Kolonijalna zavjera koja se uvijek loše završi

Jutarnja vožnja na liniji 25 koja preseca uzdužno ceo Tel Aviv. Stariji sugrađani žure da predaju urin na laboratorijsku analizu, a mladi na posao. Za volanom iznenađenje: mlada devojka sa hidžabom. Ona vozi mirno i sigurno i čeka da stariji ljudi sednu pre nego što krene sa svake stanice. Naizgled normalna slika: izraelska Palestinka sa velom u kokpitu. Odgovorna za bezbednost desetine Jevreja koje dovodi do odredišta dok oni imaju potpuno poverenje u nju.

Ali ništa nije normalno u ovoj slici. Nije teško zamisliti šta bi se dogodilo u sličnoj situaciji u Jerusalimu: velika je verovatnoća da bi došlo do linča vozača. Ali ovde malo ko obraća pažnju na to, što u izraelskoj stvarnosti znači sve sem normalnosti. Vozačica autobusa sa hidžabom na prometnim ulicama jednog grada u jevrejskoj državi. Tačno je da su ga Palestinci izgradili, da ga Afikanci čiste, da glavni lekari u bolnicama govore arapski a i u apotekama su retki farmaceuti Jevreji, pa ipak je ova slika savršena. Naša vozačica je ljubazna i nosi hidžab.

Autobus nastavlja ka južnom delu grada, a sa njim odlazi i ova fantazija. Ako imamo vozačicu autobusa sa hidžabom, zašto nemamo premijerku ili barem gradonačelnicu? Zašto može u Londonu i Njujorku, ali ne i u Tel Aviv Jafu? I zašto ne kapetanica u El Alu? U čemu je razlika? Ili voditeljka vesti na kanalu 12? Na CNN-u i Sky televiziji postoje voditeljke sa hidžabom, zašto ne i kod nas? Brojne su mogućnosti. Godinama živimo u jednoj državi, pola Jevreji pola Palestinci. Prolivamo krv i mrzimo jedni druge, naša polovina je superiornija, a ipak se ovde odvija zajednički život, kakav nije postojao u Severnoj Irskoj ili Južnoj Africi. Možda ni nacionalizam u srpskom Beogradu ne bi dopustio vozačici da nosi hidžab.

Ne potcenjujte vozače autobusa. Iako nemaju auru drskih i samopouzdanih kapetana aviona, oni snose veliku odgovornost. Kada sam bio dete okretao sam tricikl na bok i igrao se vozača autobusa sa mlađim bratom koji je stajao iza kao kondukter. Tada sam želeo da postanem vozač autobusa ili predsednik vlade, šta pre dođe. Ništa nije bilo ni od jednog ni od drugog.

Između Jordana i mora, u državi čija vlada i vojska određuju sudbinu svih ljudi, skoro 60 godina zajedno žive Jevreji i Palestinci. Samo jedna stvar nedostaje: ravnopravnost. Onog dana kada bude postignuta lako ćemo rešiti sve probleme. Vozačica autobusa sa hidžabom je mali korak za čoveka i državu na dugom putu ka ravnopravnosti.

Nekoliko dana nakon vožnje autobusom, bio sam u kompleksu „Cim Urban“ u Nof HaGalilu, na šarenom i prepunom božićnom vašaru sa Jevrejima, Rusima i Arapima. Na nekoliko minuta vožnje u Nazaretu je sjajni „Bistro Luna“ prepun jevrejskih i arapskih jela. Većina konobara su Arapi, ali ima i Jevreja. Jevreji koji uslužuju Arape, eto još jednog malog koraka ka ravnopravnosti.

A onda u malom stanu u ulici koja nosi ime Gaze u Jafu se okupila grupa Izraelaca da pogleda divan film Mihaela Kaminera, člana kibuca Cora, o izgubljenom palestinskom selu Cora i otuđenju osnivača kibuca od mesta koje su preuzeli. Sada je kraj novembra, istoričar Nakbe dr Ilan Pape je održao govor dva dana pre 78. godišnjice Plana podele.¹ Plan nikada nije imao šansu, čak i da su ga Palestinci prihvatili, kaže on. Izrael nikada nije imao nameru da ga ispuni, čak i kada se složio sa njim. Činjenica je da su godinama pre 1967. već bili spremni planovi za okupaciju Zapadne obale. Ideja podele je kolonijalistička zavera koja se uvek loše završi, kaže Pape. U Indiji, Irskoj – i u Palestini. A ja već čekam sledeću vožnju sa devojkom sa hidžabom. (Gideon Levy, Haaretz, za Pečanik s hebrejskog prevela Alma Ferhat)

Omaž Irfanu Horozoviću

Pisati knjigu bez knjige, beskrajnu onoliko koliko smo u beskraj zakoračili, pisati je prije rođenja i poslije smrti, bez listova i korica, bez svijesti o njenoj zaokruženosti, knjigu puta, knjigu zrcalne vode, knjigu plamsajućeg zraka, pisati knjigu očima i stopalima, pisati je izvana i iznutra, pisati uhom i grlom, pisati rebrom i sjemenom, pisati olovkom iz koje curi vrijeme, pisati sve dok nam se tijelo ne rastoči u tri tačke (Horozović, Iluziostov grob i lebdeća žena, 1991).

Irfan Horozović, jedan najpolivalentnijih bosanskohercegovačkih pisaca, otišao je tiho i skromno, ostavivši iza sebe grandioznu, jedinstvenu i neponovljivu poetiku. Njegovo stvaralaštvo, razgranato između poezije, proze, drame, filozofskog promišljanja i gotovo naučničke preciznosti, oblikovalo je jedan od najsloženijih i najprepoznatljivijih književnih univerzuma u našoj književnosti. Puno bi se moglo napisati o piscu koji je uvijek bio ispred svoga vremena, istovremeno, predvodeći bosanskohercegovačke fantastičare, hrvatske borgesovce i bivajući uzorom za srpske estetičare. Bio je duh epohe. Jednom prilikom u intervju prisjetio se dvije, sada već anegdote. Još u toku studija na Odsjeku za komparativnu književnost, u Zagrebu je kružilo mišljenje da je Horozović bio ispred Borgesa, ispisao je sve bitno prije nego što je Borges uopće bio preveden, pa su se pitali je li Borges čitao Horozovića, jer Horozović nije mogao čitati dotad „nepostojećeg“ Borgesa. Druga anegdota govori još više: starac u tramvaju mu je prišao i pitao kako je moguće biti u saglasju s velikim Gastonom Bachelardom, kojemu je za prostore kuće, podrume, sanjarske tavane, zakutke i svemire mogao biti paradigma.

U 50 godina književnog stvaralaštva, u više od 40 knjiga, Horozović je praveći distancu od mimetičkog prikazivanja stvarnosti, odabirući kao oponent figuru prepoznavanja, koja je, zasigurno, u određenim sekvencama i patent njegovoga stvaralaštva, potvrdio tumačenje Hansa-Georga Gadamera da je užitak u oponašanju ustvari užitak u prepoznavanju te da je cijela postmodernistička kultura nova povijesna kultura mimeze i prepoznavanja. Po tome je veliki mimezis ustvari anagronizam teksta na kojemu je Horozović zasnovao cijeli opus opirući se dotadašnjim ustaljenim književnim postupcima, kreirajući i preobraćujući ih u nove. Jednostavno, Horozović je pisac kojem je književnost egzistencija, nikako ne u onome materijalnom smislu, nego duhovnom.

U tom kontekstu, Horozovićev pripovjedački duh uvijek je djelovao na raskršću: između mašte i dokumenta, historije i intime, stvarnog i oniričkog. Njegovi romani i priče nisu samo književni tekstovi, oni su unutrašnji i unutarnji pejzaži, prostori slojevitih značenja, mjesta gdje se riječ pretače u trag, a trag u naraciju o čovjeku i njegovoj sudbini. U njegovom opusu fantastično živi uz realno, a identitet se ispituje kroz rasap, nostalgiju i stalno vraćanje sebi. Malo koji pisac je s tolikom snagom spajao vidljivo i potisnuto, individualno i kolektivno, ličnu sudbinu i historijske pukotine vremena. Stoga je Horozović bio pisac transformacije: od fantastične proze prve faze, preko postmodernih eksperimenata, te potresnog, angažiranog svjedočenja o progonu, egzilu i moralnom slomu vremena do postmodernističkih fragmentarnih proza i neomodernističkih misli, koje su uobličavale sve prethodno. U svemu tome ostao je dosljedan svom osnovnom uvjerenju: da književnost nije samo umjetnost pripovijedanja, nego način da se sačuva ono što povijest pokušava izbrisati. Njegovo stvaralaštvo oblikovalo je jedan od najsloženijih i najprepoznatljivijih književnih univerzuma u našoj književnosti, iznoseći pripovjedački duh na raskršću: između mašte i dokumenta, historije i intime, stvarnog i oniričkog. Njegovi romani i priče nisu samo tekstovi; oni su unutrašnji pejzaži, prostori u kojima riječ postaje trag, a trag svjedočanstvo o svemu što čovjek jest. Tako je Horozović spajao vidljivo i potisnuto, lični glas i kolektivnu ranu, pretvarajući svaku priču u finu mrežu značenja, koja nadilaze vrijeme i prostor. Ne dozvoljavajući mašti da u potpunosti vodi, kontrolišući je historijskim podacima skupljenih strogošću jednog naučnika, Horozović je disciplinirao svoju misiju i misao oživljavajući i uživljavajući se u konkretna, stvarna zbivanja. Ove tri preokupacije dovele su Horozovića do spoznaje da su historijska i ljudska stvarnost isključivo u ljudskoj psihi, individui kao nosiocu kolektiva duha i oruđa stvarnosti. Otuda su Horozovićev minuciozni opsevatorski dar i sposobnost mašte da uočene socijalne i psihološke motive, ne samo fiksira, već i razgrana do detalja, stavljenih u službu individualnih (ali, samim time i kolektivnih) psiholoških kompleksa.

Uzevši u obzir da su o Horozoviću ispisane doktorske disertacije, monografije, kao i da je zastupljen u svim južnoslavenskim književnostima, pisac koji je živio u svojim tekstovima, u njima će i dalje živjeti. Jer ono što je ostavio nije samo književnost, nego jezik sjećanja, mašte i ljudskosti. Tako njegova poetika ostaje kao velika, nezaobilazna mapa bosanskohercegovačke i sigurno je, evropske književnosti, jer, zasigurno, Horozovićev opus u cjelini definira književnost, stavljajući je u okvire onoga esencijalnog baš kako nagovještava pripovjedač u knjizi Iluziostov grob i lebdeća žena. Time je uspio ispisati beskrajnu knjigu, onoliko koliko smo u beskraj zakoračili, ispisati je kao istinski klasik, prije rođenja i poslije smrti, bez listova i korica, bez svijesti o njenoj zaokruženosti. Jer, ta univerzalna knjiga ostaje nama, da iz nje crpimo sve ono što može sadržavati baš takva esencija, i stvaralaštva i života. (Šeherzada Džafić, Tačno.net)

TV RAŠETANJE: Svjetla pozornice, HRT, 25. studenog

Dubravko Merlić i Željka Ogresta pripremili su sedmodijelnu dokumentarnu seriju “Svjetla pozornice” u kojoj pretresaju razvoj popularne kulture u Hrvatskoj od 1950. do danas. Uradak je iznimno uspješan, između ostalog i zato što se u emisiji izmjenjuju sociolozi, glazbenici, glumci, pjevači, sportaši, novinari i drugi akteri šarmantnih pedesetih i neodoljivih šezdesetih.

Prve tri epizode govore o pedesetim, šezdesetim i sedamdesetim godinama prošloga stoljeća, fokusirajući se na Jugoton, Jadran film i tiskana izdanja Vjesnika. Vinko Brešan izrekao je, po našem mišljenju, najpametniju rečenicu prve epizode: kad se piše neka globalna povijest muzike ili književnosti, to može proći bez Hrvatske, ali povijest animiranog filma ne može proći bez Zagreb filma i Zagrebačke škole crtanog filma, prve velike prijelomnice nakon Walta Disneyja. Joško Marušić podsjetio je gledatelje da su pojam “Zagrebačka škola” skovali francuski filmski kritičari i teoretičari.

“Svjetla pozornice” čine još jedan važan iskorak u ova vunena vremena, ona legitimiraju nostalgiju, koja je dosad uglavnom – zbog prefiksa jugo? – bila proskribirana. Ljudima je ona potrebna. Sve serije i filmovi koji su dobro oživjeli (prije svega glazbeni) duh prošlosti pomeli su tržište. Serijal je režirala Dalija Dozet. Gledati i slušati!  (Boris Rašeta, Novosti)