Hrvatski premijer smatra da su glavni krivci za odlazak stanovništva u inostranstvo mediji koji pišu o mračnim temama
Piše: Vladimir Matijanić
Priča o livanjskom šoferu koji je tvrdio da Allah Allahu ne sliči kao Duvno Opatiji pala nam je na pamet nekidan, dok smo čitali kako hrvatski premijer Andrej Plenković vidi situaciju u zemlji. “Odgovornost je na svim akterima, institutima, komentatorima, mogu slobodno reći i medijima, da s malo manje pesimizma kreiramo u društvu jer nas on nikuda neće dovesti. Ja mislim da su okolnosti u brojnim granama puno bolje nego što se percipiraju, ali ako stvorite atmosferu, nije čudno da srednjoškolci izlaze s tonom besperspektivnosti”, rekao je, prema Jutarnjem listu, u Münchenu, nakon susreta s bavarskim kolegom. Dan-dva kasnije, u intervjuu za HRT, kritiku pesimizma dopunio je otvorenim pozivom na širenje optimizma.
Neka osobe sa specifičnim stručnim znanjima analiziraju gdje se ljudima, na putu od oka do mozga, izbrišu razlike između Duvna i Opatije, ili Hrvatske i Švicarske, na primjer. Istina, teza o sličnosti Duvna i Opatije čini nam se branjivijom od one o vezi između Hrvatske i perspektivnih država, ali naš posao nije pisati o vozačevu viđenju svijeta. Nego o Plenkoviću.
Laički, čini nam se da je razlika u perspektivi. Kada ste dovoljno daleko, ili visoko, mnoga zabit izgleda čarobno, o čemu lijepo svjedoči dalmatinska ojkalica: “Dugopolje, selo u tri reda, iz daljine ka New York izgleda”.
Stoga treba razumjeti Plenkovićev stav da se ljudi ne bi iseljavali kada bi mediji umjesto o prezaduženom Agrokoru, katastrofalnom pravosuđu, jadnom zdravstvu, uznapredovaloj korupciji i vječnoj bahatosti političke klase pisali o proljeću, pčelama i bistrim potocima. Iz stratosfere u kojoj pluta njegov ego, Hrvatska se vjerojatno ne čini perspektivnom kao bolesnik na umoru, živahnom kao netom pregaženi jež, bogatom kao tek opljačkana banka, sekularnom kao Sarajevo u ramazanu.
Perspektiva je u oku promatrača. Naročito kada ode iz Hrvatske.
