazi” uvijek ima i budućnost u temeljima nove države: “Križanje civilizacija i kultura sa svih strana zemaljskog prostora bilo je, zbog rasne snage prabića Bosne, u glavnom samo tranzitna roba preko Bosne… Ali pod tom tvrdom korom, i u tom jednostavnom savršenstvu živi prabiće Bosne, najzdravija klica hrvatskog naroda iz koje se razcvjetava njegova neovisnost i njegova samosvojnost”.

Kako se ta prabića mogu iskoristiti na nivou nove uljudbe, pokazaće Muradbegović na primjeru sevdalinki u tekstu Bosansko-hercegovačke popievke u svietlu naše i evropske glasbene kulture, objavljenom u veljači-ožujku 1944., kada napiše da i nakon nestanka “bivšeg muslimanskog gospodujućeg življa”, još uvijek postoji mogućnost “da se ta omiljela i bogodana narodna glasba iskoristi za našu nacionalnu i umjetničku uljudbu, za našu obču glasbenu kulturu”. Borba za spasenje ljepote jedne otmjene narodne pjesme jeste istovremeno i borba za civilizacijske vrijednosti s kojima ne mogu ići “površna mišljenja naših umjetničkom tuđinštinom zadojenih stručnjaka, a još manje biedni repertoire ciganskih kapela, nego pravi stvaraoci hrvatske umjetničke glasbe, njezini jedini izpravni zastupnici”.

Krenuvši od instinkta, tla, narodne snage, koju će uzdizati emfatično, avangardisti kao Muradbegović na kraju uklapaju tu energiju u stupce kolaboracionističke propagande i u otmjene jelovnike i repertoire konzumenata novih evropskih civilizacijskih vrijednosti, pokrećući časopis i promovirajući te iracionalno-uljudbene koncepte u gradu iz kojeg su dvije godine ranije, nakon što je dužnost preuzeo Ivan Tolja, Pavelićev stručnjak za deportacije, od oktobra 1941. do ljeta 1942. ustaše uspješno transportovali u logore sve sarajevske Jevreje, uključujući i preobraćenike, osim njih dvije stotine. Time je valjda, uprkos Muradbegovićevom dociranju, suspendirana i mogućnost da neki barbari stanu na put sveobćoj umjetničkoj uljudbi koju treba pripomoći i otmjena sevdalinka.

Rodivši samog sebe 1924. godine u manifestu Autoportret, Muradbegovićev pripovjedač deklamovaće da “iz njegova mesa izmiljuju nervi kao rastrgana paučina i palucaju po zraku račvastim zmijskim jezicima i upijaju se u svemirsko tlo, ko žile iz kojih raste moje biće, moje svemirsko stablo…” Uzdizaće samog sebe koji nije sentimentalan i nema savjesti, ni vjere ni tradicije, ni zakona ni principa, koji je ubio svoju mater, svoga oca, brata, rođake, ženu i prijatelje. On spada u one evropske avangardiste koji su – u konačnoj emfazi svoje rastrojene pripovjedačke instance – našli smiraja na književnoj desnici saobrazivši se, kao autori u publicistici, sa jezičkim iskonom i pradavnim porivom krvi i neshvatljivom dubinom duše, racionalno neprotumačive u padovima i uzponima, ponirući u pradavna stoljeća i dotičući se tajne nebesa.

Književna kritika ni pola stoljeća nakon Holokausta neće vidjeti ništa znakovito u tome što se Muradbegović, istovremeno sa ekspresionističkom ekspanzijom i žarom u jednom haotičnom dobu, okreće i snazi koju “crpi iz rase, iz primordijalne i arhetipske magme i posljednje tajne naše našeg psihičkog temperamenta”. Kao pisac koji je i bio sklon montirati brze prizore potpunog sloma kao na filmu, dok se socijalne opačine sinesteziraju u slikama grča, nagona, uzbuđenja, komadanja mesa, plamena i pušenja krvi, režanja strasti, velegrada koji kao i rat proždire čovjeka u paklenom ritmu, kasnije će se izvidati tim povratkom “rasnom” i “diferencijalnom u karakterologiji ovdašnjeg čovjeka”, i to će po kritičarima nacionalnih književnosti, kao što je Muhsin Rizvić, značiti da je napravio tek zaokret prema “domaćem svijetu”, kao da se te formule nisu otjelotvoravale i po stranicama jednog kolaboracionističkog časopisa, u jednom istorijskom periodu, sa konkretnom pronacističkom političkom agendom. Kritičar se nakon pedeset godina toliko saobražava sa tim Muradbegovićevim rječnikom, da je spreman rekonstruirati bez ikakvog otklona ta opšta mjesta postojanosti duha, vjere i uvjerenja, discipline, sevdaha i strasti, topline i ljubavi prema majci i porodici, merhametu prema slabom i ugroženom, projicirajući ih na njegovu pripovijetku Post. I kad prizna da samog sebe podsjeća na dvornikovićevskog karakterologa, taj nacionalni kritičar ostaće svejedno sklon Muradbegovićevo portretisanje likova odrediti kao “supstanciju rasne izdržljivosti i postojanosti”.

Poznato je da će se nakon što visoka pismenost bude cvjetala vremenski i prostorno u blizini logora smrti i gasnih komora – nešto stubokom promijeniti sa definicijom umjetničkog čina; neke stvari nisu više ostale iste. Avangardni povratak iskonu iz tridesetih i četrdesetih godina tako više nije bio bilo koje poetičko okućenje u supstanciji; neka kulturna misija nije više bila samo kulturna misija. Alija Nametak i Ahmed Muradbegović su u NDH preuzeli funkcije povjerenika i intendanta u sarajevskom kazalištu, želeći sprovoditi vlastite vizije o oblikovanju kulture u Sarajevu. To zvuči bezazleno i lijepo u mirnodopskom kontekstu, ovako taj angažman treba odmjeriti s njihovim djelom i člancima.

Nakon preuzimanja dužnosti Nametak je, kako prenosi Greble, upozorio nadređene ustaške povjerenike da zbog umjetničkog integriteta neće odmah otpustiti Srbe i Jevreje iz ansambla dok se ne nađu dobri glumci muslimani i katolici koji bi zauzeli njihove mjesto. Muradbegović ekumenski ističe da će repertoar kazališta “biti posvećen u prvom redu nacionalnoj drami, religioznim i popularnim komadima… u kojoj se spaja kultura istoka s katoličkom zapadnom kulturom.” Može li to više zvučati obazrivo ili multikulturno ako se zna da su to temelji kulturne politike jedne nacističke tvorevine?

Na stupcima jednog časopisa koji ima tu političku agendu književna autonomija više ne postoji. Kako pokazuje Stanko Lasić, i autonomija kulture i kompromisna angažiranost jesu modeli kolaboracije te visoke pismenosti, koja se mora opisati iako se ne goni krivično, koja nije ni veća ni manja ni bezazlenija, ni ako se gradira sa istinskom političkom kolaboracijom i funkcionerstvom za koje se odgovaralo pred /prijekim/ sudovima. Ta književnost, kao visoka pismenost, anticipirala je žargon kojim se inspiriralo i opravdalo ubijanje miliona ljudi, granice njene autonomnosti nisu mogle ostati netaknute, to je, ako hoćete, ne samo moralna, nego i tehnička stvar.

Tom prigodom valja ustvari ispitati koliko je književnost bila imuna na kolaboracionistički filozofski glosarij, opisan u anatomiji nacističke retorike. Određeni kvinslinški režim je imenovao nekog pisca za intendanta ili povjerenika u pozorištu, ili kulturnog atašea u Budimpešti, dok su drugi pisci taj režim radikalno negirali po šumama i gorama, bili u samoizolaciji striktno neutralni ili ležali po logorima i masovnim grobnicama. Zašto baš njih? Po čemu je njihova poetika bila iznimna? Jesu li bili publicistički aktivni? Čak i kad nisu radikalno afirmativni prema režimu kao Mile Budak ili Svetislav Stefanović ili Munir Šahinović Ekremov, njihova autonomija kulture je tu sumnjiva i sklona preispitivanju. Na koji način? Nije tu neosnovano provjeriti koliko njihove sentence korespondiraju i sa aktivističkim publicističkim žargonom, s obzirom da obične poetičke eksklamacije u to vrijeme postaju stupci konkretne političke propagande.

Nije naodmet ispitati koliko njihove esejističke varijacije imaju veze sa konceptima umivene evropske počveničke poetike tog vremena, jer čak ni larpurlartizam nakon Holokausta nije ostao što je bio ranije, postavši sumnjiv, nakon što je kolaboracija kulture u jednom zločinu, koji će jezik privesti neizrecivom, bila dubinska i nepregledna. Čak i ako uzmemo sve to u izvanmoralnom smislu, ništa s granicama umjetničkog čina nije moglo ostati po starom. Književnost koja najčešće imitira pokret, utvara akciju i samo deklamativno poziva na djelovanje, pretvorena u stubove štampe, preobrazivši se od manifesta do pamfleta, sada služi kao uskličnik i inspiracija na djelo i – uklopljena u poetici jednog časopisa – teče paralelno sa publicističkim propagandnim nizovima.

I pedeset i sedamdeset godina nakon Holokausta po našoj publicistici i književnoj istoriji taj pomak kao da se ne registruje. Tako je Nametkova proza, kao i kod Muradbegovića, prema toj kritici iz nekog nepoznatog razloga u burnim vremena sklona tražiti smisao u moralnim nazorima koji su naslijeđeni iz prošlosti, u pozitivnoj tradiciji starenika, kao da to nema veze sa piščevim konkretnim kulturnim i publicističkim angažmanom. Još uvijek ne postoji otklon od postavke, naprimjer, književnog kritičara Ljubomira Marakovića iz teksta Hrvati muslimani pripoviedaju, koju je 1944. plasirao u zagrebačkoj Spremnosti, toj najbolje uređivanoj novini u NDH-aziji, govoreći o tome kako su junaci Nametka, Šemsudina Sarajlića i mladog Huseina Muradbegovića bitni po tome, što čuvaju muslimanski način života, stare predaje i ćudoredne vrline, njegujući starinsko poštenje i čestititost i “divnu čaroliju nekadanjeg života”, a osuđujući nepoštenje, razuzdanost i lakoumnost, dobronamjerno i poučno kao u pričama iz čitanki i pučkih kalendara, što su opšta mjesta kojim NDH književni kritičari konstruišu širu viziju o jednom vijekovima čistom i vitalnom miljeu koji pati od “viška osjećajnosti, manjka idejne konstrukcije”.

U publicistici i kritici danas Čolakovićev roman Legenda o Ali-paši i dalje je samo autonomno umjetničko djelo koje nema nikakve dodirne tačke s osobom, povijesnom ličnošću Envera Čolakovića koji je u jednom razdoblju svog života na neki način bio involviran u NDH-azijski režim. Kaže se samo, to je poema o ljudskosti i ljudskoj dobroti, a nikako o nekom junaku koji nosi na sebi neka povijesna obilježja, to nije povijesni roman, već roman-bajka ili roman-poema. Problem je što se razdvaja forma od sadržaja, i onda kad se favorizira i sadržaj i forma. Konsekvence angažmana u tekstu, koji nije uvijek prisutan što se vidi u romanima Celina ili Hamsuna, u kritici ostaju neprovjerene.

Zdesna na lijevo među literatima, Enver Čolaković, kao literat saradnik, nedužan je i ima pravo na slobodu umjetničkog čina: jedan od argumenata jeste i to što ga Titovi sudovi nikada nisu optužili, a kamoli osudili zbog kolaboracionizma s ustaškim režimom, “iako je ovaj nesretni čovjek i veliki pisac nekoliko mjeseci 1944/45. godine bio na službi kao niži diplomatski činovnik u ambasadi NDH u Budimpešti, svojemu rodnom gradu”. Čak će i Stanko Lasić, napisati da “Legenda o Ali-paši (1944) najbolje svjedoči da su ideje tih mladih humanista bile u direktnoj suprotnosti s ´ustaškim načelima´ i totalitarnom vizijom svijeta. Napisati takvu romanesknu poemu mogao je samo čovjek kojem se gadio svijet u kojem je živio i u kojem je mržnja bila osnovni princip ponašanja”.

Nevažno da li je neko građanski bio krivično odgovoran, književnost je često kolaboracionistička na jeziku. Tu nije presudno gdje pisac živio i je li popio kafu na krugovalnoj postaji ili šaptao ispod pozornice u Narodnom kazalištu, nego koliko su se njegova saradnja i angažman po časopisima i institucijama odrazili u lijepom jezičkom tkanju, i kad propovijeda i kad ne propovijeda o novom poretku, što se najbolje ocrta kad se djelo osvijetli i u recepciji i u okviru u kojem književnik tih godina objavljuje i djeluje. U prvom prikazu tog romana Epopeja poviestne Bosne, Vladimir Jurčić u Hrvatskoj misli br. 9 izdatoj u rujnu 1944. godine za Čolakovića piše “da nam evocira dah jednog starog doba, kada je čestitost i marljivost mogla uzdići pojedinca, kada nisu neopravdane predrasude razdvajale ljude, kada je vladala međusobna ljubav i poštivanje, iskrena pobožnost i čovjekoljublje”. U struji užasnog zbiljskog života, kaže Jurčić, “i nehotice uzdišemo za tim vremenom, a nuka nas na to i blaga čežnja i prozračna paučinasta romantika toplog pričalaštva, u čijem ritmu osjećamo, kako struji zbiljski život”.

S jedne stane, “pisac je krasno zamišljenim razvojem radnje visoko uzdigao duhovne i moralne vrjednote, pokazavši Ismet-efendijinim i Ali-pašinim velikodušjem, kao i Alihodžinim i Mehaginim prezirom zemaljskih dobara, kako je ništetno robovanje novcu”, i stoga “se i divimo tim predstavnicima staroga vakta koji su živjeli po vjerskim propisima ostajući skromni i jednostavni. unatoč ugleda i bogatstva”, osim toga, ” tjelesna ljepota Alije Lepira… upodpunjena je duhovnom ljepotom, plemenitošću srdca i merhametom prema biednima”, dok je s druge strane pandan tim vrlim muževima “gazda Ješua saraf”, kojim pisac “pred nas iznosi portret gnusnog Sheylocka, koji po uvjerljivosti psiholožkog osvjetljavanja i plastičnosti modeliranja baca u zasjenak i najpodlije izrode družtva svojom krvožednom bezdušnosšu”.

Etnička pripadnost tog lika će prvog prikazivača Legende o Ali-paši posebno inspirirati na dijatribu: “U susretima s Alijom, s priprostim telalom Arifagom, u konspiriranju priglupog sluge Rifata, u lukavom nadmudrivanju poštenih čaršinlija, u sjajnom duetu s Hasan-dedom izkočila je pokvarenost i perfidija krivokletnog i licemjernog jehudije. Da navedemo samo neke karakterizacije: …Dobri je stari Ješua, ne će grijeh, hoće trgovino i paras. Vidiš, Aliju, mi jehudijo imamo pamet, imamo znanju i volja, zato nam Jehova dava. Pešeriko mio, sladka moja Arif. Ti ga nemajiš pravo, šo ga na meni ružiš. Ja ne tvoja dušman, ja tvoja ahbab…“

To će biti dovoljno da zaključi: “Eto, takav je Ješua Bararon, prevejani lihvar, koji je upropastio mnogu obitelj svojim sustavnim izkorištavanjem, pa i telala Arifagu, koji mu je lakomisleno povjerovao. Pisac ga na jednom mjestu posebno apostrofira: On je umio izvršiti pošteno i pri tom zaraditi. Ješua je kao pošast harao u Bosna-Saraju zarobljavajući duše, rujući družtveni moral, kupujući savjesti i ništeći egzistencije. Kušao je tako nagovoriti i Aliju, da se omili Hasan-dedi, kako bi ga posinio, a od baštine imao bi i on koristi zato je spreman darivati starog bolesnika ‘s puno hediji…’”

Je li Čolaković kriv što je dao jednog lika stereotipno, oživjevši ga i u individualiziranom iskvarenom govoru, kao na karikaturama plakata koji se tih dana pojavljuju po evropskim banderama i zidovima? Da li je odgovoran što je svog prikazivača, jednog provincijalnog kritičkog kolaboracionista i vjernika u rase, inspirirao na gnušanje nad pokvarenošću i perfidijom krivokletnog i pokvarenog jehudije? Da li su mu zbog toga trebali suditi? Da li danas i ovdje zaslužuje da se njegovim imenom zovu škole i ulice? To nije ono što nas zanima. Ovdje je važno naglasiti da braniti ovaj roman kao autonoman čin, Čolakovićevu slobodu stvaranja, kao izmišljaj i roman-bajku koje nema nikakve dodirne tačke s povijesnom ličnošću Envera Čolakovića i povijesnim trenutkom, znači ostati neumiješan i u živi tekst romana koji je očigledno umazan i crnom pjenom tiskotina kojom se, naprimjer, štampala i Hrvatska misao.

Koliko se može pogriješiti ako se taj stilski izbor, i književna kritika koja žučno rekonstruira ta mjesta usredsređujući na jednog tipskog junaka, videći u njemu egzemplum najpodlijih izroda družtva koji ruju po Bosna-Saraju, uporede sa publicističkim nizovima iz tog vremena koji govore, naprimjer, o tome kako je možda Židova “nestalo iz čaršije, ali je u čaršiji ostao židovski duh špekulacije, podvaljivanja, nabijanja cijena i lihvarenja u tolikoj mjeri da pokvarenost stanovitih trgovaca, bez obzira na vjeru, zasjenjuje rad nestalih Židova” (Mustafa Busuladžić). Književni i književnokritički tekstovi, jamačno nisu u istoj funkciji kao publicistički, u pitanju su po Lasiću dva tipa književne kolaboracije: radikalna afirmacija i autonomija kulture, no ko bi više mogao govoriti o samosvojnosti i automnosti tog romana i te književne kritike umreženih u verbalno-ideološki vidokrug iza kojeg stoji tada najviše političko-društvene moći.

Isto kao Nametkov povratak starini, ili Muradbegovićev konačni saobražaj sa vitalnošću jedne rase, uskrsenje najljepših osobina prošlih muževa nasuprot perfidiji i koristoljublju kod Čolakovića, književni su izbori koji štampi pomažu u tome da u vrtoglavom industrijskom ritmu nepovratno izgubljenu autonomiju i auru umjetnosti transplantira i oživi u tijelu političkog jezika. Ako je već štampan u ediciji Matice hrvatske i ovjenčan nagradom te kolaboracionističke institucije, afirmiran na stranicama jednog časopisa koji se zalaže za rasnu karakterologiju, može li se ne pogriješiti ako se primijeti, naprimjer, da to uzdizanje moralnih vrednota izraženih u vajnoj prošlosti i u preziru zemaljskih dobara, ima neke veze sa postavkom da čovjek „robuje vjekovnom zakonu pradjedovske krvi“ ili sa uskrsenjem prabića Bosne čiji “bioložki čist njezin je živalj ostao strogo oddieljen od inorodnog elementa”.

U konceptu uskrsenja tog narodnog duha, po kojem je “Bosna kolievka bioložki najčistije hrvatske rase, punokrvne, pozitivne i životno izdržljive”, štampane na stranicama istog kolaboracionističkog književnog časopisa, s aspekta autonomije književnog čina znakovite su čak i pjesme, kao što je Čolakovićeva Bosanska rapsodija, koja pjeva “Iz naših vrleti pobjegle su vile/ bradate kepece ne poznaju gljive,/ Riečne nam nimfe balade ne cvile/ Vetrousti zmaj nam ne pada na njive”, taman onoliko koliko su smiješne te rime, a nekmoli poema Stipe Barišića o Dobrim Bošnjanima kojim su “Vavik lica nasmijana, sritna, oči jim se bljišće ko ugljenje živo; konda nikad nema nevolje ni jada, konda jim se se nigde ne učini krivo”, dok je Bosna “zemlja naša od vika je taka, i Bošnjani žive; tuj je lipa Bosna; naša zemlja cvitna, sveg milinja puna, od vikova častna, cinjena, ponosna!”. Kada je u pitanju pak lirika Saliha Alića, koji u toku rata po Hrvatskoj misli uporno objavljuje pjesme u kojima “neka modra zavjesa ljeta njiše duše mladića, kad dug red breza, čežnje rastu daljinom”, kao da se nije dogodila ni 1914, a kamoli 1941., onda je to tekstualna tvorevina ne toliko značajna, koliko samo zabavna.

Povijest bošnjačke/bosanskohercegovačke literature, najčešće neverzirana, Nametkov opus vidi “izvan dinamike avangardnog i ekspresionističkog pokreta” i “mimo matice socijalne literature”,  dok će Čolakovićev stilski izbor opisivati kao “situaciju kašnjenja u književnopovijesnoj dinamici” određujući je imenom “postpreporodnog tradicionalizma kao specifičnog književnog pravca bošnjačke i bosanskohercegovačke književne prakse u međuraću”, koji se “javlja uporedo s pojavama različitih avangardizama, prije svega s pojavom ekspresionizma”, međutim, to će biti jedan od momenata kada je ta književnost uhvatila korak sa tadašnjom novoevropskom književnošću, s momentom kada su mnogi i avangardno inspirirani književnici okućili u supstanciji starine, zemlje i narodne duše, tako da taj tradicionalizam ne teče uporedo sa ekspresionizmom, nego čak i proizlazi iz njega (kao kod Benna, Celine ili Hamsuna) anticipiran u prevratničkim godinama i sada otjetvoren u romanima i člancima koji vraćaju izgubljenu vjeru.

Ni kazališne kronike koje Čolaković ispisuje iz broja u broj u Hrvatskoj misli, više nisu samo kazališne kronike. Dok polemiše sa Nametkom oko komada Zabavni odbor, navodeći da je u pitanju “lakrdija, koja je trebala žigosati malograđanštinu, naivnost i lakomost bosanskih kasablija sprva ovog vieka”, a koja je “promašila svoj cilj zbog površnosti u obradi i totalnog povlađivanja navodnim zahtjevima publike, koja iznurena ratnom psihozom traži jeftinu zabavu”, dok tako upozorava da je “pisac tek možda u nedužnoj namjeri da izsmijava, prikazao našu sredinu gorom nego što je”, to više nije obična polemika jednog estetski konzervativnog postpreporodnog kritičara koji možda s pravom žigoše klišeizirani komad, nego bi se možda mogla samo vratiti u kontekst programskih tekstova na stranicama istog časopisa koji u tom trenutku krasnoslove o “jednostavnim savršenstvima” i “prabićima” u kojima živi “najzdravija klica hrvatskog naroda iz koje se razcvjetava njegova neovisnost i njegova samosvojnost”.

U tim hronikama govori se i o uzdizanju nove misije kazališta, “koje preko zabavnog mora postati odgojno, preko odgojnog kulturno, a pri svemu tom strogo estetsko i umjetničko, nacionalno i pozitivističko žarište, iz koga živa rieč umjetnika mora naći puta i načina da prodre preko srdca u razum publike”. Navodi se i da je prvo godište otvoreno popularnom narodnom igrom, romantičnim snom Ismet i Almasa Ademage Mešića i time je naznačen uzak krug regionalnog zahvaćanja…, da su uslijedile obnova Ogrizovićeve Hasanaginice, Muradbegovićeve drame Na Božjem putu i Unesite mrtvaca, Vitropira Adalberta Kuzmanovića i zabavne lakrdije Dva načelnika popularnog Ekrema, da je drugo kazalištno godište 1942/43. počelo s dramatizacijom Budakova romana Ognjište, onda nastavljeno Dundom Marojem i zanimljivom pastirskom igrom Od poroda Jezusova nepoznatog autora, Begovićevim komadom Bez trećeg, onda opet Muradbegovićevom poviestnom dramom Huseinbeg Gradaščević, a igrana je i potresna obiteljsko-družtvena drama Abdurahmana Nametka Blagdan života, Čolakovićev prvienac Moja žena krpi čarape, Donadinijeva Gogoljeva smrt... I tako dalje i tome slično.

Usred rata Čolaković hvali upravu i intendanta, “danas kad se oskudieva čak i u čavlima, a da ne govorimo o platnu, solidnim glumcima i perfektnim šminkerima”, “njegova je zasluga da je teatar dobio moderno osvietljenje, tako koristno i potrebno za dočaravanje svjetlostnih efekata.” Tu se nalazi i napomena koju potpisuje Theatralis (valjda Vladimir Jurčić) o smionom reformatoru i vještom poznavač kazalištnoga života intendantu Muradbegoviću koji je “intuitivno osjetio, da se nalazi na pravom putu, ako omogući rieč domaćim piscima umjesto favoriziranja stranih lakrdija – neodgojnih i neetičkih, koje su zapravo variante davno šabloniziranih sadržaja”, tako da će se tom kulturnom hroničaru “trogodišnje uspješno djelovanje sarajevskog kazališta, njegovanje nacionalne drame, sve bogatiji domaći repertoire, sve veći broj pisaca, stečena izskustva, uzajamna suradnja kazalištnih stručnjaka i i obćinstva, stalno posjećivanje i usrdan odziv našega obćinstva”, učiniti kao “jamstvo daljeg razvoja i procvata hrvatske nacionalne drame i put k sve ljepšem usponu hrvatske umjetnosti uobće”.

Sve te riječi dolaze u vrijeme sveopšteg opustošenja dok u tom gradu nestaju cijeli kvartovi ljudi i onda te visokoparne ocjene mogu poslužiti ne samo, kako bi rekao Benjamin, kao spomenici barbarstva, nego tako ornamentirani jednom hinjenom ili naivnom vjerom u svijetlu budućnost i spas nacionalne umjetnosti, funkciju svjetlostnih efekata i perfektne šminke, zvuče nesukladno stvarnosti. Bile bi lažno uštimane čak i da nisu štampane na propagandnim stupcima jednog časopisa sa konkretnom kulturnom podrškom uspostavljanju novog europskog poretka. To je samo lažni mir, svakako kičast, koji je više ne može ostati netaknut, kao da se ništa nije dogodilo, koji teče u nepreglednoj koloni starih vagona kao da ne postoji ništa što bi ga moglo zaustaviti ili uzdrmati. Hrvatska misao, izlazi u istom gradu, u kojem se u to vrijeme vodi borba, kako navodi Greble, u domenu konfesionalnog privatnog života i gradske solidarnosti koju zove građanskom sviješću, da opstane jedna multikulturna sredina čiji potres je došao kao rezonanca smrti starog evropskog poretka i 1914. i 1941. Gradski čelnici u to vrijeme iznalaze način da Romima muslimanima i preobraćenim Jevrejima izdaju uvjerenja o pripadništvu arijevskoj rasi.

Odbijajući tezu da biologija može odrediti identitet pojedinca, što je centralna premisa novog evropskog poretka i ustaškog režima, neki od tih čelnika – i kad su radili u NDH službi – vjerovali su da određeni pojedinci i dalje pripadaju njihovoj zajednici zbog vjerskih, etničkih ili građanskih veza i zato pronalaze način, pokazuje Greble, da te pojedince ili cijele grupe izuzmu od primjene rasnih politika. Odbacujući nacionalnu državu po mjeri ustaškog režima kojim je cilj bio čišćenje zemlje od nehrvata, čišćenje hrvatskog jezika i izgradnja propagandnog sistema, iako otpor nije bio pravilo, zahvaljujući i činjenici da su NDH i nacistički režim nije ispunio njihova očekivanja i dao žuđenu autonomiju, ti pripadnici sarajevske elite će se ipak za tu građansku kulturu založiti u domeni lokalne solidarnosti i nadnacionalne ideje, koje će u svojim politikama rekonstruisati kasnije i oslobodilački antifašistički komunistički režim kad nakon rata preuzme grad.

Za to vrijeme Hrvatska misao, krenuvši od avangardne visokoparne retorike, te najprogresivnije poetike tog vremena, rujući po prabićima bosanske kulture i njenim najdubljim slojevima, rafinirajući dobrotu ovdašnjeg čovjeka koji dolazi iz dubina, evocirajući dah starih vremena kada je čestitost i marljivost mogla uzdići pojedinca, mistifikujući svu istoriju od Bogumila do Hitlera i Musolinija, okupivši najjače žonglere te pismenosti koju ima ta sredina tada, pronalazi i forsira jedan žargon koji u najmanju ruku anticipira i legitimizira hijerarhiju rasa i traga za društvenim izrodima, čak i kad tu karakterologiju i pojmove ne rabi u istom smislu kao rasne teorije kod nacista. Istovremeno, taj časopis i uredništvo s konkretnom političkom misijom, igra u taktu jednog režima koji, po Antunu Barcu, u to vrijeme prema knjizi i književnicima pokazuje neobičnu naklonost uvodeći visoke državne nagrade i svečanosti, dajući visoke honorare po štampanim arcima. Glavni Pododbor Matice Hrvatske, naprimjer, raspisuje 1944. natječaj na kojem nagrađuje najbolje esej, novelu i pjesmu, nagradom od 30.000 kuna.

U konačnici, kad su i kulturno autonomni i kompromisno angažirani, ta visokoparna estetika korespondira, naprimjer, sa publicističkim opštim mjestima pjesnika Munira Šahinovića Ekremova, kojeg je NDH-aški režim u decembru 1941. – Poglavnikovom odredbom – imenovao za nadstojnika Državnog izvještajnog i promičbenog ureda kod Predsjedničtva vlade. U nadležnost te ustanove spadao je, navodi Fadil Ademović u knjizi Novinstvo i ustaška propaganda, nadzor nad cjelokupnom tiskovnom, novinskom, izdavačkom i promidžbenom djelatnošću na području velikih župa Vrhbosna, Huma, Usora, Soli, Lašva, Glaž, Plima i Rama, Luka, Sana, Krbava i Psat, a davala je i odobrenja za javna predavanja, kinematografske projekcije i sve vrste diletantskih kazalištnih predstava.

U prvom naputku koji je izdao taj ured nalaže se, naprimjer, novinama i časopisima da što manje koriste imena velikih župa, umjesto bivše ‘Bosne i Hercegovine’ koja se ima koristiti kao regionalni, etnografski i poviesni pojam, dok se umesto izraza ‘musliman’ preporučuje naziv ‘Hrvat islamske vjeroispovijesti’. Taj državni ured izvršio je inspekciju knjiga u sarajevskim knjižarama i Sarajevski novi list izvještava da je otkriveno 30.000 zabranjenih knjiga, a na taj način se “odlučno uklanjaju iz duhovnog života naroda komunistički, židovski, slobodno-zidarski i protuvjerski otrov što ga sadržavaju spisi raznih neprijatelja hrvatskog naroda, bilo u takozvanim znanstvenim raspravama, bilo romanima, pripovijetkama ili pjesmama”. U izjavi za list nadstojnik Ekremov će govoriti i o “čišćenju naše književnosti od srbskog odnosno jugoslovenskog utjecaja”.

U eseju “Sarajevski kulturni krug kao kulturno-politička osebujnost” koji je štampao u časopisu Hrvatska sviest, nadstojnik Šahinović Ekremov piše da je “ustaška Hrvatska, ne samo kao državno-politička tvorevina”, nego i kao “kulturno-politički i duhovni fenomen, u stvari oživotvorena ideja kakvu je sebi duboko želio, kakvu je svom intimnom društvenom htienju stvorio i kakvu je kroz stoljeća svestrano razvio kulturni krug, čije je žarište stoljećima bilo Sarajevo…” Dva toliko različita kulturna kruga “obilježavaju bit i prirodu hrvatskog nacionalizma… – onaj zagrebački, kršćanski i humanistički, s veličanstvenim europskim duhom Starčevića, Matoša, Šufflaya, i onaj sarajevski: bogomilski, krvavo-rasni, bioložko hrvatski protkan lepršavim dahom Orienta i mističnim nazorom turskog Islama… koga tako duboko Musa Ćazim, Mirza Safvet, Silvije Strahimir Kranjčević i Ekrem” (Doglavnik misli na svog oca Hamida Šahinovića Ekrema, dramatičara i pripovjedača).

Uporedi li se taj slijed formula o krvavoj rasnosti, krunisan opaskom da ustaška država vrhovni ideal pokoljenja iz oba kulturna kruga, koji reda nadstojnik kolaboracionista pjesnički, valjda između odluka o čišćenju knjižara i cenzorskim odredbama – uporedi li se, dakle, sve to sa žargonom koji dolazi iz dubina narodne duše i starine koji u isto vrijeme forsiraju najprogresivniji književnici Jurčić, Milićević, Muradbegović, Čolaković ili Nametak na stranicama Hrvatske misli, puštenom u rad i milošću nadstojnika, onda će biti jasniji koncept Stanka Lasića koji kaže da autonomija kulture i sloboda stvaranja neminovno u totalitarnim društvima donose i nečistu savjest i nesretnu svijest. Ali prije svega znakovite jezičke korespondencije, dodao bih.

Čak i kad misli da mu njegov posao, njegov zanat i umjetnički čin mogu donijeti slobodu, jezik odaje tu njegovu kolaboraciju odvodeći ga u najčistije paralele sa akcijskim žargonom kojim se grade karijatide poretka u ime kojeg će biti žrtvovani mnogi. Stavljajući i organizujući riječi u službu istinske vanknjiževne akcije, umjesto imitiranja pokreta, književnost nepovratno gubi i autonomiju čak i u najzapretanijim esejističkim varijacijama koje znaju slagati u taktu velikih političkih vizija. Njena harmonija koju hinji otkriva se u namještenosti i kiču, ignoranciji, redanju na sliku i priliku stare situacije koja je već zbrisana. Kolaboracija književnika ne mora biti institucionalna i politička, da bi uzdrmala književnu autonomiju, ona može ostati i samo na riječima, što nije dakle uvijek utuživo; književna kolaboracija je ustvari najčešće jezička.

Dok umjetnici primaju antunovske nagrade, dok pišu rasprave o prevođenju i kozmičkim zrakama, o muzejima, dok igraju i kritikuju predstave, dok prave scenografiju i zaslužuje pohvale po štampu, dok izrađuju nacrte za novčanice i makete za poštanske marke, dok uživaju u uspjesima u inozemstvu, dok putuju na skupove mladeži nove Evrope i o tome pišu prve putopise, kaže Lasić, oni istovremeno igraju ulogu slobodnog književnika u donjem gradu, dok Pavelić zadovoljno trlja ruke nad tim tužnim spektaklom, jer gornjim gradom hodaju njegovi dužnostnici i donose mu spiskove za likvidaciju, za logor, za prikupljanje talaca, za sela koja treba spaliti i ljude u njima pobiti. To je moralni problem, ali i izvanmoralni, jer u tom slučaju književni jezik zahvata parcijalno, neadekvatno, redukcionistički; on izlazi i u susret povlađujući ili slijepo rekonstruirajući taj kontekst i proizvodeći figure, kao da tu harmoniju u tom trenutku ništa ne preispituje ili osporava.

Još je gore kad se saradnja otkrije u podudarnosti visokoparnog jezika autonomnih književnika sa žurnalističkim floskulama djelatnih novinara i pisaca kolaboracionista na stranicama istog časopisa, koji ordiniraju u ritmu istog i sličnog političkog programa pozivajući na sveopću akciju. A stvari postaju još očitije kad se toj propagandi direktno priključe književnici, spuštajući se stilskim serpentinama iz zapretenih esejističkih varijacija i mistifikacija u ogoljene nizove jednostavnog političkog pleodajea, koji ide u korak s njihovom novom poetikom.

To se vidi naprimjer, kad za spaljivanje knjiga pledira pjesnik Svetislav Stefanović koji 1935. „u tome nije video borbu protiv komunizma, već protiv nemorala, uglavnom prepoznajući u nemačkim piscima čije su knjige spaljivane, ‘seksologe’ i nosioce Edipovog kompleksa… Pominjao je ‘panseksualistu’ Frojda, ‘specijalistu u seksologiji’ Magnusa Hiršfelda, Klausa Mana ‘obdarenog’ Edipovim kompleksom, Verovao je da je samo ‘oganj revolucije’ mogao da pročisti duhovnu atmosferu od takvog „moralnog gada i smrada, kakvom ju je ispunjavala ovakva literatura i ovakva nauka“, pozivajući da se i kod nas pozabavi tom literaturom „koja se, prognana iz Nemačke, podmuklo i vešto pokušava da plasira pod maskom ‘slobode, lažnog modernizma i falsifikovanih socijalnih stremljenja’“ (Olivera Milosavljević).

Zanimljivo je da takve retke u volšebnom obratu pišu pjesnici koji su krenuli kao ti „lažni modernisti“, samo to više nije bio avangardni manifestni atak na kulturu, nego materijalan plameni udarac na knjige u skladu sa novim pojmom, civilizacijskim dostignućem, credom i poetikom. Sartre u tekstu Ko je kolaboracionista? Iz 1945. godine kaže da je većina saradnika regrutovana iz tabora takozvanih “desnih anarhista”, koji ne prihvatajući nijedan republički zakon, proglašavajući se slobodnim da odbiju porez ili rat, sada posežu, odobravaju ili legitimiraju nasilje nad svojim protivnicima. Obilježivši svojom anarhijom duboki raspad, koji su osjetili i pretrpjeli, nikada nisu prestali zauzvrat željeti radikalnu integraciju, ne prihvatajući do kraja anarhičnu slobodu koju su uživali, ne primajući krajnje konsekvence svog rigorozno individualističkog stava. Na marginama za to vrijeme sanjaju o autoritarnom društvu u koje bi se mogli integrirati i spojiti, kaže Sartre, više voleći poredak koji im se činilo da predstavlja njemačka sila, od stvarnosti sopstvene države iz koje su bili isključeni.

Pokazujući dvadeset godina sebe kao poremećene, dezintegrirane, haotične “suviše ljude”, po Sartreu, počeli su se mrziti nalazeći rješenje u željeznoj disciplini kojoj se dotad nisu mogli spontano predati. Nesposobni da podnese surovu istinu: <Ja sam slabo i mlitavo dijete, kukavica pred svojim strastima>, željeli su sebe vidjeti, tek kao tipičan proizvod cijelog trulog društva. Za te pesimiste dolazak fašizma u osnovi je, poantira Sartre, bio samoubistvo čovječanstva, koje su dugo snivali. Drugi su sebe angažovali da tom samoubistvu stanu na put, a neke je po Lasiću samo otuđila trijada kruh-slava-strah.

Problem kolaboracije, po Sartreu, nije toliko socijalni, koliko psihološki, od čovjeka do čovjeka. Vidi se to i kod Crnjanskog, kojemu u jednom trenutku, kao da je dosadilo da se život i karijera sklapaju kao lakrdija, da djelo anticipira tu anarhiju, njemu treba da organizuje svoj život kao priču, ukusno, decentno, u nadmoćnosti, i na valu sukoba i razlaza sa mladim nadrealistima koji su se priklonili marksizmu i Krleži, počinje da vodi svoju desničarsku kampanju koja će se vremenom približavati fašističkoj agendi, što prati i njegov uspon po diplomatskim stepenicama. Kolaboracija ima veze i sa prethodnim poetičkim izborima, otud i različiti stilovi kolaboracije, a u tom stapanju riječi i angažmana, i poslije se osjeća kod tih pjesnika dodir života i literature.

Nakon poraza fašizma, sopstvena kolaboracija se može se uzeti kao nejasna i indirektna krivnja, može se odležati u zatvoru, prihvatiti zabranu objavljivanja, primiti na sebe izgnanstvo iz društva, otpatiti izolaciju u tami sobe, uživati u nekrologijskim žanru okrenutom prošlosti kao da je ostalo samo još pokopati sve te prošle ljude, primiti  se kamena beznačajne službe i vratiti se makar životu (ako nije moguće literaturi), a da se do kraja života ne prihvati i ne razjasni za što se kriv, kao što su se držali kulturni autonomaši i kompromisni angažovanici Nametak, Muradbegović i Čolaković.

Ili pak jednostavno i promptno riješiti stvar, kad skrivanje dosadi, i u avgustu 1945, nekoliko mjeseci nakon oslobođenja, pojaviti se na zagrebačkoj ulici u ustaškom odijelu, pomalo kao dadaistički samoubica, kao što jeste nadstojnik za Državnog uredba za promičbu Munir Šahinović Ekremov, i biti likvidiran na licu mjesta, kao živi eho radikalnog afirmatora.

Prijeki sud za književnike – koji je dao svoju riječ u slučajevima Svetislava Stefanovića i Mile Budaka, naprimjer – stane tako ponekad na put književnicima da sami izvuku krajnje konsekvence iz svojih stilskih izbora i suoče se sa svojim angažmanom, što se u blagoj tami emigracije dogodilo na pozitivan način s Crnjanskim ili na negativan sa Vinkom Nikolićem, naprimjer.

3. Sloboda stvaranja u doba Shoaha

Kultura je Paveliću, kaže Lasić, služila i kao dekoracija pred vanjskim svijetom i bilo mu je svejedno kakav je sadržaj te oblasti, sve dok otvoreno nije išla protiv njega. To neće biti razlog da 2007. književni povjesničar Ivica Matičević ne uzme dvogled i pogledavši hrvatsku književnost u vrijeme NDH, pozivajući se i na Lasića, konstatuje da je ta književna kritika nastavak prijeratne kritičke prakse, uspostavljući se kao prostor slobode i nastavljući razvoj hrvatske znanosti o književnosti. Problem je što nakon Holokausta ni književnost ni sloboda stvaranja ni znanost književnosti nisu više značile isto kao prije rata.

Uspostavljajući pokidane veze, opisavši književnu kritiku koju ispisuju saradnici kolaboracionističkih časopisa, Matičević donosi pregršt podataka koji vraćaju izgubljeni kontinuitet hrvatske književnosti, kao da je sve ostalo normalno. Tako će, naprimjer, pokazivati da kritičar Plave revije Vladimir Miličević vjeruje u individualnost i zasebnost umjetničkog čina, dok istovremeno ta mlada nada piše o tome da i ne postoji nerasno u umjetnosti “jer tek rasno može u nama da satvori poeziju”, “samo rasan je kalup književne stvarnosti”, “umjetnici su nosioci jedne ideje, koja i te kako rasna, ako je umjetnička”. To svakako neće biti razlog da mladi Milićević, opet po Matičeviću, ne nastavi stvarati taj prostor slobode književnosti u NDH, najnormalnije operišući i tumačeći Valeryijevu matematizaciju poezije, Bretonovo “izazivanje nutrine” i intuitivne vizije stvarnosti, mikrokozam i makrokozam Poea i Rimbauda, štujući i Mallarmea koji je rekao da poezija počinje gdje čovjek nestaje.

S istim ciljem rekonstrukcije autonomnosti NDH književne kritike Matičević će podastirati kako kritičar Pluga piše da su nacionalni zadaci nepotrebni, pogrešni i neprirodni, pokazivaće da se na istim stranicama ni o jednom stilemu i estetici nije pisalo kao o nadrealizmu (i slovačkom i beogradskom), navodiće sa stranica Spremnosti kako neki kritičar pominje Thomasa Manna, poznatog protivnika nacizma, “bez ikakvih ograda i ustručavanja” kao umjetnika koji se u svojim djelima bavio politikom a da nije postao njenim služnikom… Šezdeset godina kasnije Matičević pokazuje kako su se teze o Nazoru kao promašenom inteletualcu garnirale i citatima iz neke brošure Moše Pijadea, kako ti listovi komotno donose esejistiku, polemike, književna i kazališna kritika hrvatskih i svjetskih autora, dok neko pod pseudonimom Pomet duhovito iz dana u dan prikazuje hrvatsku kulturnu svakodnevnicu, kao da ta Hrvatska nema puno veze sa službenom NDH. Za to vrijeme Ivan Lendić njeguje visoke kriterije da bi dao doprinos kako bi sutra široke narodne mase mogle prepoznati pravo umjetničko djelo.

Te estetske vrijednosti će se najnormalnije promovirati na istim stranicama na kojima književnici, došavši u posjetu doglavniku Mili Budaku, objavljuju da sada “nastaje u našem književnom životu novo razdoblje, u kojem će hrvatska knjiga nesmetano napredovati, a hrvatski književnici dobiti položaj koji do sada nisu imali”, tako da “svi, kojima je stalo do napretka naše kulture, s povjerenjem gledaju u Doglavnika”, na tim listovima jedan od najagilnijih književnih poslenika Marko Čović, kao tajnik dr. Mile Budaka, štampa napis Dužnost književnika u ustaškoj državi, proklamujući da “u borbi za postignuće pune narodneslobode i državne nezavisnosti podređuju se sve druge vrednote” i da su “književnici (već po naravi samoga poziva) neobično važni suradnici u svakoj borbi… čuvari narodne snage i zdravlja koje je sakriveno u svim narodnim česticama”. Još jedan od zakonodavaca NDH književnog života Vinko Nikolić navodi da je “dužnost umjetnika pridonieti što ljepši i bogatiji prinos zajednici” i da je “zadatak književnosti u prvom redu oblikovati suvremeno zbivanje”. Književnost, prema istom autoru, “u stvaranju novoga čovjeka mora nam pomoći” i zato “moramo u novoj Hrvatskoj stvoriti i novu književnost. Književnost nacionalističku, Novu, nacionalističku književnost za novu Hrvatsku”.

To su, dakle, isti papiri na kojima najagilniji NDH-aški književni kritičar Antun Bonifačić hvali hrvatske pjesnike koji su pokazali duboku patrijalahalnu povezanost sa tlom i vlastitim domom, osvjedočivši narodnu snagu, jer su “zemlja i mrtvi spasli i ovo pokoljenje od komunizma i dadaizma”, a hrvatska lirika odbila židovski duh “koji je pokušavao odvojiti nacionalne književnosti od njihovog rodnog tla i općeljudskih motiva”. Gledajući godinama kasnije na taj milje, Matičević će otići tako daleko da će i u zalaganju za šutnju u eseju Sloboda šutnje Antuna Barca, vidjeti “bitan korak naprijed prema slobodi iskazivanja kritičkog mišljenja o stanju književnih prilika u NDH, sastavljen od najuglednijeg i najautoritavnijeg književnog stručnjaka” koji se upravo vratio iz Jasenovca i Stare Gradiške i čudesno iskrsnuo na tim stranicama. U tom eseju Barac piše da ima razdoblja kad se pisanje čini neznatnim i gotovo nedostojnim poslom, što će Matičeviću biti dovoljno da objasni kako je poštovanje prava na šutnju ključni aspekt poštivanja nečije slobode i osobnosti.

Ostaće još nejasno da li režim koji ostavlja pisce da komotno šute u strahu u izgnanstvu i masovnim grobnicama također pokazuje poštovanje njihovoj slobodi i osobnosti. Po Lasićevim modelima je, međutim, i pisanje o šutnji vid saradnje sa režimom, čak i njegova radikalna negacija vodi u izdaju autonomnog stvaralaštva, jer mora svoj umjetnički čin privesti drugim vrijednostima ili sistemima. Dok grme topovi, dok krv teče i govori, kaže Lasić, šutnja je jedini dostojanstven odgovor pjesnika, jer ti listovi donose i spiskove strijeljanih i otvorenu podršku režimu koji nije nikakva igra nego neminovno znači Jasenovac, Savsku cestu, progone, strah, Luburića, telegrafske stubove koji su vješala… Mogu, naprimjer, Ljubo Vizner i Tin Ujević, kao urednik i saradnik, u novopokrenutom časopisu Suradnja (1943-44.) prosipati liriku i feljtone do kraja rata, jer je član njihove redakcije romansijer Mile Budak već u prvom uvodniku najavio njihovu veliku misiju: “Raditi za tu pobjedu, pobjedu ujedinjene Europe pred mračnim silama svjetskog boljševizma i židovsko-masonske anglo-amerikanske plutokracije, raditi za bolju budućnost novog čovjeka u obnovljenoj Hrvatskoj i obnovljenoj Europi – to će biti zadatak i uzvišeni cilj našeg časopisa.”

To što su pojedina uredništva otvorena toliko da omoguće estetski autonomno mišljenje, što ne prisiljavaju da se u svakom tekstu proklamira ustaško stanovište, otvarajući život umjetnosti koji znači nešto sasvim drugo u nacističkim društvima, po Matičeviću su velika postignuća koja stvaraju jedan prostor slobode. To je, kaže, bilo moguće u jednom “neorganiziranom i neodlučnom totalitarizmu” koji nije zadavao nijednu proskriptivnu poetiku. Što se estetike tiče, po ovom književnom povjesničaru, NDH nije nanijela nikakvu štetu književnoj kritici koja je svoju primjenu vidjela u primjeni estetskih mjerila, tako da će pogriješiti svi oni koji u razvoju književnosti i književne kritike s osnutkom NDH vide rez, prekid povijesti i gubitak kritičke svijesti.

Šta znači ta poplava riječi u vrijeme gasnih komora i pretvaranja miliona ljudi u prah i pepeo? Ne znači ništa jer autonomija književnosti iza Holokausta ne može više biti mjerena starim kriterijima. To nije samo moralno pitanje nego i tehničko, jer kad svo dotadašnje ljudsko iskustvo ostane zbrisano, stvaralački čin će se obnavljati u retorici šutnje koja nije više konstruktivna gesta. Časopisi, saradnja, bolja budućnost, uredništvo, eseji – prestali su da postoje u starom smislu. Ko bi nakon toga umjetnost stavio na vagu sa milionima raspadajućih Figuren? Autonomija i umjetnost uživale su se i po logorima, upravnici logora su svako večer konzumirali te komade najviše umjetnosti nakon posla – i nešto tu više nije moglo ostati isto. Stvaralaštvo se u tom okviru prvi put učinilo kao kompletna budalaština. Bilo kakva struktura koja zahtijeva privrženost nekom vrijednosnom sistemu – u doba totalnog uništenja – otkriva se kao uštimanost, lakirovka, uživanje u preporađajućoj grandioznosti vazdušnog groblja.

U skladu sa novim obratom iza Holokausta, ostati vjeran autonomiji književnog čina znači vratiti se se iz ratova duboko nepovjerljiv prema jeziku. Upotrebljavati riječi kao da mogu istinski prenijeti puls i zbunjenost, otjelotvoriti post-humani duh na sliku i priliku prenapuhane valute društvenog razgovora, kaže Steiner, znači negirati i iznevjeriti taj jezik, jer se sada razumije mnogo slabije kad se govori, nego kad se šuti. Govoriti iza genocida o pomirenju nacija i obnovi, o slobodi i pobuni, uspostavljati bilo kakav prekinuti kontinuitet, znači biti nepristojan i instrumentalizirati književni jezik koji je iznemogao, rasječen i ispuhao.

Prorok je u avangardi uzdizao svijetlu projekciju budućnosti, a vratio se tridesetih godina u liku Vođe koji se na trgu pretvorio u program na kamenom stubu, i jedini adekvatan odgovor u ime slobode stvaranja i autonomnosti književnog jezika poslije rata, bio je poslati nekoga ko će pred masom bulazniti puknutim riječima koje se raspadaju, ustrajno govoreći nerazumljivo kao da ne vjeruje da se više išta može reći. U post-genocidnom miljeu razvijaju se duboke sumnje u održivost starog jezika. Njegovi sintaksa, stil, simbolične asocijacije duboko su bile obilježene time što se bio promaknuo u kolaboracionistički žargon i kvalifikativi kao što su rasa, narodni duh, narodno srdce, narodno tielo, polet i pokret, ne znače više isto kao prije opustošenja, ne mogući se osloboditi semantičkih preljeva koji su dobivali po propagandnim stupcima uz spiskove strijeljanih. Nastaviti ih upotrebljavati ili tretirati u prijeratnim značenjskim kalupima znači kamuflirati tu stvarnost – zacjeljivati pukotinu; to znači ignorisati materijal kojim se djela. Restaurirati godinama kasnije taj jezik u ritmu prijeratne harmonije, značiti ugušiti roj nesvjesnih asocijacija duboko utisnutih u afirmativnim govornim navikama.

Pukotina u jeziku, po Steineru, jeste simptom izgubljene stabilnosti i izražajnog autoriteta (srednjo)evropske civilizacije. (Avangardna) Književnost koja je budućnost otjelotvoravala najsugestivnije na sliku i priliku Grada koji će konačnici osvojiti istinu i pravdu, na kraju se u riječima istih književnika vratila kao propovijed o uništenju cijelih predjela i likvidaciji miliona ljudi. Ubrzo će nekompatibilnost pjesnikovog primarnog oduševljenja govorom i neljudske prirode političke stvarnosti, postati tema romana kao što je Vergilijeva smrt, kaže Steiner. Budući da je njihov jezik služio u Jasenovcu ili Belsenu, jer su za sve te stvari riječi nalazili ljudi koji nisu bili nesvjesni za što ih koriste, te oznake nisu mogle ostati u staroj mreži pojmova, kao da se ništa nije dogodilo, ljuske označitelja pjesnici su morali zderati – više nijedna harmonija nije bila moguća.

Već u nacističkoj političkoj krizi krajem tridesetih pisci su se pitali da li će više ikad u evropskoj civilizaciji biti moguć živi, ​​humani idiom s kojim će moći raditi, a iza rata, ukazao se, pokazuje Steiner, iznošeni, iznuđeni, srušeni jezik, riječi su postale trup riječi, fantomske riječi; svi su žalosno žvakali i proizvodili njihov zvuk u ustima bez ikakvog efekta. Umiješavši se u stvarnost i pretvorivši u stubove pojmova iz avangardne magme, taj okamenjeni jezik vratio se sada odsustvima, puknuvši u krhotine, nakazno stijenje, u prah i pepeo. Poslije te faze smiješno i uštimano zvuči potenciranje davno izgubljenog jezika i uglazbljenje riječi sa tih osušenih papira u slične ili iste stare simfonije koje sviraju po davno zbrisanim taktovima.

Po štampi i katedrama danas, taj diskontinuitet kao da se nije dogodio. Za to vrijeme, na valu postkomunističke rehabilitacije utuljenih pisaca i njihovih djela, po (post)jugoslovenskim se stranicama restauriraju stari pojmovi u nekadašnjim značenjima, najnormalnije, umivaju se pisci i njihove biografije, rekonstruiraju se stari sentimenti i vraća ta izgubljena prošlost s novim poletom i moralnim žarom, kao da se radi velika propuštena zadaća i ispunjava neko starostavno zavještanje.

Graditi se kao da se ta retorika šutnje nije razvila, uspostavljati prekinute kontinuitete i vraćati suspendovanu budućnost, kao da je sve ostalo po starom, ne vidjeti riječi koje su bile postale autentični žargon, okamenjene, znači baratati davno prokockanim i ugušenim pojmovima, kao da se sada operiše mrtvim stvarima. To znači lakirati stvari ne samo u post-holokaustovskom ozračju, nego i ovdje iza genocida devedesetih. To nije (samo) moralno pitanje, nego estetsko, po-etičko.

Stare kategorije bile su poništene, izvrnuvši se naizvrat da bi nastavile postojati, literatura se se javljala samo bliskim ehom odsustva. Može se sve to preskočiti jednim skokom preko glave unatrag, padajući u stare poduhvate u prošlosti kao da se ništa nije dogodilo, u to vrijeme velikih muževa koji su sanjali o preporodu naših naroda, ali – ako se gleda i u izvanmoralnom smislu – to znači poništenje autonomije književnog jezika koju je literatura stekla nakon Holokausta, restauraciju davno prevaziđenih ritmova, empirijsku ignoranciju skoro sedam decenija književnosti.

Izvor: https://sic.ba/esej/mirnes-sokolovic-portret-umjetnika-u-kolaboraciji-jugoslovenski-triptih/