Zamisli ovo: probudiš se jednog jutra, proškiljiš i još napola omamljen od uzbudljivog sna u kojem si vodio epsku bitku za spas svijeta (tako bar voliš sebi tumačiti svoje snove), već po navici posegneš za mobitelom koji ti je, suprotno svim savjetima stručnjaka, direktno uz uzglavlje jer ga voliš i želiš da ti je uvijek blizu, otvoriš internet i skrolaš malo po fejsu.

Onda polaganom kretnjom ustaneš i odšuljaš se do kuhinje hodajući na prstima, skoncentriran na svaki detalj, pomno pazeći da ni najmanjim šumom ne probudiš lavicu ili, nedaobog, mladunčad. Vrata zatvaraš ravno minutu i pol, otpuštajući kvaku posebno osmišljenom taktikom. Savladavši i zadnju prepreku, blažen, u miru i tišini, prepuštajući se uzvišenosti trenutka najveće sreće, u kojem nitko ništa ne zapitkuje i ništa ne traži od tebe, skuhaš kavu i udobno se zavališ na svoje voljeno, a čoporu najstrože zabranjeno, mjesto na kauču. Sve je spremno da uz kavu, ah kakav merak, prolistaš jutarnje novine. Ovo “prolistati” je, naravno, metaforički, jer pod “novinama” misliš na portal. Ima, naime, već i desetak godina otkad među tvojim gipkim prstima nisu zašuškale papirnate vijesti, a odlaska na kiosk se više i ne sjećaš. I tako, spreman za trenutak ultimativnog užitka, otvoriš net, utipkaš ime portala i… ništa. Nema. Hm, kažeš, šta je sad? Pomisliš: OK, nešto im se zablokiralo. Prođe ti kroz glavu: Nije valjda propao? U ovom vremenu opće besparice, gdje prihodi portala u dobroj mjeri ovise o projektima, ni to ne bi bilo nezamislivo. Ukucaš drugog po redu na listi svojih omiljenih angelusa, ali nope. Ništa. Ha?!

Život bez medija

Možeš li uopće zamisliti život bez medija? Kavu bez novina? Probaj. Dakle, nema portala, ali ni novina, radija, TV-a… Nitko više ne izvještava javnost, ne prenosi vijesti, nikakve informacije, tišina na agori. Uginula je medijska beštija koju je još davne 1960. godine, u svom tekstu “Izvještaj o projektu i razumijevanju medija”, osmislio kanadski filozof Marshall McLuhan i nazvao sintagmom koja će u međuvremenu postati tzv. opće mjesto i početi živjeti svojim autonomnim životom – “globalno selo”. A sad zamisli povratak u selo prije globalnog. To znači – u obično selo i u vrijeme prije zajedničkog svjetskog vremena u kojem je čovjek znao što se zbiva u njegovom i okolna tri sela i to je bio čitav njegov svijet. Čuo je da postoje neke daleke zemlje, ali što je tamo i gdje je uopće to “tamo”, to je već nadilazilo njegovu sposobnost odgovora pa i interesa. Doduše, teško bi se više i bilo moguće potpuno vratiti jer to ne dopušta stalno-razvijajuća-tehnologija, ali bez medija bi sve naše znanje o zbivanjima u svijetu spalo tek na privatnu informaciju, pojedinačne i nepouzdane objave na društvenim mrežama. Koliko bismo se mogli na to osloniti?

Čak i kad nisu zlonamjerni obmanjivači, ljudi su statistički natprosječno neobrazovani, neskloni kritičkom mišljenju, puni predrasuda i ishitrenih, logički pogrešno izvedenih zaključaka, parcijalni u svojim iskustvima, nesposobni povezivati i sintetizirati… sve u svemu – oskudni. Reći ćeš da i mnogi profesionalni novinari pa i cijele medijske kuće djeluju podjednako skromno u svojoj nestručnosti i da se, čitajući ih, ne možeš oteti dojmu da čitaš komentar slučajnog prolaznika, a ne pošteno obrazovanog novinara prekaljenog godinama stjecanja iskustva u borbi za istinu, čast i pravednost, zanatliju u najboljem značenju te riječi.

Uporno zabadalo

Jer to je smisao novinarstva: ako treba, poginuti za pravu stvar, a dok si živ – ne dopustiti da i jedan besramni licemjer, dok se valja u kaljuži na putu k moći i bogatstvu, ostane neprimijećen. Biti zabadalo koje uporno i neumorno gura nos tamo gdje najmanje žele ikakvo njuškanje po svojim smrdljivim i mutnim rabotama, biti savjest javnosti. Razmišljaš li kad o tome da mi nikad ne bismo znali za kriminalne afere naših najmilijih vlastodržaca, sve njihove nemušto popunjene imovinske kartice, rukoljube podmuklim slugama krivih oltara, grabež, laž izgovorenu sa smješkom na usnama i ostale aktivnosti koje im, još od Machiavellijevih savjeta vladaru, tako dobro idu od ruke?

Ali, značajan broj ljudi to ne vidi tako, nego drži da su upravo mediji krivi za mnoge loše pojave u društvu. Govore kako su mediji svojim huškanjem zakuhali rat, svojim senzacionalističkim pisanjem stvorili afere kojih, zapravo, bez njih ne bi niti bilo, kako šire paniku načinom na koji plasiraju statističke podatke ili da postoje, ne zato da bi objektivno izvještavali, već da bi pogodovali režimu, reklamirali političara ili stranku. Ponekad je to samo ubijanje glasnika, ali nije uvijek. Moraš uzeti u obzir da opći pojam “mediji” zaista obuhvaća međusobno vrlo različite fenomene. U konačnici, odgovornost je uvijek na tebi da kao pojedinac koji ima sposobnost mišljenja, kritički profiltriraš i onemogućiš zagađivačima kolektivne svijesti da svode tvoj svijet na svoju mjeru, istovremeno zahvalan onima koji su ga učinili nemjerljivo kvalitetnijim nego što bi bio bez njih, poput hrabrih Feralovaca koji su u najmračnijim vremenima osvijetlili sve ono što su lupeži i hulje, lažni heroji rata i poraća sustavno nastojali zamračiti, a čine to i dalje; istraživačkih novinara Žurnala zahvaljujući kojima znamo kako funkcionira tezga diploma ili korupcija u vrhu tužilaštva; Faktografa koji sustavno raskrinkava pokušaje širenja lažnih vijesti i medijske podvale; beskompromisnih boraca protiv svake vrste fašizma, netolerancije i pokušaja umanjenja ljudskih prava uz neumoran napor na izgradnji kulture sjećanja – Tačno.neta, Novosti, N1, Peščanika, Indexa…

Novine su naš prozor u svijet. Koliko će taj prozor biti čist i hoće li biti otvoren ili zatvoren ne ovisi samo o njima, nego i o nama. Sjeti se toga kad ti sljedeći put miris kave izmami osmijeh zadovoljstva.