Pandemijske okolnosti su nas dovele pred same sebe. Ne našom voljom, prije bismo rekli protiv nje, našli smo se suočeni s opravdanim zahtjevom za smanjenjem socijalnih kontakata, fizičkom distancom u društvenoj interakciji. Zahtjev je razumljiv, teško da bismo mu mogli išta racionalno prigovoriti, no to ne znači da je samim time i lako provediv. Trebalo nam je vrijeme za prilagodbu i preispitivanje. Morali smo presložiti obrasce vlastitog doživljaja svijeta i svojih odnosa u njemu, internalizirati nove paradigme.
Ljubav i brigu sada iskazujemo gotovo u potpunosti suprotno načinu na koji smo navikli, bliskost očitujemo udaljenošću. Izbjegavajući zagrljaje i poljupce, pokazujemo ljudima da nam je do njih stalo i da pazimo na njih ne dovodeći ih u nepotrebnu opasnost. Ali naša potreba za prisnim druženjem time nije nestala, možda se čak i intenzivirala. U vremenima životne opasnosti, kakva smo iskusili i tijekom rata, ljudi mnogo više osjećaju i trebaju povezanost, sućutniji su i spremniji pomoći čak i potpunim neznancima, osjećajući zajedništvo u nevolji, kao i strepnju pred neizvjesnošću njenog završetka. I tako se virtualni svijet ušuljao u naš dotadašnji, “pravi” svijet i preuzeo ga. Nije tehnika tek sada počela posredovati u komunikaciji postajući svjedok i sudionik naših odnosa, ali tek sada, bez nje, tih odnosa gotovo da više uopće ne bi niti bilo.
Aplikacje za komunikaciju
Virtualni nam je svijet uspio nadomjestiti i tako očuvati sve ono čega u “pravom” svijetu više nema. Korištenjem društvenih mreža i video-komunikacijskih aplikacija (poput Zooma ili Skypea) spasili smo svoju društvenost u terminalnoj fazi, dokazujući i najskeptičnijima smislenost i opravdanost postojanja ovih virtualnih surogata. No, spasonosno može istovremeno biti i opasno. Tek nam predstoji vidjeti do koje će mjere tehnika kojoj smo, kao trojanskom konju, punog srca, ne samo otvorili vrata svojeg svijeta, već ju pustili da njime vlada, trajno i nepovratno utjecati na ljudske odnose i time preoblikovati taj isti svijet.
No ovaj problem ima još jednu važnu, a često zanemarenu, dimenziju. Nove su okolnosti učinile neizbježnim naše okretanje samima sebi te postavile pred nas izazov izdržavanja samoće. A onda se pokazala poražavajuća istina da je mnogima među nama samoća, zapravo, nepodnošljiv teret. Kad smo se našli okrenuti vlastitoj nutrini, dovedeni u situaciju da moramo glasovima svojih misli ispuniti tišinu, zatekla nas je neugodna, čak pomalo posramljujuća šutnja. Ovo je bilo poražavajuće iznenađenje jer smo živjeli u uvjerenju da smo ispunjeniji te da nas samo užurbanost svakodnevice dijeli od beskonačno produktivnih razgovora ispunjenih raskošnim mislima i sjećanjima, koje bismo vodili sami sa sobom samo da je tog vremena, kvragu, više.
Ispalo je da možda nismo zvijeri, ali izgleda da nismo niti božanski, bar ne u toj mjeri da bismo mogli bez ikakvih poticaja izvana, sami sobom ispuniti vrijeme i izvoditi iz sebe sadržaje svijesti i svijeta toliko samodostatno da nam nije potrebna refleksija naših ideja u mislima sugovornika. Ispostavilo se, naime, da nam za ostvarenje smislenog postojanja ipak treba drugi i to takav koji je u stanju svojim gledanjem učiniti da se i naš horizont proširi taman toliko da vidimo ograničenja vlastitog pogleda.
Sami među ljudima
Takva je samoća otprije dobro poznata mnogim starcima, iskušavali su ju i izvan pandemijskih uvjeta. Pomalo je paradoksalno što žive u gradu okruženi mnoštvom ljudi kao Pale sam na svijetu, osuđeni na osamu jer nitko (ni vlastita djeca i unuci) nije željan razgovora s njima. Posljednji s kojima još “razgovaraju” su psi i mačke ili, u tehnokratiziranoj varijanti, internet i televizija.
Aristotel je prije dvije i pol hiljade godina u svojim etičkim bilješkama zapisao kako je ono što razlikuje slobodnog čovjeka od roba upravo sposobnost podnošenja samoće. U slobodi, naime, nije ključno tko radi tj. moramo li sami raditi ili robovi rade umjesto nas, čime dolazimo do viška vremena potrebnog za “duhovno uzdizanje”. Isto tako nije riječ niti o tome da bi sloboda značila mogućnost neograničenog kretanja ili nesputanog djelovanja. To mnogi, suočeni s pandemijskim zabranama kretanja i ograničenjima djelovanja, nisu bili u stanju shvatiti pa su zabrane doživjeli kao uskratu slobode. Da su bolje razmislili, zamijetili bi koliko malo čovjeku vrijedi što može ići gdje želi i raditi što god mu se prohtije kad, u većini slučajeva, ionako ne zna niti gdje bi išao ni što bi radio jer, u osnovi, ne zna što bi sam sa sobom. Zato slobodu ne može umanjiti zabrana kretanja ili djelovanja, ali može nesposobnost vođenja smislenog života. Onaj kojemu je potreban netko drugi da bi dao smisao njegovom postojanju jer ga ne može naći u sebi, po naravi je rob. Tako se pokazuje da je sloboda nemjerljivo više povezana sa sviješću, negoli s djelovanjem. Iz tog razloga, slobodnom čovjeku samoća nije mrska. Može često i rado biti u društvu, nije nužno riječ o introvertnom samotnjaku koji ne podnosi ljude, nego o tome da može biti i sam. Nasuprot njemu, čovjek koji je po naravi rob ne može izdržati samoću pa kad nema poticaja izvana, ostaju tek dosada i praznina.
Budući da se sve više čini kako bi pandemijski način života mogao potrajati i trajno izmijeniti obrasce društvenosti, preostaje nam, vježbajući samoću, pokušati dokučiti smisao slobode. Svako zlo za neko dobro, kažu.
