Politika suzdržanosti “radi mira u kući” vodi zapravo unošenju nemira u kuću, što je pokazao i primjer “korektne” politike BiH prema Rusiji

Posjeta predsjednice Vijeća Federalne skupštine Rusije Valentine Matvijenko duboko je uznemirila političku javnost u Bosni i Hercegovini. Matvijenko je najprije održala vehementan govor u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, u kojem je izrazila svoje i negativne emocije establišmenta Ruske Federacije, koji predstavlja. Između ostalog, kritikovala je Crnu Goru zbog ulaska u Sjevernoatlantski savez (NATO) i indirektno zaprijetila posljedicama Makedoniji ukoliko se odluči krenuti istim putem.

Imajući u vidu da se Bosna i Hercegovina još uvijek nalazi u procesu integracije u sigurnosni sistem Sjevernoatlantskog pakta, navedene prijetnje sugestivno su upućene i svim onim snagama u BiH koje zagovaraju integraciju naše države u sigurnosni sistem Sjevernoatlantskog pakta i političko-pravni i trgovinski sistem Evropske unije.

Izgubljene pobjede

Bosna i Hercegovina se još 2006. godine priključila vojno-političkom programu NATO saveza Partnerstvo za mir, te potpisala sporazum o sigurnosnoj saradnji 2007. godine. Zatim je otpočela proces intenziviranog dijaloga na NATO samitu u Bukureštu 2008., a sve je kulminiralo u aprilu 2010. pokretanjem Akcionog plana za članstvo (MAP) uz određene uslove, među kojima i uknjižbu 63 lokacije perspektivne vojne imovine.

Period koji je uslijedio bio je obilježen permanentnim blokadama ispunjavanja uslova za MAP, najprije narativom vlasti entiteta Republika Srpska da se knjiženjem vojne imovine derogiraju nadležnosti entiteta, a zatim i otvorenom anti-NATO kampanjom, koja je u usponu snage.

“On je u Rusiji čest gost i nije nimalo manje popularan u Rusiji nego što je ovdje”, kazala je o Miloradu Dodiku predsjedavajuća ruskog parlamenta Matvijenko tokom posjete Banjoj Luci, izrazivši neumjerenu simpatiju, koja je usmjerena protiv opozicije u RS-u, premda je i opozicija nesklona NATO integraciji.

Po ispitivanjima javnog mnijenja predstavljenim u analizi Vanjskopolitičke inicijative u 2009. godini, cijelih 70% građana Bosne i Hercegovine podržavalo je članstvo BiH u NATO-u, sa 30,2% podrške u entitetu Republika Srpska. Čak i 2012. godine, nakon pokretanja medijske kampanje protiv NATO-a – kada je Dodik prvi put iznio propagandne teze o bombardovanju civila osiromašenim uranijumom – podrška članstvu u NATO-u bila je značajnih 37,2% na nivou Republike Srpske. Već 2016. godine, po istraživanju provedenom u okviru USAID-ovog Projekta podrške monitoringu i evaluaciji, detektovan je radikalan pad podrške za NATO na samo 15% u Republici Srpskoj, gdje je u padu i podrška pristupu EU. Dakle, za samo četiri godine došlo je do pada s 37% na 15%.

Nesumnjivo da su navedeni parametri posljedica promjena u globalnim odnosima, prvenstveno u vezi s ruskim jednostranim intervencijama u Ukrajini (Krim) i Siriji, te slabljenju osjećaja da su euroatlantske integracije ne samo poželjni cilj već i neupitna nužnost. No svakako da su poražavajući podaci pokazatelj i uspješne propagandno-obavještajne kolaboracije režima u Republici Srpskoj s ruskim establišmentom.

U situaciji gdje jedna strana vlada (ruska) favorizira jednu stranačku opciju (SNSD) zvuči neuvjerljivo da se i opozicija (Savez za promjene) solidariše s tom stranom vladom, što je upravo slučaj u RS-u, odnosno indikator političke homogenosti koja neminovno vodi na stranputicu.

Između Ankare i Moskve

Da jasna strateška orijentacija ne mora značiti i političku homogenost, pokazuju politički odnosi u Federaciji BiH, gdje je niži stepen turskog utjecaja nego što je slučaj sa ruskim u RS-u. Tako se i opozicija u Federaciji osjeća neobaveznom da daje podršku turskim vlastima, na čelu s predsjednikom Turske Recepom Tayyipom Erdoganom, iako s njime dijeli strateške ciljeve euroatlantske integracije.

To je krucijalna razlika. Opozicija u RS-u mora podržavati Putina iako on podržava Dodika. Opozicija u Federaciji žestoko kritikuje turske vlasti iako Turska snažno podržava euroatlantski put BiH.

Apsurdno je izjednačavati efekte turskog i ruskog utjecaja u Bosni i Hercegovini. Glavni je razlog taj da je Turska članica NATO-a koja kontinuirano i aktivno podržava integraciju BiH u EU i NATO, s posebnim doprinosom u pokretanju MAP-a za BiH 2010. godine, dok Rusija, s druge strane, što aktivno što pasivno, putem svojih satelita (SNSD-a i HDZ-a) potkopava najprije put BiH u NATO, a onda i integraciju u EU.

Već sama činjenica da je Erdogan u okvirima probosanske javnosti često izložen oštroj kritici zbog autoritarnih formi vladanja, na način na koji je nezamisliva kritika Putinovog autoritarizma u RS-u, dovoljno govori o razlici između ruskog i turskog utjecaja: imate, dakle, stranu vladu koja priznaje suverenitet BiH i podržava EU i NATO put BiH, a dopušteno ju je kritikovati u jednom demokratskom ambijentu, i imate stranu vladu koja negira suverenitet BiH, blokira EU i minira NATO put, i nije podložna kritici u RS-u.

Jedinstvo i nejedinstvo

Pluralizam nikada nije znak slabosti, već znak snage – garant da će se, premda nešto sporije, ipak donijeti bolje odluke. Iako je apsurdno izjednačavati ruski i turski utjecaj, bilo bi pogubno nastojati gušiti kritičke glasove, odnosno pluralizam.

Politička homogenost srpskog političkog tijela u RS-u temelj je prevelikog stepena lojalnosti odnosno ropskog odnosa koji RS ima prema Rusiji. Zahvaljujući odsustvu pluralizma, Rusija uvlači bosanske Srbe u svoje obračune sa zemljama EU ili SAD-om, šaljući ih da se, kao ekonomski, vojni i politički patuljak, bore protiv najvećeg vojno-političkog i ekonomskog konglomerata u historiji.

Onako kako Rusija uvlači bosanske Srbe u svoje obračune sa Zapadom, Turska neće ili ne može (u politici je to uglavnom isto) koristiti Bosnu i Hercegovinu u svojim obračunima sa Zapadom. Garant da se to neće desiti ne smije biti dobra volja Ankare, već politička heterogenost probosanskih stranaka.

Kada bi u nekom slučaju i postojala tendencija da se odnos između Sarajeva i Ankare pretvori u ropski odnos Banjaluke prema Moskvi, postoji značajan dio političke volje koji bi se tome suprotstavio. U RS-u to nije slučaj; članice Saveza za promjene ni individualno, a kamoli zajednički, nemaju kapacitet da izraze negativan stav prema autokratskom režimu u Rusiji, s obrazloženjem da taj režim blokira evropsku budućnost i benefite koje ona sa sobom može donijeti i RS-u.

Činjenica da je u ne tako davnoj prošlosti čak 37% građana podržavalo NATO, kao i da je prozapadni, posebno proevropski diskurs dominantan u Srbiji, govori da postoji prostor, ali ne i hrabrost za takvu vrstu politike, koja bi naglašavala da je evropska budućnost važnija od ropske lojalnosti Putinu. Sa svojim angažmanom u Vijeću ministara, dio Saveza za promjene je, posebno u prvom dijelu mandata, uspio da se do neke mjere profilira na taj način, ali nije napravio presudni iskorak, već je vođen strahom slijedio ritam koji je nametnuo Dodik.

Završno razmatranje u tom smislu ne treba biti radost zbog toga što u FBiH ima više slobode na unutrašnjem i vanjskom planu, pa s njome i veće ekonomske i druge perspektive od RS – iako je sve to tačno – već pripravnost zbog ropske lojalnosti RS-a Rusiji i (stoga) loših ekonomskih i drugih perspektiva, jer će se posljedice, bile one manje ili više ekstremne, reflektirati na cijelu BiH.

Zapad i sjeverozapad

Diplomatska kriza izazvana napadom nervnim gasom u Londonu na Sergeja Škripala, bivšeg ruskog špijuna i protivnika Putinovog režima, imala je svog odjeka i u Bosni i Hercegovini.

U saopćenju za javnost povodom posjete britanskog ministra za Evropu i Ameriku Alana Duncana Sarajevu, Ambasada Velike Britanije izrazila je zahvalnost Bosni i Hercegovini za podršku u slučaju “Škripal”, navodeći da je naša zemlja stala uz izjavu Evropske unije po tom pitanju (što znači uz britansku, a kontra ruske strane). U saopćenju se dodaje da je ministar Duncan zahvalnost izrazio predsjedavajućem Vijeća ministara BiH Denisu Zvizdiću. Odmah je uslijedila reakcija Ministarstva vanjskih poslova BiH da se Bosna i Hercegovina nije pridružila izjavi. Nakon toga povedena je, ko zna koji put, rasprava o pozicioniranju BiH prema međunarodnim pitanjima.

Da li BiH, po automatizmu, treba slijediti stavove EU ili, s obzirom na nemogućnost konsenzusa, ne treba iznositi nikakve stavove?

Ako ropska lojalnost, kako smo ranije rekli, nije dobra u slučaju odnosa prema Ankari ili Rusiji, onda nije ni u odnosu prema EU. Kod određenih političkih krugova i dijela javnosti postoji sklonost da se prema Bruxellesu odnose submisivno. Žargon “nametnutih obaveza” implicira jednu viziju Evropske unije kao autoritarne strukture, a čitav proces integracije kao jednosmjerno ispunjavanje “preuzetih obaveza”, a ne kao proces partnerske saradnje, utemeljen na međusobnom uvažavanju i dvosmjernoj komunikaciji. Kada bi EU bila autoritarna struktura, kakvom je zamišlja mazohistički diskurs, onda bi se postavilo pitanje vrijednosti članstva u njoj, a srećom ni građani BiH ni Bruxelles nemaju naročito mnogo poštovanja prema očitovanjima te submisivne politike, koja ne osjeća slobodu, već može funkcionisati samo kroz potčinjavanje tuđoj volji.

Vrijednosti i opredjeljenja

Druga zamka u našem pristupu međunarodnim pitanjima, možda još i opasnija, jeste “problem nedostatka konsenzusa”. Povodom slučaja “Škripal”, neki analitičari su iznijeli stav da BiH nije kadra da zauzme stav i da je bolje što je tako. Među argumentima je bio i taj da nam antagoniziranje velike sile ne ide u prilog. Medijski eksponenti politike HDZ-a BiH navodili su argument da bi uplitanje u ovaj problem stvorilo samo još veći razdor.

Odsustvo volje HDZ-a BiH da stane uz SAD, EU i Britaniju u slučaju “Škripal” je jasno – zbog nespremnosti Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država da pruže podršku HDZ-ovom prijedlogu Izbornog zakona, HDZ BiH na čelu s Draganom Čovićem, vođen ljutnjom i agresijom prema zapadnom bloku, provodi kontinuiranu kolaboraciju s Ruskom Federacijom.

Argument da “antagoniziranje velike sile” nije dobro, demantovala je sama stvarnost. Naime, BiH se nije pridružila zapadnoj koaliciji u slučaj “Škripal” i pitanje protjerivanja diplomata nije stavljeno na dnevni red, a onda je samo nekoliko dana kasnije, unatoč toj poziciji koju je Rusija i zahtijevala, došla predsjednica ruske federalne skupštine i višestruko ponizila Bosnu i Hercegovinu negiranjem njenog suvereniteta i tvrdnjom da na BiH nije izvršena agresija, i to za govornicom Parlamentarne skupštine BiH zapaljene tokom agresije.

Tu psihološku nekonzistentnost Rusije, odnosno agresivno reagovanje na miroljubivi stav, najbolje je objasnio bivši američki državni sekretar Rex Tillerson kada je povodom ukrajinskog pitanja kazao da Rusija suzdržanost ne tumači nikad kao miroljubivost, već kao izraz slabosti i odsustvo odlučnosti, odnosno kao predmet za potčinjavanje. Tako politika suzdržanosti “radi mira u kući” vodi zapravo unošenju nemira u kuću, što je pokazao i primjer “korektne” politike BiH prema Rusiji.

Na kraju ostaje realni problem – nemogućnost zauzimanja stava zbog potrebe konsenzusa, odnosno mogućnosti blokiranja odluka kroz etnički ili entitetski veto. To je tačno, ali i “problem konsenzusa” se može sagledati na razne načine. Poruka dijela akademske zajednice da BiH ne treba imati stavove zbog nužnosti (čitaj: nemogućnosti) konsenzusa, obeshrabrujuća je i destruktivna.

Bosna i Hercegovina po nekim pitanjima, kao što je bio slučaj “Škripal”, možda i ne može usaglasiti oficijelni stav, ali to nije razlog da predstavnici volje građana u institucijama vlasti nemaju što reći i ne iznesu svoj stav, koji ne treba zvati ličnim, jer predstavlja volju i vrijednosti više od jednog čovjeka. Ne postoji scenarij u kojem ne bi bilo dobro imati stav, utemeljen na određenim vrijednostima i opredjeljenjima. Recimo, u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija također postoji mehanizam veta, koji primjenjuju stalne članice, međutim, to nikada nije bio razlog da se ostale članice suzdržavaju od zauzimanja stavova, koji i bez rezolucija imaju svoju vrijednost.

Tako je važno, a žalosna je činjenica da dio akademske zajednice i javnosti to ne prepoznaje, da predstavnici građana u institucijama zauzmu stavove u slučajevima kao što su hemijski napadi na ljude. To je posebno važno za sve progresivne, probosanske snage, koje nikakvi pritisci i prijetnje, nikakav stid ili strah, ne smiju zaustavljati da iznesu čvrsto opredjeljenje za EU i NATO, te stavove i vrijednosti koje brane, posebno kad im napadnuti prijatelj pruža poziv, kao britanska džentlmenska zahvalnica državi BiH za podršku u slučaju “Škripal”.

Bosna i Hercegovina nema presudni glas u međunarodnom kontekstu, ali zauzimanje stavova i odlučno zastupanje određenih vrijednosti ne samo da nije privilegija bogatih i moćnih već je pravo svih koje ima poseban značaj za zajednice ljudi poput Bosne i Hercegovine, gdje su u nedavnoj i daljoj prošlosti, u mnogo nepovoljnijim okolnostima i sa manje izgleda, branjene i odbranjene elementarne vrijednosti slobodnog svijeta.