RuNet: Da li je Rusija napravila svoj internet?

Politike koje donosi Rusija nisu prve u svijetu. Ipak, radi se o skupu državnih, često represivnih mjera, koje imaju za cilj ograničavanje slobode građana

RuNet: Da li je Rusija napravila svoj internet?

Ruski internet, poznatiji kao RuNet, potpuno je nova mreža koja može raditi bez svjetske mreže (world wide web), a prvenstvena namjena je povećanje sigurnosti građana Rusije. Ako se zadržimo na preuveličanim predviđanjima i tvrdnjama, te lošim prevodima u domaćim medijima, mislili bismo da je tako. Ipak, istina je jedino da RuNet postoji, koji ne odbacuje svjetsku mrežu i uz primarnu namjenu povećanja kontrole nad građanima Rusije.

Kako bismo pokazali trenutno stanje sa ruskim internetom, poslužićemo se sa tri mita koja se najčešće vezuju za ovaj fenomen „privatnog interneta“: Rusija je prva zemlja koja uvodi sopstveni internet, tehnološki je lako kreirati novi internet bez globalne mreže, te navodna činjenica kako je RuNet nastao tek u decembru 2019. godine.

Rusija nije prva uvela „privatni internet“

Priča o ruskom internetu je krenula krajem 2019. godine kada su mediji prenosili vijest kako je Ministarstvo komunikacija Rusije usvojilo dokument o uspostavljanju RuNeta – interneta koji će potpuno zamijeniti svjetsku mrežu. Kako bismo bolje ilustrovali moguće opasnosti i prednosti ovakve internet izolacije, pokazaćemo tri moguća rješenja takvog postupka.

Prvo, moguće je uvođenjem internetske infrastrukure kreirati tzv. „firewall“ čvorišta, kojima će se omogućiti zaustavljanje servisa i stranica koje su označene kao „nepoželjne“. Naravno, u pozadini ovog scenarija je visok stepen cenzure, jer vlast uz pomoć državnih telekomunikacijskih kompanija želi stvoriti informacijski balon pod potpunom kontrolom. Ključna karakteristika ovog modela je da se „privatni“ internet kreira od samog početka, tako da građani ne poznaju slobodnu svjetsku mrežu. Primjer zemlje koja funkcioniše po ovom principu je Kina.

Drugi model kontrole interneta je zadržavanje slobode protoka informacija sa globalne mreže, ali intervenisanje zabranama pristupa određenim sajtovima ili potpunim isključenjem interneta u fizičkom smislu. Ovakav sistem nije ugrađen u infrastrukturu kao na primjeru Kine, nego država uz pomoć internetskih provajdera po svojoj volji isključuje pojedina mjesta sa svjetske mreže. Iako je Rusija eksperimentisala sa ovim pristupom, najpoznatije zemlje koje praktikuju ovaj oblik cenzure su Iran i Turska. To se najbolje može vidjeti na prošlogodišnjim dešavanjima u ovim zemljama: u svim vanrednim okolnostima (izbori, nemiri, protesti), država stavlja pojedine dijelove zemlje u tzv. „internetski mrak“ kako bi imala potpunu kontrolu.

Treći scenario kontrole je izgradnja nove komunikacijske mreže, po ugledu na lokalne mreže u kompanijama (tzv. eterneti ili lokalne mreže). Upravo je to model koji se od kraja prošle godine pripisuje Rusiji: medijski napisi iz tog perioda pokazuju da Rusija uz pomoć državne telekomunikacijske agencije počinje usvajati pravnu regulativu kojom se garantuje „suverenitet interneta“, pod izgovorom kako se to radi zbog povećanja stepena sigurnosti korisnika u Rusiji.

Internet bez „interneta“ je teško ostvariv

Priča o „ruskom internetu“ je krenula od ovog trećeg scenarija, gdje se navodilo kako Rusija testira svoju mrežnu infrastrukturu, koja bi trebala garantovati potpunu izolaciju. Naime, globalna mreža funkcioniše na način da se čvorišta povezuju prekookeanskim kablovima, stvarajući tako internet koji poznajemo (uz posredovanje internetskih provajdera). Međutim, početkom 2020. godine se ipak saznaje kako je „ruski internet“ samo testiran, a nikada nije zakonski ili suštinski sproveden.

Ako se vratimo nekoliko mjeseci unazad, vidimo da je pravna regulativa u Rusiji od početka imala namjeru drugog scenarija: Vladimir Putin je ranije odobrio zakon kojim se tehnološkim kompanijama propisuje da svi uređaji (telefoni, računari i sl) moraju imati ruske aplikacije i operativne sisteme; takođe, Rusija je pokušala cenzurisati aplikaciju za dopisivanje Telegram, ali im to nije uspjelo. Ipak, kao nusproizvod tog pokušaja je ostao problem sa pristupom određenim stranicama koje su povezane sa Telegram aplikacijom.

RuNet kao represivna politika države

RuNet se ne smije posmatrati kao tehnološki ili ekonomski aspekt očuvanja suvereniteta ili zaštite sigurnosti građana. Vidjeli smo na ranijim primjerima da prvobitni tehnološki aspekt nije trenutno ostvariv, a sve ostale aktivnosti ruskih vlasti pokazuju da se kroz uvođenje RuNeta ostvaruje veći stepen represije nad građanima. Kao i svi drugi sistemi koji imaju autoritarni predznak, internet je jedna od najvažnijih stvari koje je potrebno staviti pod kontrolu.

Pri tome ne treba imati na umu samo Internet 1.0 i Internet 2.0, koji su svakako donijeli revoluciju, ali i dalje zadržavaju određen stepen zaštite privatnosti korisnika. Internet 2.0 je donio interaktivnost, što je u demokratskom smislu podrazumijevalo mogućnosti stvaranja globalne javnosti koja služi kao kontrolor globalnog sistema vlasti. Ipak, najveća opasnost se krije u Internetu 3.0, poznatijim pod nazivom „internet stvari“ (eng. Internet of things).

Naime, politika ruskih vlasti se kreće u regulaciji korištenja aplikacija na uređajima, čime se podrazumijevaju telefoni i računari. Međutim, „internet stvari“, koji je na Zapadu već aktuelan, uvodi pametne tehnologije u svaki aspekt života građana: pametni frižideri, veš-mašine, pametni domovi, pametni automobili itd. Suština RuNet regulacije se ustvari kreće u smjeru kontrole ovih „pametnih“ stvari, pa tako i kontrole/cenzure građana.

Epilog: RuNet postoji, ali…

Ruski internet, RuNet, postoji, ali isto tako postoje i IranNet, TurNet, KinaNet itd. Politike koje donosi Rusija nisu „prve u svijetu“, kako se pogrešno navodi u medijima. Isto tako, RuNet nije posebna mreža, kako se često navodi, nego jedan set državnih, često represivnih mjera, koje imaju za cilj ograničavanje slobode građana.

Novitet u slučaju RuNeta je jedino sa aspekta vremenskog slijeda: za razliku od Irana ili Turske, u Rusiji rade na usvajanju pravne regulative kako bi kompletnu represivnu mjeru legalizovali. Trenutno, možemo reći da je netačna informacija da su u Rusiji napravili „privatni internet“, jer je tehnološki ta stavka samo testirana, nikada nije implementirana.

About The Author