Normativna regulativa informacijsko-komunikacijske djelatnosti ima za cilj kreirati okvir za slobodan i odgovoran rad medija.

Ovako bi, ukratko, glasila najšire postavljena definicija i obrazloženje konteksta donošenja zakonskih normi za medijsku djelatnost. Ključne riječi su, dakle, slobodan i odgovoran rad medija.

U posljednje vrijeme, međutim, prijedlozi izmjena zakona vezanih za medije (ali i druge oblasti u kojima i mediji imaju svoj prostor i ulogu) gotovo u cijelosti su usmjereni na, prije svega, uskraćivanje i/ili ograničavanje medijskih sloboda. Izmjene Krivičnog zakonika Republike Srpske su, naravno, najekstremniji, ali nisu, nažalost, jedini primjer.

Ponovna kriminalizacija klevete u ovom bosanskohercegovačkom entitetu, između ostalog, uzrokovala je pad od čak 17 mjesta na listi Reportera bez granica, ali je, na izvjestan način, poslužila i kao „probni balon“ kako bi se i u Federaciji BiH opipao puls javnosti i medijske zajednice te procijenila reakcija, e da bi i u Federaciji BiH uslijedili neki prijedlozi izmjena postojeće regulative koji su, najblaže i najpristojnije rečeno, suspektni s više aspekata.

Nije, naime, problematično samo ono što ti prijedlozi zakonskih rješenja donose, nego i njihova namjera, ali i način na koji se nesistematično i nestrategijski pristupa rješavanju nekih ključnih pitanja ne samo medija nego i društva u Bosni i Hercegovini.

Kad je riječ o suštini prijedloga izmjena regulative, bez ulaženja u pravnu dimenziju, dakle iz potpuno nepravničke, ali komunikološke perspektive, najrigidniji prijedlog svakako je onaj unesen u izmjene Krivičnog zakona Federacije BiH, a koji se tiče člana 193A, koji bi onemogućio objavljivanje dokumenata, fotografija, videosnimaka i drugih sadržaja bez pristanka osobe na koju se takav materijal odnosi. To je, bez ikakve sumnje, uvođenje cenzure i autocenzure na velika vrata te poseban udar na istraživačko novinarstvo.

Prijedlog je najprije poslan u parlamentarnu proceduru, a potom povučen zbog velikog broja amandmana, uz obrazloženje da sporni član uopće nije bio usmjeren na ograničavanje slobode medija, nego na zaštitu na internetu od osvetničke pornografije i sličnih zloupotreba koje spadaju u domen nasilja nad ženama.

Upravo nas ovo obrazloženje dovodi do načina na koji se donosi regulativa, a koji je, čak i ako prihvatimo argument o nepostojanju loše namjere cenzurisanja medija, naprosto površan, ad hoc, pa i diletantski.

Najblaže rečeno, neozbiljno je donositi normu bez prethodnog razmatranja svih posljedica koje ona nosi. U ovom slučaju, pod pretpostavkom da cenzura nije bila namjera, jasno je da bi bila ishod ovakvog člana zakona, o čemu se, očigledno, nije vodilo računa.

S druge strane, osim izjava političkih zvaničnika, kakve garancije zapravo postoje da zaista nije bio cilj ograničiti objavljivanje sadržaja koji su u javnom interesu, odnosno slati novinare u zatvor ako takve sadržaje objave? Nikakve.

Dakle, ili se radi o tome da su izmjene zakona predložene tako da se cenzura uvede na velika vrata, uz nadu da to neće biti primijećeno u ovako široko postavljenom članu zakona, ili se član zakona predlagao „odoka“ za druge svrhe, a da se nije razmišljalo o tome da bi mu mediji i novinari mogli biti kolateralna šteta.

Oboje je neprihvatljivo za demokratska društva i ozbiljne zakonodavce.

Svaki kanton (ne) treba regulisati medije

Još jedan primjer nepromišljenog i nesistematičnog traganja za zakonskim rješenjem došao je iz Unsko-sanskog kantona, s prijedlogom Zakona o informisanju. Iako Radna grupa, kao i predstavnici Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta USK, najavljuju brojne izmjene koje su od koristi za medije i novinare (poput dodjeljivanja statusa službene osobe novinarima), ono što je problematično jeste činjenica da to ministarstvo (kantonalno?!) preuzima nadležnost nad definisanjem govora mržnje te regulisanjem i uklanjanjem komentara na web portalima, odnosno uvođenjem koncepta postmoderacije. To samo po sebi, opet možemo pretpostaviti, ima za cilj zaštitu ranjivih kategorija (poput djece i maloljetnika), ali je uvođenje inspektorata Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta USK u taj proces te izdavanje prekršajnih kazni medijima koji ne uklone određeni komentar, a nakon procjene inspektora da je on štetan, također mogući put u cenzuru.

Kako bi to izgledalo u praksi? Zakonom bi se od web portala zahtijevalo uvođenje samoregulacije, što bi podrazumijevalo imenovanje osobe zadužene za praćenje i uklanjanje komentara s govorom mržnje, i to bez odlaganja, a najkasnije u roku od 24 sata. U slučaju neizvršenja te obaveze, predviđene su prekršajne kazne, a postupak bi provodio inspektorat Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta USK. Ako bi objavljivanje lažnih informacija ugrozilo javni interes ili sigurnost, uključili bi se operateri i lokalni provajderi. Nakon što Ministarstvo provede postupak, takve stranice ili korisnici bili bi blokirani. Već činjenica da Ministarstvo provodi postupak ocjene medijskog sadržaja „miriše“ na cenzuru. Mnogo je pojmova koji nisu na adekvatan način definisani da bi se na njima zasnivala ovakva vrsta nadzora nad medijskim sadržajem uneseno u ovo rješenje: od pojma lažnih informacija i govora mržnje do koncepta javnog interesa i njegovog suodnosa s konceptom sigurnosti, što nije riješeno ni na globalnom nivou, a posebno ne u Bosni i Hercegovini.

Ono što je problematično i na metanivou (bez ulaženja u suštinu samih odredbi zakona) jeste donošenje normi na kantonalnom nivou za oblast koja sama po sebi prevazilazi granice i ingerencije najnižih nivoa vlasti (a to su internet i web portali). Podsjetimo, i Kanton Sarajevo je ranije, u okviru izmjena Zakona o prekršaju javnog reda i mira u Kantonu Sarajevo, predlagao uvođenje interneta u definiciju javnog prostora i kazne za širenje lažnih vijesti u iznosu od 2.000 do 15.000 KM. Čak i bez ulaženja u dubine i suštinu (i ponovo namjere, odnosno namjene ovakvih zakonskih rješenja), stvari su vrlo jednostavne: ovo naprosto nisu pitanja koja se rješavaju na kantonalnom nivou, posebno ne na ovaj način – svaki kanton za sebe i po svome.

Norme koje se predlažu ugrožavaju javnost, ne samo novinare i medije

Čak i ako uzmemo samo ova dva ili tri primjera, pa čak i ako prihvatimo tezu o njihovoj nezlonamjernosti prema medijima i nepostojanju namjere njihovog cenzurisanja (za šta, ponavljamo, nema dovoljno dokaza, pa nam ostaje vjerovati na riječ predlagačima), ne možemo ne vidjeti neke zakonitosti i trendove u cijelom procesu.

Najprije, iako Bosni i Hercegovini nedostaju neki ključni medijski zakoni koji bi osigurali okvire za slobodniji i odgovorniji rad medija i uredili ovu oblast, na šta godinama upozoravaju i predstavnici međunarodne zajednice i profesionalna medijska zajednica, oni se ne upućuju u proceduru, ili proces njihovog predlaganja i donošenja traje veoma dugo, dok se normativna rješenja koja su na tragu cenzure donose ad hoc i odmah upućuju u parlamente na odlučivanje. Također, jasno je da svi nivoi vlasti, od kantonalnih do entitetskih, iako zanemaruju niz drugih zakonski (i u praksi) neuređenih oblasti, među prioritete uporno stavljaju medijske slobode, pritom nastojeći da ih ograniče. To čine uprkos činjenici da pojedini nivoi vlasti nemaju, niti mogu imati, nadležnost nad ovim pitanjima, dok uspostavljanje različitih normi na različitim nivoima ne donosi korist, već samo stvara pravni haos.

Nadalje, primijetan je i trend da se u Federaciji BiH uvode norme vrlo slične onima iz RS-a, nakon što se vidi da su u drugom entitetu prošle bez većih problema. Vlasti u Federaciji BiH, dakle, naprosto primjenjuju Dodikov model predlaganja zakona nakon što vide da je njemu uspjelo.

I posljednje, ali ne manje važno, kada se neka reakcija i desi (mora se priznati da je ona u Federaciji BiH, u slučaju spornih izmjena Krivičnog zakona, dosta tiha i kratkotrajna i dolazi uglavnom iz civilnog društva i manjeg broja medija), objašnjenje je gotovo uvijek isto: OK, povući ćemo, nije bilo loše namjere. Čini se, laički rečeno, da vlast uglavnom ide principom: ako prođe – prođe, nadajući se da će ova retrogradna i rigorozna rješenja uspjeti „provući ispod radara“ medijske zajednice i javnosti.

U svakom slučaju, ova vrsta pokušaja utjecaja na medijske slobode i ograničavanja prava novinara, koja je tako mila svim nivoima vlasti i (očigledno) svim strankama koje u toj vlasti participiraju (budući da i kad dođe do promjene vlasti, svaka naredna predlaže jednake, ako ne i rigoroznije mjere prema medijima), usmjerena je protiv interesa javnosti. Koliko god se pakovale u celofan zaštite ovih ili onih ranjivih grupa, sve ove mjere, bilo da su direktna namjera ili nuspojava, imaju za cilj spriječiti da do javnosti dođu informacije koje ta javnost ne samo da ima pravo znati, nego ih i mora znati kako bi donosila informisan izbor, između ostalog i o onima koji će je predstavljati i zastupati njene interese kroz zakonodavnu i izvršnu vlast.

Nikakav argument poput „nismo mi tako mislili“ ili „naš cilj je zaštita građana“ ne može opravdati postupke vlasti u ovom kontekstu. I to je nešto čega građani moraju biti svjesni. Bez obzira na (nerijetko opravdane) primjedbe na nivo profesionalizma u medijima, građani trebaju razumjeti da prirodni savez između njih i medija čini temelj demokratskog društva – nadzor nad donosiocima odluka i njihovo pozivanje na odgovornost u službi javnog interesa.

Onda kada se vlast postavi u poziciju zaštitnika građana od medija, i ti mediji, ali i građani i društvo, su ugroženi. U demokratskom društvu i sistemu (ili bar u njegovom idealno-tipskom modelu), vlast je servis građana, a mediji su kontrolor tog servisa.

Drugim riječima, dragi građani, kada oni koje birate atakuju na medije i novinare, tvrdeći da tako štite vas, oni, zapravo, osiguravaju da ono što rade protiv vaših interesa i s vašim novcem nikada ne saznate. To je, posebno kada se to radi putem nametanja ograničavajuće normativne regulative, siguran put u autokratiju i diktaturu. I to zaslužuje otpor.