Otkuda je ovaj grah, pitala je gospođa Z. prodavačicu na odjelu voća i povrća lokalnog trgovačkog centra, misleći da će odgovor varirati između Slavonije i Like. Imamo dvije vrste, trešnjevac iz Kanade i bijeli iz Kine, odgovorila je prodavačica. Kako to, začudila se gospođa Z., zar se kod nas grah ne uzgaja? Prodavačica je samo tužno slegnula ramenima.
Godišnje uvozimo graha u vrijednosti od preko deset milijuna eura, a riječ je o namirnici koja se u našim krajevima uzgaja i konzumira od pamtivijeka ili točnije od otkrića Amerike, kad je zajedno s kukuruzom, krumpirom i rajčicom prenesen u Europu. Ništa ne bi bilo sporno da je riječ o sorti koja ne uspijeva u našem podneblju poput avokada ili manga, međutim grah je prilagodljiva biljka, moguće ga je uzgajati u svim dijelovima naše zemlje.
I nije riječ samo o grahu, jedemo krumpir iz Belgije i Egipta, ruski grašak, španjolske i grčke jagode, krastavce iz Albanije… Sve u svemu, uvozimo voća i povrća u vrijednosti većoj od 300 milijuna eura dok istovremeno domaća proizvodnja iz godine u godinu (pr)opada. Primjerice, 2013. godine u Hrvatskoj je proizvedeno 300 tisuća tona voća da bi samo četiri godine kasnije, 2017. proizvodnja pala na manje od polovine i dosegla jedva 130 tisuća tona. Ovako velik i po domaću proizvodnju poguban uvoz, dijelom je moguće opravdati nekonkurentnošću domaćih poljoprivrednika koji, zbog usitnjenosti posjeda, često nisu u stanju osigurati veće količine poljoprivrednih kultura koje uzgajaju, kao niti njihov kontinuirani dotok neophodan prerađivačima.
Osiromašeno stanovništvo
Ključan je problem ipak što su domaći proizvodi preskupi u usporedbi s uvoznima pa ih osiromašeno stanovništvo sve manje kupuje. Istovremeno se nekontrolirano uvozi voće i povrće slabije kvalitete, ali i niske otkupne cijene koje se u trgovačkim lancima prodaje za iznose i 150 posto veće, no čak je i takvo još uvijek jeftinije od domaćih proizvoda. Dodatni problem predstavlja lažno deklariranje koje se provodi s namjerom obmanjivanja kupaca, ne bi li im se uvozni proizvodi predstavili kao domaći. Predsjednik Zajednice udruga hrvatskih povrćara Hrvoje Gregurić ističe kako je čak 75 posto namirnica na hrvatskom tržištu iz uvoza te da je i do 90 posto uvezenih proizvoda pogrešno deklarirano kao da je riječ o domaćim proizvodima, budući da kupci u njih imaju više povjerenja. Tako je, na kraju, puno jednostavnije i isplativije uvoziti voće i povrće, nego ga uzgajati ulažući veliki trud, kao i značajna novčana sredstva uz rizik lošeg prinosa, elementarne nepogode poput poplave i tuče ili niske otkupne cijene.
Za potrošače bi, svakako, bilo zdravije konzumirati lokalno uzgojene proizvode, jer je lakše kontrolirati način njihovog uzgoja. Osim toga, skraćenjem puta od proizvođača do krajnjeg korisnika, namirnice kraće vrijeme provedu u transportu i hladnjačama pa mogu biti ubrane kad su bar donekle zrele, za razliku od uvezenog voća i povrća koje se u pravilu bere u fazi nedozrelosti. Čini se da bi takvi proizvodi morali biti i jeftiniji budući da prolaze manje ruku u lancu posredovanja od proizvođača do kupca, ne podliježu plaćanju carina, troškovi transporta su manji, skladištenje je kraće i slično. Pritom nije zanemariva niti dimenzija šire društvene koristi, budući da bi kupovanje hrane uzgojene na našim njivama pomoglo gospodarskom oporavku osiromašenog i napuštenog sela.
Haićanska riža
Jedan od temeljnih razloga velikog uvoza hrane je uništenje lokalne poljoprivrede liberalizacijom svjetskog tržišta prehrambenih proizvoda u režiji Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske trgovinske organizacije. Tako suvremeni kanadski filozof Ian Angus objašnjava kako Međunarodni monetarni fond uništava poljoprivrednu proizvodnju na primjeru haićanske riže. Govori o tome kako se riža na Haitiju uzgajala stoljećima, baš kao i grah u Hrvatskoj te su do prije tridesetak godina haićanski poljoprivrednici pokrivali 95 posto domaćih potreba. Nisu primali nikakve državne poticaje, ali je konkurentnost njihovog proizvoda bila zaštićena visokim carinama na uvoznu robu. I sve je funkcioniralo besprijekorno do 1995. godine, kada je Haiti došao u situaciju da se mora zadužiti kod MMF-a koji je dobivanje kredita uvjetovao smanjenjem carine na uvoznu rižu s dotadašnjih 35 na samo tri posto. To je rezultiralo golemim priljevom američke riže koja je sada koštala upola manje od one proizvedene na Haitiju pa je preuzela tržište, ali ne zbog bolje kvalitete, nego zahvaljujući poticajnim mjerama američke vlade. Američki su uzgajivači, naime, dobili poticaje koji su im omogućili da prodaju rižu za cijenu koja je 30 do 50 posto niža od cijene njene proizvodnje. Dakle, prodavali su rižu jeftinije nego što su platili troškove njenog uzgoja. Naivnom bi se promatraču moglo učiniti da tu nema računice te da bi takvom praksom ubrzo morali propasti. Međutim, takvom nekonkurentno niskom cijenom američki su izvoznici potpuno istisnuli s tržišta Haitija domaću rižu, a da pritom sami nisu snosili nikakve gubitke jer im je razliku u cijeni pokrila američka vlada kroz poticaje. Lokalni haićanski poljoprivrednici, naravno, nisu mogli spustiti svoju cijenu ispod proizvodne, budući da njima država nije davala nikakve poticaje. Zato se njihova riža više nije uspijevala prodati. Uslijed toga su ju prestali uzgajati, budući da nisu mogli plasirati na tržište niti zalihe već proizvedene riže. U trenutku kad su preuzeli tržište i kad su se domaći poljoprivrednici preorijentirali na proizvodnju nekih drugih kultura, američki su izvoznici podigli cijenu riže na tržišno isplativu, a putem poreza na znatno uvećanu prodaju riže, državi vratili iznose uložene u poticaje. Na tisuće haićanskih poljoprivrednika je propalo, prodali su svoja poljoprivredna imanja i sreću potražili u gradovima. Danas 75 posto riže koja se prodaje na Haitiju dolazi iz SAD-a. Tako su osvojili i preuzeli haićansko gospodarstvo bez ispaljenog metka, s nekoliko spretnih ekonomskih mjera i uz “malu” pomoć MMF-a.
Treba li reći da se Hrvatska redovito zadužuje kod istog tog MMF-a?
