U vrijeme poplava u Bosni i Hercegovini 2014. godine, analizirajući način na koji su mediji izvještavali o krizi, kolega Aldin Arnautović je rekao kako je „internet ukrao medije“, ukazujući na to kako su se obični građani na društvenim mrežama pokazali kao brži i uspješniji u prenošenju ključnih informacija od novinara u redakcijama „klasičnih medija“ (štampe, radija i televizije). Šest godina poslije, suočeni sa krizom izazvanom Covidom-19, pandemijom i infodemijom koje su se odvijale paralelno i globalno, mediji i novinari dali su nam, čini se, dovoljno argumenata da kažemo da su se „ukradeni mediji“, o kojima je govorio kolega Arnautović, u većini „vratili sebi“ i svojoj primarnoj ulozi. I, možda kao nijedna druga profesija o kojoj ljudi ovise u kriznim situacijama, naučili lekcije iz vremena poplava primijenivši ih na pravi način u vremenu pandemije.

Unatoč činjenici da je u nekim medijima bilo propusta (poput koketiranja sa teorijama zavjere o uzrocima širenja virusa, naprimjer), uprkos pokušajima cenzure (poput zabranjivanja dolaska na press-konferencije Kriznog štaba Vlade Federacije BiH, pod izgovorom da se tako štiti zdravlje novinara), te pored slučajeva nefer odnosa menadžmenta određenog broja medija prema svojim uposlenicima (odnosno, otpuštanja novinara u jeku krize), teret profesionalnog, odgovornog, pravovremenog obavještavanja građana i usmjeravanja pažnje javnosti na odgovorno ponašanje podnijeli su pripadnici sedme sile. I podnijeli su ga, u većini, više nego dobro, imajući u vidu okolnosti u kojima su radili (kažemo u većini, ni na koji način ne ignorišući ili opravdavajući one koji su izuzetak od ove tvrdnje, odnosno koji nisu radili u skladu sa standardima, o čemu je tokom pandemije bilo riječi i u analizama kolegica i kolega na ovom portalu).

Pokazalo je to, još jednom, potrebu za profesionalnim novinarstvom i njegovu nezamjenjivost, posebno u vanrednim uslovima i kriznim situacijama. Iako posljednjih godina svjedočimo glorifikaciji koncepta građanskog novinarstva, pa i apokaliptičnim najavama nestanka profesije novinar u 21. stoljeću, u kojem svako ko posjeduje tehnologiju i tek osnovne vještine njenog korištenja može prenositi informacije, profesionalno novinarstvo se u ovoj krizi pokazalo kao jedna od djelatnosti bez koje se ne može.

Je li dilema profesionalno ili građansko novinarstvo lažna?

Diskusija o profesionalnom i građanskom novinarstvu nije, naravno, nešto što bi trebalo biti zasnovano na konceptu „ili-ili“, građani novinari mogu biti komplementarni profesionalnom novinarstvu, ali nas je pandemija Covida-19 još jednom uvjerila da teško da mogu biti njegova zamjena. Ako profesionalno novinarstvo razumijemo kao svojevrsno prevođenje stvarnosti u percepciju javnosti, a ulogu novinara kao kompetentnog, odgovornog i javnom interesu odanog tumača događaja, pojava i procesa u društvu, jasno je koliko je važna uloga profesionalnih novinara u kriznim situacijama. U usporedbi s tim, građansko novinarstvo, kao kreiranje informacija od strane aktera online komunikacije koji nisu nužno novinari profesionalci i njihovo distribuiranje putem online medija, može naći svoje mjesto u zadovoljavanju informacijskih potreba građana, ali u svakom slučaju ne kao jedina opcija.

Tri su ključne razlike između novinara profesionalaca i građana novinara, a odnose se prije svega na kompetencije, intencije i deontologiju, i sve tri se pokazuju iznimno važnim u kriznim situacijama, kada kao pojedinci i kao zajednica imamo veće informacijske potrebe nego inače. Te informacijske potrebe najprije treba prepoznati, razumjeti i potom i zadovoljiti, i baš tu kompetencije profesionalnih novinara dolaze do izražaja. Šta javnost treba da zna, koje informacije joj moraju biti dostupne, kako do tih informacija doći i na osnovu kojih izvora, u koju formu ih upakovati da bi bile najrazumljivije – sve su to pitanja na koja odgovore teško da mogu dati petominutni tutorijali za građane novinare, kojima se pisanje vijesti, izvještavanje i obavještavanje javnosti predstavlja nečim što se može savladati u nekoliko koraka. Kompetentni novinari ne moraju nužno biti formalno obrazovani u tom polju, ali moraju biti široko obrazovani i razumijevati potrebe svoje publike, načine na koje prenesene informacije mogu na nju uticati, predvidjeti potencijalne reakcije i posljedice svog izvještavanja, a sve to traži cijeli spektar kompetencija koje nisu samo „zanatske“ (treba, dakle, znati više od toga kako odgovoriti na 5W). Ne tvrdimo da ih građani novinari ne mogu imati, već samo želimo ukazati da ne postoji nikakva garancija za nas kao publiku da ih je neko tome podučio, ili u tome provjerio. Jer, podsjetimo se, za biti građanin novinar dovoljan je interes, odnosno motiv i posjedovanje tehnologije.

Motiv, odnosno intencija građana novinara u usporedbi sa profesionalnim novinarima, još jedna je važna distinkcija. Iako građane novinare predstavljamo kao novinare, oni to uopće ne moraju (neki čak i ne žele) biti. Nerijetko je namjera građana koji dijele informacije na društvenim mrežama, blogovima i slično, mobilizacija i aktivizam, a ne novinarski prijenos informacija. Građani novinari pišu iz svog ugla, na osnovu svog iskustva, u skladu sa svojim viđenjem stvarnosti, dok profesionalni novinari kao ključnu vodilju i motiv moraju imati javni interes.

U skladu s tim, i obaveze u pogledu profesionalnih standarda, odnosno deontologije, nisu iste. Cijeli set principa, kodeksa, pravila, pa i zakona odnosi se na profesionalno novinarstvo, dok za građansko naprosto nije obavezujući.

Pandemija i važnost ispunjavanja osnovne uloge profesionalnog novinarstva

Kako smo vidjeli u slučaju poplava u maju 2014. godine u Bosni i Hercegovini, Facebook je bio iznimno važan medij na samom početku elementarne nepogode, kako za dijeljenje informacija sa područja u koja novinari nisu mogli doći, tako i za pisanje o aktivnostima vlasti u rješavanju krize, ali je vremenom u ovom konkretnom slučaju prerastao u aktivističku platformu, a ne (samo) u alternativni medij, jer je primarni fokus ubrzo skrajnut na kritiku vlasti, iznošenje osobnih stavova o onome što ta vlast jeste ili nije uradila i slično. Građani novinari jesu na samom početku preuzeli ulogu izvještača, ali su se ubrzo vratili svojoj ulozi aktivista. U slučaju pandemije Covida-19, profesionalni novinari odreagovali su pravovremeno, konsolidovali snage i razumno raspodijelili resurse, shvatili ozbiljnost situacije i krenuli u težak i odgovoran posao kontinuiranog izvještavanja o svim aspektima krize. Učili su usput o samom virusu, ali i o globalnom odgovoru na njega, poredeći taj odgovor sa aktivnostima vlasti u BiH, i ukazivali na pozitivne i negativne pojave u vremenu krize. Prva objašnjenja o tome šta uopće znači pandemija dobili smo od profesionalnih novinara (koji su tako ispunili zadatak tumačenja stvarnosti), prve upute o načinu zaštite i odgovornom ponašanju također (time su mediji ispunili svoju orijentacijsku funkciju). Stalno praćenje rada nadležnih institucija, čak i onda kada su bili pod rizikom od zaraze, također su radili profesionalni novinari (što i jeste njihov zadatak – nadgledanje aktera vlasti u obavljanju njihovih dužnosti). I istraživačke priče, koje su otvorile mnoga pitanja o zloupotrebi javnog novca u vrijeme pandemije, također su napisali novinari profesionalci, otkrivajući afere, korupciju, kriminal. Građani novinari također su otvarali neke teme, poput obrazovanja u vrijeme pandemije, ekonomskih aspekata krize i slično, ali su to činili uglavnom iz lične perspektive, iznoseći svoje stavove, tumačenja i mišljenja, i još jednom pokazali svoj aktivistički potencijal. To je, naravno, legitimno, ali nije zamjena za profesionalan novinarski rad i pristup i tumačenje stvarnosti (i javnosti). Naprosto, građansko novinarstvo jeste novi, potpuno drugačiji model kreiranja i distribucije podataka i informacija, sa specifičnim ciljevima i ishodima, ali ono zapravo, bez obzira na sve probleme i povremene propuste profesionalnog novinarstva, ne derogira potrebu društva za profesionalnim novinarima.

Nisu, naravno, stvari nikad crno-bijele, pa tako ni u vrijeme ove krize nismo bili pošteđeni izuzetno neprofesionalnih priča u medijima koji su bili primjer instrumentalizacije, manipulacije i rada u privatnom, a ne javnom interesu. Pokazalo se na primjeru nekih medija da i u kriznim situacijama postoje novinari i antinovinari u ovom „polju“ koje nazivamo profesionalno novinarstvo. Također, svjedočili smo i situaciji da su neki novinari iz tog polja prešli u građansko novinarstvo, otvarajući blogove ili pišući na društvenim mrežama, nakon otkaza u medijima. Iako možemo reći da generalna diskusija o razlikama između profesionalnog i građanskog novinarstva na izvjestan način polarizuje ovo pitanje, izostavljajući fluidne kategorije poput novinara neprofesionalaca u profesionalnom novinarstvu i/ili novinara profesionalaca u građanskom novinarstvu, pandemija Covida-19 naprosto je još jednom pokazala da, bez obzira na sve, dilema: treba li nam profesionalno novinarstvo, zapravo ima samo jedan odgovor.  Pozitivan.