Ne postoji nijedna bosanskohercegovačka kriza koja se ne može izvrgnuti u još veću i dramatičniju blokadu političkog sistema. Paralelno s deblokiranjem procesa formiranja Vlade u Federaciji Bosne i Hercegovine, visoki predstavnik Christian Schmidt donio je i izvjesne zakonske izmjene koje bi trebale da važe u Republici Srpskoj. Milorad Dodik i svi njegovi s nokta su to odbili, šaljući provokativnu poruku: ko si ti da nama namećeš zakone?
Kao što se i očekivalo, Schmidt nema odgovora ni na odbijanje ni na provokaciju. Ili ga bar nema za sada. Ako se ispostavi da ga trajno nema, onda je ono što on i međunarodna zajednica rade u Bosni i Hercegovini klasični politički paceraj: loši igrači ne (mogu da) vide ni dva poteza unaprijed. Sve što se dešava u Federaciji, a dešava se kriza međunarodnih razmjera, manje je važno u poređenju s činjenicom da je politička garnitura iz Republike Srpske ovlasti OHR-a reducirala na 51 posto bosanskohercegovačke teritorije.
Federalni rat do posljednje uvrede
Taj udar ipak ostaje u sjeni bratoubilačkih polemika u većem entitetu. Tamo zaraćene intelektualne snage doslovno ne žele saslušati primjedbe ili bar oslušnuti strahove druge strane, nego ih odbijaju žestinom koja u startu onemogućuje dijalog. Likovanje jednih i kmečanje drugih nisu ništa novo. Isto stanje je već godinama, samo sa zamijenjenim ulogama. Pri tome se mogu uočiti dva procesa: strahovita ostrašćenost i političara i analitičara (SDFA protiv našista) te neprihvatanje sopstvene odgovornosti u ukupnim dešavanjima.
Ponekad se vrijedi upitati šta bi učesnici javnog života radili i kako bi iskaljivali sopstveni bijes da nije, recimo, Twittera. Morali bi pješačiti kilometrima da bi jedni drugima došli pod prozore i otamo urlali da se napuše neke stvari, ili da su nacionalistička stoka. Nekada davno osmišljen s najboljim namjerama i najljepšim željama, da bude poligon razmjene ideja i konstruktivnih rasprava, elektronski javni prostor izrodio se u bjesomučni rat bez krvi u kojem je bolno prisutno nepostojanje samokontrole i autorefleksivnosti. Odgovornost je ionako decenijama najdeficitarnija politička japija u ovoj zemlji.
Krenimo redom: SDA koja se već godinama osipa zbog unutrašnjih previranja, ni na spoljnjem planu nije mogla uraditi ništa konstruktivno. Katar, Turska i Iran loš su odabir saveznika i nisu adrese koje bi mogle promijeniti odnose u BiH ili poboljšati njenu geostratešku poziciju. Više je za državu uradio u prvih mjesec dana Dino Konaković s onih nekoliko kurtoaznih dopisa krucijalnim svjetskim adresama nego Bisera Turković tokom četiri godine lobiranja za hurme. Bošnjaci su najnovijim odlukama visokog predstavnika žestoko oštećeni, jedna se nepravda ispravljala tako što je napravljena druga, a za to je najmanje odgovorna Trojka. SDA već decenijama predstavlja Bošnjake i sve što se sada dešava plod je tog tavorenja.
Stranka demokratske akcije pri tome ima neuvjerljivu argumentaciju. Osvojili su toliko glasova da ih se ne može zaobići u vlasti. Pa upravo vidimo da može, samo ako se efikasno blokiraju elementi blokade kojima je HDZ i Federaciju i državu godinama držao u paralizi. Koalicije su svugdje u svijetu legalan i legitiman način osvajanja većine i čak je i njihov ljuti protivnik, HDZ, to osjetio na svojoj koži. Stranci demokratske akcije potreban je istinski organizacijski i ideološki remont, a to se ne radi dok si na vlasti. Nikome opozicijski status u ovom trenutku nije potreban kao njima, što ne žele ili ne mogu da shvate.
Zauvijek na vlasti
HDZ i njegove pristaše trenutno su u fazi neukusne euforije i podrške OHR-u. A sve što Hrvatska demokratska zajednica danas prigovara Stranci demokratske akcije do izbora je i sama radila. Pa HDZ je pionir, istinski šampion i vječita avangarda svih bosanskohercegovačkih blokada. Dragan Čović definitivno se potvrdio kao jedna od najlukavijih i najzrelijih faca na političkoj sceni. Na bilo kakav prigovor zbog narušavanja konstruktivne atmosfere on ima spreman odgovor: zar sam ja ikada išta slično rekao. Nisi ti, ali jesu tvoji. Ne postoji odmjereniji lik s neodmjerenijim medijima. On je kardinalna suprotnost svom najvažnijem političkom partneru (Milorad mu je partner, a Bakir brat, tako je rekao), koji sve karte uvijek drži otvorenima – kakav Dodik, takvi RTRS i još nekoliko satelitskih kuća koje se samo po inerciji i uz ogroman rad imaginacije mogu nazvati medijima.
SDA je u posljednjem nastojanju da sačuva vlast uradila nešto što najviše podsjeća na očajnički potez Donalda Trumpa, sazvali su neprijavljeni skup koji se pretvorio u nasilnu urlajuću sramotu. Ako namjeravaju da i u budućnosti budu ozbiljna stranka, ono više nikada ne bi smjeli ponoviti.
Nermin Nikšić novi je federalni premijer, Elmedin Konaković državni ministar spoljnjih poslova, a Edin Forto prvi čovjek za komunikacije i saobraćaj. Na ovoj trojici više je odgovornosti nego što su ikada do sada imali. Konaković se bez većih problema izdvojio kao alfa mužjak koalicije, izgleda da zna disciplinirati i sopstveni ego, pitanje je samo hoće li biti dovoljno svjestan bremena koje je preuzeo. Nova vlast mora neke stvari raditi radikalno drukčije od prethodne. Ministar spoljnjih poslova, za početak, ne zna reagirati na novinare, kritike i uvrede. Niti priznaje da je ovo 21. vijek, a ne 17. stoljeće, u kojem su drukčija seksualna opredjeljenja ili spaljivana na lomači ili nabijana na kolac. Dovedu li nas u situaciju da bilo kada pomislimo da je nešto od relevantnih pitanja SDA bolje hendlala, onda im sav početni entuzijazam neće vrijediti.
Ali koliko god bila ogromna, odgovornost Trojke je zanemariva u odnosu na ono što čeka visokog predstavnika. Christian Schmidt ima težak zadatak – ili će nas uvjeriti da je međunarodni namjesnik za kompletnu Bosnu i Hercegovinu, u njenim avnojevsko-dejtonskim granicama, ili će ostati predstavnik za pola zemlje, a u tom slučaju sve gubi smisao. Privremena odluka o deblokiranju vlasti u FBiH tek je početak posla. Ako tu misli stati i ne namjerava je preobratiti u trajno rješenje, onda bolje da odmah ustoličimo Dragana Čovića kao doživotnog voljenog gospodara Federacije. Čovjek je grb već napravio, samo mu još žezlo fali. Za sada je to OHR.
