Farme za proizvodnju krzna u razvijenom svijetu sve su rjeđe i nailaze na jednoglasnu osudu javnosti. Zbog čega se kod nas traži da im se rad produži do 2028. godine?

Dvadeset šestog maja ove godine, Bariša Čolak, predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, dobio je pismo ni manje ni više već od Pamele Anderson. Već pomalo zaboravljena zvijezda ultra-treš serijala 90-ih, Baywatch, poznatog po hiperseksualiziranim, natprosječno atraktivnim glumcima i glumicama i iznimno ispodprosječnom scenariju, glumi i dijalozima, pisala je našem Čolaku o jednoj vrlo bitnoj stvari.

Kao počasna predsjednica PETA-e, Anderson je pokazala solidno znanje o situaciji u Bosni i Hercegovini kada su u pitanju uzgoj životinja radi krzna i trenutni prijedlog izmjene Zakona o dobrobiti životinja BiH, koja bi na prijedlog Čolakovog HDZ-a trebala produžiti vijek trajanja farmi krzna još deset godina. Kako kaže Anderson, istraga PETA-e je otkrila da su činčile i kune koje se uzgajaju na sličnim farmama u svijetu izložene bezrazložnoj, neopravdanoj patnji, te je, “u ime plemenitih ljudi širom svijeta”, zamolila Čolaka i ostale članove Doma naroda da ostanu posvećeni odluci da se sa uzgojem životinja radi krzna završi do 2018. Bila bi oduševljena, kaže Anderson, kada bi se BiH pridružila Austriji, Hrvatskoj, Holandiji, Sloveniji, Velikoj Britaniji i drugim državama u borbi protiv okrutnosti tako što će zatvoriti sve farme krzna.

Ubijaju i truju pse

Da je stav Bosanaca i Hercegovaca generalno u najmanju ruku čudan kada je u pitanju okrutnost prema životinjama, svjedoče konstantne debate između ljudi koji se nazivaju ljubiteljima životinja ili borcima za njihova prava i raznih lokalnih, a evo sad i državnih vođa. Bilo je i skandala, poput onog načelnika Ilidže, Senaida Memića, koji je u aprilu ove godine izjavio da bi, da se on pita, “angažovao lovce i platio svakome po 50 KM za rep” opštinskog psa lutalice, dodavši da bi pobio sve pse koji se slobodno šeću ovom opštinom. U Zenici, nakon što je gradonačelnik Fuad Kasumović, podržan od antipsećeg udruženja građana “Ugriz”, najavio da će započeti s ispunjenjem svog predizbornog obećanja o čišćenju gradskih ulica od pasa lutalica, odjednom su se pojavili slučajevi masovnog trovanja pasa lutalica. Opet je isti taj “Ugriz” reagovao, optuživši ljubitelje životinja za ta trovanja u svrhu lobiranja za osnaživanje već spomenutog zakona, što ilustruje apsolutno nerazumijevanje činjenice da je potpuno paradoksalno da udruženje koje se protivi psima lutalicama optužuje one koji ih žele spasiti za masovni pomor. To također dokazuje generalnu nezainteresovanost u našem društvu za živote mimo ljudskih, čim jedna takva optužba ne samo da može proći već i biva shvaćena kao validan argument. Poziv Pamele Anderson tako je u našoj javnosti generalno shvaćen kao samo još jedan hir neke opskurne američke zvijezde koja se tog dana probudila i odlučila da se za promjenu bavi našim životima. Umjesto da se iskreno zapitamo da li je postojanje farmi krzna zaista opravdano, i zbog čega tačno treba istim omogućiti još jedan grace period?

Naime, po postojećem Zakonu o zaštiti i dobrobiti životinja BiH, farme krzna su već imale period od osam godina da se zatvore ili promijene djelatnost, s obzirom da je isti implementiran još 2009. Prijedlog izmjene, kojeg je na Dom naroda uputio Predstavnički dom PSBiH, na inicijativu HDZ-ovog Predraga Kožula, omogućio bi farmama da se ovom djelatnošću bave još deset godina, do 2028. Kako stoji u obrazloženju prijedloga izmjene: “S obzirom na to da u BiH trenutno ima više farmi koje se bave uzgojem životinja u svrhu proizvodnje krzna, jasno je da će zabrana, koja stupa na snagu uskoro, ovu djelatnost onemogućiti.” Nigdje se ne spominje konkretna ekonomska prednost niti cifre koje zarađujemo izvozom krzna, ako već pričamo pragmatično, niti adresira kakvi su zaista uslovi držanja i uzgoja ovih životinja. U svijetu, činčile i kune često se drže u prljavim, premalim kavezima i znaju patiti od otvorenih, gnojnih rana prije nego što ih se usmrti strujom ili plinom, što je u svom pismu ilustrativno navela i Anderson. Povrh svega, ako već nije dovoljna činjenica da se profitira na mučenju drugih živih bića, za naše političare koji često naglašavaju sopstvenu posvećenost približavanju naše politike evropskim tokovima, samo spominjanje drugih evropskih zemalja u kojima su farme krzna uveliko zabranjene trebalo bi biti dovoljno da se u Domu naroda podigne svaka obrva. No, kada se prijedlog izmjene našao u proceduri na prekjučerašnjoj sjednici Doma naroda, delegat Mario Karamatić, u toku diskusije, rekao je između ostalog i da se ova izmjena treba usvojiti “da pustimo ljude u ovoj prekrasnoj zemlji da mogu raditi i živjeti od svog rada, a to je jedna od rijetkih grana koja je rentabilna”. Karamatićeve riječi su klasičan primjer populističke demagogije – jer svrha ovog zakona nije zabraniti ljudima da rade, već da se bave djelatnošću čija je cijena zlostavljanje životinja, i to u svrhu koja nema nikakve veze s bilo čim osim sa modom. Karamatić je također rekao i da se nada da će se, nakon pronalaženja zakonskog rješenja po kojem bi se ovaj uzgoj definirao po “najvišim svjetskim i evropskim standardima”, ista zabrana u potpunosti ukinuti. Pamela Anderson je, očito, pisala uzalud, a jedini razlog što jučerašnji prijedlog izmjene nije usvojen je taj što nije postignuta entitetska većina, te će sada biti predmet usaglašavanja Kolegija Doma naroda. U prevodu, ovo je bilo samo prvo čitanje, i poput Zakona o akcizama, izgledno je da će predlagači na ovom zakonu insistirati dok ne prođe.

Protesti ispred Parlamenta

Dok su u Domu naroda vijećali, ispred zgrade Parlamentarne skupštine BiH okupili su se i demonstranti, njih dvadesetak. Jedna od prisutnih aktivistkinja, Lejla Šadinlija, iznijela je prisutnim medijima niz zanimljivih podataka, gdje je najinteresantniji upravo onaj kojeg delegati nisu javno iznosili, a to je da je ukupan profit od izvoza krzna cijelih – dva miliona maraka. Ilustracije radi, ukupan izvoz BiH za 2015. iznosio je 4.595.000.000 KM, pa je jednostavnom računicom lako zaključiti da zarada države od krzna iznosi nekih 0,04 posto ukupnog izvoza. Pritom, niti je poznat tačan broj registriranih farmi, niti broja uposlenih u ovoj grani privrede – mada je po nekim podacima najčešće po jednoj farmi zaposleno jedno do dvoje ljudi. Dakle, jasno je iz priloženog da se radi o vrlo maloj i nerazvijenoj privrednoj grani s limitiranim brojem uposlenih, koja bi se samim tim vrlo lako mogla osposobiti za promjenu djelatnosti, uz odgovarajuće poticaje i pomoć odgovornih državnih tijela.

Čemu onda ovako grčevita borba za podršku farmama krzna? Mimo navedenih demagoških zahvata, stvarnih argumenata skoro pa i nema. Na globalnom nivou, brojna istraživanja, uključujući i ono holandske konsultantske firme CE Delft, kako navodi The Guardian, ukazuju na to da postoji poveznica između proizvodnje krzna i 18 različitih pitanja u vezi sa zaštitom životne okoline, uključujući klimatske promjene, oštećenje ozonskog omotača, acidifikaciju zemljišta i prekomjerno korištenje vode i zemljišta. Mada je u proteklim godinama globalna proizvodnja krzna zabilježila blagi rast, prije svega radi zahtjeva tržišta u sve bogatijoj Kini i Indiji, tržišni interes jenjava još od osamdesetih prošlog stoljeća. Japan je 2016. godine zatvorio posljednju farmu krzna nakon što je promjena mišljenja javnosti dovela do toga da je čak i tokijski Disneyland zabranio prodaju svih artikala od krzna. Na vrhuncu proizvodnje, bilo ih je oko 4.000. U susjednoj Hrvatskoj rade samo one farme koje se pokušavaju protiviti zakonu poput našeg, donesenom 2007. godine, čija je implementacija počela u januaru. Od nekadašnjih 2.000, iz protesta radi njih 60, ali podršku javnosti – nemaju. Istraživanja javnog mnijenja su u Hrvatskoj pokazala da proizvodnju krzna ne podržava više od 70 posto građana.

Iz svega predočenog postaje jasno da kupovanje vremena proizvođačima krzna u BiH nije niti argumentovano konkretnim prednostima takvog poteza, niti može imati dugoročnog ekonomskog, a ni bilo kojeg drugog smisla. Mada je ovo nešto što su političari trebali sami zaključiti prije nego što su predložili ovu izmjenu zakona, na kraju se njihova svrsishodnost svela na to da im posao za njih radi Pamela Anderson. Nakon Pisma namjere MMF-u kojeg su upućivali prošle godine, ove godine zauzvrat tako dobismo – Pismo bruke.