Halil Mehtić, nekadašnji zenički muftija i profesor na Islamskom pedagoškom fakultetu u Zenici, umro je prošle sedmice. Rođen u Donjem Vakufu 1953. godine, Gazi Husrev-begovu medresu završio je 1975. godine, a diplomirao na Islamskom teološkom fakultetu (danas Fakultet islamskih nauka) u Sarajevu 1981. U prigodnim podsjećanjima na život i djelo Mehtića navodilo se i kako je bio glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Zenica, zenički muftija u ratnom periodu, jedan od osnivača Islamske pedagoške akademije gdje je do penzionisanja i predavao.

U javnosti najprisutnija epizoda iz Mehtićevog života svakako je njegovo uhođenje i hapšenje 1985. godine, zatvorske godine, osuda na tri godine zatvora, učenja hifza (Kur'ana napamet) u zatvorskim ćelijama i konačno oslobađajuća presuda Vrhovnog suda SRBiH i izlazak na slobodu. Prvi put tu priču su zabilježili i objavili Fuad Đidić i Esad Hećimović u danas ne toliko poznatoj knjizi Robija šutnje ‒ Stradanje Muslimana u zeničkom kraju 1945-1987 objavljenoj 1991. godine. Sam Mehtić je često pričao o svom iskustvu, a potkraj života svoja sjećanja je uokvirio u knjigu Sloboda robije ‒ Sjećanja Halila Mehtića o danima istrage i boravka u zatvoru objavljenu 2021. godine. Ta je knjiga imala izuzetno dobar prijem sa već dva izdanja.

No, u (pri)sjećanju na Mehtićev život unutar zajednice mjesta ima samo za prvu polovinu njegovog života. Sve poslije 1987. svodi se na suhoparne biografske podatke, enciklopedijski kratko, a jedna decenija Mehtićevog života glasno se prešućuje. To je ona decenija koja je okončana potkraj 1997. godine kada je Halil Mehtić neočekivano i brzopotezno smijenjen sa pozicije zeničkog muftije. Mehtić je tada skrajnut na margine da više nikada ne dospije u sami centar zadugo ostavši jedini smijenjeni muftija u Islamskoj zajednici u BiH. Dr. Mustafa Cerić, reisul-ulema od 1993. do 2012. godine, povodom Mehtićeve smrti kazao je kako ga je cijenio iako se nismo uvijek slagali. Ovo nismo se uvijek slagali ustvari je jedna retorska figura kojom se nastoji zamaskirati burna decenija unutar same Islamske zajednice.

Potisnuta decenija 1988-1998

To šta se iz Mehtićevog života pamti a šta se nastoji potisnuti i izbrisati još jednom pokazuje koliko je svako sjećanje društveno konstruisano. Ako za bogata čovjeka vrijedi pravilo da ga se ne pita za prvi milion, onda za svaku vlast, pa i vjersku, vrijedi pravilo da ih se ne pita za utemeljenje i prvu deceniju. Ali baš iz te potisnute decenije može se naučiti toliko toga, sva pitanja koja su tada pokretana i otvorena i danas su jednako aktuelna, Mehtićevo iskustvo iz 1991. ili 1997. jednako je važno i univerzalno jer govori kako je vlast najteži porok i kako poštene i mudre vlasti nema jer je želja za moći bezgranična.

Ta potisnuta decenija počinje 1988. godine. Socijalistička Jugoslavija se nalazi u dubokoj krizi, partija nema više monopol na istinu i otvara se pitanje legitimiteta same vlasti. Kriza otvara prostor za demokratizaciju i pluralizam, u medijima prvi put redakcije slobodno biraju urednike, knjige je više nemoguće zabraniti, svaki autoritet je moguće propitivati. Taj društveni proces reflektira se i na samu Islamsku zajednicu u Jugoslaviji kada potkraj 1988. godine oko 300 imama istupa protiv vrha Islamske zajednice tražeći ostavke najviših funkcionera među kojima je i sam reisul-ulema Husein ef. Mujić. Imami traže demokratizaciju unutar Islamske zajednice i zahtijevaju da se najviši dužnosnici biraju umjesto što se nameću od strane partije ili uskog kruga u vrhu zajednice… Imami se žale na nepotizam u samom vrhu Islamske zajednice, traže da im se popravi ukupni materijalni i socijalni položaj, ukazuju na privid da Islamska zajednica funkcioniše kao švajcarski sat dok formalizam preovladava u njenom radu uz guranje problema pod tepih. Šaćir Filandra će u knjizi Bošnjaci nakon socijalizma ‒ O bošnjačkom identitetu u postjugoslovenskom dobu ustvrditi kako se unutarbošnjačka socijalna i idejna previranja pred kraj socijalizma javljaju prvo među imamima.

Svi ostali slojevi bosanskomuslimanskog mikrodruštva bili su duboko vezani za ideološki i društveni sistem socijalizma, pa čak i samo vodstvo IZ-a. Samo su „obični“ imami bili izvan tog sistema i to je bila njihova odlučna početna prednost i snaga. Na koncu ideologije komunizma oni su došli s margine društva i ušli u centar budućih nacionalnih zbivanja. Jedino su oni tokom socijalizma bili u dodiru s onim najširim narodnim slojevima koje politički sistem nije bio ideologizirao niti ateizirao. Imali su povjerenje širokih narodnih masa. Jedino su se oni narodu obraćali tradicionalnim jezikom kontinuiteta, blagosti i identiteta. Narod je zato upravo njih najdublje doživljavao i prepoznavao kao nešto samo svoje.

Imamski bunt protiv vrha zajednice i zahtjev za popravljanjem njihovog socijalno-materijalnog statusa ostat će poznat kao Pokret imama. Mehtić je u Pokretu imama imao centralnu ulogu. Njegovo hapšenje i zatvor korišteni su kao primjer nebrige vrha Islamske zajednice za same imame dok se istovremeno sam Mehtić nalazi u Komisiji imama koja vodi pregovore sa vrhom Islamske zajednice. Imami se u dva navrata okupljaju u Sarajevu, prvi put ih je 300, a drugi više od 500. Bio je to prvi skup bijelih ahmedija koji ni vlast ni Islamska zajednica nisu kontrolisale. Imami su bili odlučni, ujedinjeni i jasno se poručivali da su spremni na konfrontaciju. Konačno, vrh Islamske zajednice popušta u cilju jedinstva i reisul-ulema Husein ef. Mujić  i drugi zvaničnici 1989. podnose ostavke.

Pokret imama potom prvo osvaja moć unutar staleškog udruženja koje je okupljalo sve imame i koje će od tada biti poznato kao Udruženje ilmijje. Za predsjednika je izabran Salih ef. Čolaković iz Mostara, Mehtić je njegov zamjenik, a sekretar još jedan Zeničanin Mahmut ef. Karalić. Činjenica da su na tri najodgovornije funkcije izabrani imami van Sarajeva i da je Pokret imama u Sarajevu imao malo ili nikako podrške govori da se u ovim previranjima radilo i o sukobu na relaciji centra i periferije.

U periodu nakon 1989. iskristalisat će se dvije struje unutar same Islamske zajednice. Prva je okupljena oko Pokreta imama i ona traži Islamsku zajednicu koja će konačno biti slobodna od političke kontrole. Na izborima unutar Islamske zajednice 1991. prevagu odnosi upravo ta struja. Za reisul-ulemu je izabran Jakub ef. Selimoski (jedan od protukandidata bio mu je Mustafa Cerić), a za predsjednika Mešihata u Bosni i Hercegovini izabran je Salih ef. Čolaković dok mu je protukandidat bio Senahid ef. Bristrić. Bilo je to prvo rukovodstvu u povijesti Islamske zajednice na čiji izbor vlast nije imala nikakvog utjecaja jer prosto prave vlasti nije bilo. Poražena struja bila je heterogena, dijelom su je činili gubitnici smijenjeni 1989. godine uz dio već politički angažiranih na osnivanju SDA, posebno tzv. zagrebački krug okupljen oko Islamskog centra u Zagrebu i predvođenog Salimom Šabićem.

U dramatičnim okolnostima raspada Jugoslavije i rata u Hrvatskoj, poražena struja ne miri se sa stanjem. Ali ključna promjena jeste da vakuum nepostojanja vlasti brzo nestaje, umjesto partije na vlasti je stranka (SDA) koja Islamsku zajednicu jednako želi iskoristiti za transmisiju političkih poruka i učvršćivanje vlasti. Tu struju unutar Islamske zajednice predvode Senahid ef. Bristrić, Mustafa Spahić Mujki, Džemaludin Latić, Hilmo Neimarlija i drugi.

Na jednom poslijemevludskom sijelu imama i uglednika održanom u Zenici početkom 2000-ih, koje je iz nejasnog razloga snimano i mnogo godina kasnije objavljeno, Mustafa Spahić Mujki prisjećao se kako je Aliji Izetbegoviću još u zatvoru ukazao na moć i važnost Islamske zajednice.

Alija, ovo se raspada. Hoćemo li mi četnike dočekati kao 1941. u dimijama ženskim? Kaže on, šta? Stranku, kažem. Kaže kakvu stranku? Imaš hiljadu džemata, to ti je hiljadu inicijalnih kapisli… Pa nije niko drugi bio, znam ja, pa ja sam Senahida (Bristrića) upoznao sa Alijom i rekao mu da će Alija dolaziti i 24 sata koristiti telefon u Starješinstvu (Islamske zajednice).

Dok ovo govori Mujki se okreće ratnom gradonačelniku Zenice Besimu Spahiću (SDA) i dodaje:

Evo, i on je završio medresu. Jer ti moraš, to breme kad se natovari na Islamsku zajednicu, sve i da je tako, to nikada ne treba priznati. Iz političkih razloga.

Puč u Islamskoj zajednici

Te 1991. traje otvoreni sukob, rukavice su skinute i tuče se i ispod pojasa. Čolaković preuzima kontrolu nad redakcijom Preporoda na šta smijenjena redakcija na čelu sa Latićem osniva Muslimanski glas čiju distribuciju po džamijama zabranjuje Mešihat na čelu sa Čolakovićem. SDA javno staje na stranu Muslimanskog glasa. Islamska zajednica reaguje saopćenjem u kojem poručuje da niko izvan IZ-a pa ni SDA nema pravo da zahtijeva određeni način rješavanja ovih ili drugih otvorenih pitanja unutar Islamske zajednice. Smijenjenu redakciju podržava i zagrebački krug Islamske zajednice na čelu sa Salimom Šabićem koji je jedan od najbitnijih ljudi u SDA. Hladni rat na momente je itekako vreo: Adnana Silajdžića, sekretara Mešihata i profesora na Fakultetu islamskih nauka, te 1991. je neko gadno prebio nanijevši mu teške tjelesne povrede. Islamska zajednica je tražila da se počinioci otkriju, što se nikada nije desilo.

U takvom otvorenom unutrašnjem sukobu Islamsku zajednicu zatiče i početak rata u Bosni i Hercegovini i opsada Sarajeva. Zajednica se kroz organe prilagođava novonastaloj situaciji, aktivno poziva vjernike da izađu na referendum i glasaju za nezavisnost, reis Selimoski je u svojim prostorijama koje su među prvima granatirane, u tim granatiranjima ginu i prvi uposlenici Islamske zajednice. Organi Islamske zajednice Jugoslavije jasno anticipiraju da je došlo do raspada Jugoslavije i donose odluku da se pristupi reorganizaciji i same zajednice u trenutku kada za to budu stvoreni uvjeti, odnosno kada se okonča rat. Nužnim vide da se svi kapaciteti usmjere u odbranu.

Tada, u najtežoj ratnoj godini za BiH i Sarajevo, struja bliska SDA odlučuje se na klasični puč. Šefko Hodžić, novinar Oslobođenja, u svom ratnom dnevniku kasnije objavljenom pod naslovom Dodir crnog kamena, prisjeća se kako je od poznanika Halila Bjelaka saznao da će se održati Obnoviteljski sabor Islamske zajednice u BiH.

Naglasi mi da su datum, čas i mjesto održavanja sabora sve do maloprije bili državna tajna (boldirao N.N.), te mi skrenu pažnju da nikoga telefonom o Saboru ne obavještavam.

Na obnoviteljskom saboru 36 sabornika, svi odreda iz Sarajeva, odlučilo je da obnovi Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini i time, de facto, ukine postojeću Islamsku zajednicu. Nije jasno ko je, kako i po kojim kriterijima birao sabornike, a Filandra će bez uvijanja ustvrditi da je sabor direktno organizirala SDA. Postojeća Islamska zajednica oštro se usprotivila saboru nazvavši ga pučem, nelegalnim i po svemu nelegitimnim, te je od vlasti zatražila zaštitu zakonitog poretka. Na obnoviteljskom saboru za novog reisa izabran je Mustafa Cerić, imam u Islamskom centru u Zagrebu, čiji se dolazak u Sarajevo iz Zagreba tih dana tek očekivao.

Lijepo ovo bi, samo kad bi nam se priznalo, prisjeća se Hodžić riječi jednog od učesnika sabora.

Za priznanje se pobrinula vlast. Dan poslije sabora, 29. 4. 1993. reis Selimoski odlazi kod Alije Izetbegovića protestvujući zbog puča i tražeći zaštitu uz otvorenu najavu da se neće povući. Istog dana Izetbegović prima delegaciju novouspostavljene Islamske zajednice koju predvodi predsjednik Sabora dr. Jusuf Žiga i hafiz Ismet Spahić, zamjenik reisa. Ogromni autoritet Izetbegovića time je jasno stao iza novoformirane Islamske zajednice. Kada 4. maja 1993. konačno stigne, Cerića će primiti Alija Izetbegović što je još jednom potvrdilo da vlast nema nikakvih kalkulacija.

Bili su to dani dvovlašća. Bilo je to prvi put ikada da su u Sarajevu postojale dvije Islamske zajednice. Postojeća Islamska zajednica snažno se usprotivila novoj, a posebno jak otpor dolazio je izvan Sarajeva. Otpor se artikuliše kroz zvanično glasilo Preporod. Među prvima protiv nove Islamske zajednice i Cerića glas diže Halil Mehtić koji je tada obavljao funkciju šefa ureda Mešihata u Zenici. Ali on nije jedini, otpor je sveopći, glas diže i tadašnji tuzlanski muftija Husein ef. Kavazović, muftija mostarski Seid ef. Smajkić i drugi…

Mustafa Spahić Mujki će Šefki Hodžiću tih dana priznati da je otpor očekivan jer ko ima Islamsku zajednicu, dobija izbore. Cerić od Hodžića kao reportera traži da izvještava o Obnoviteljskom saboru. Hodžić se nećka i opravdava kako je on reporter koji izvještava o ratu. Cerić mu jasno poručuje: I ovo je rat. Selimoski i postojeća Islamska zajednica nailaze na zid, njihova reagiranja ne objavljuje niti jedan medij izuzev Oslobođenja. Nemaju nikakvu podršku vlasti, ali se još ne predaju, na njihovoj strani je Halid ef. Hadžimulić i u tim sedmicama još nije jasno koja strana će pretegnuti. Dvovlašće će potrajati nekoliko mjeseci, ali će svaki otpor biti skršen (više sudionika je spominjalo i prijetnju oružjem). Od jeseni 1993. postojat će samo jedna Islamska zajednica, ona na čijem čelu će biti reis Mustafa Cerić. Dio protivnika prihvatit će novostvorenu realnost iz različitih razloga. Sama Islamska zajednica na čelu sa Cerićem najveći broj zatečenih kadrova u Sarajevu će smijeniti i imenovati nove, na ključne pozicije vraćaju se kadrovi smijenjeni 1989. godine (npr. Ferhat Šeta i Aziz Kadribegović).  Kako je stvarna vlast Cerića van Sarajeva još uvijek upitna, pribjegava se taktici kooptiranja postojećih kadrova, uključujući i protivnike Obnoviteljskog sabora, nastojeći sukob zatvoriti. Među njima je i Halil Mehtić koji postaje muftija zenički, Kavazović i Smajkić zadržali su muftijske pozicije u Tuzli i Mostaru. Vrijeme će pokazati da se radilo tek o primirju i da će se za konačni obračun sačekati kraj rata.

Konačni obračun i smjena Mehtića

Filandra će ustvrditi da je Islamska zajednica ovakvim razvojem događaja propustila sačuvati slobodu i nezavisnost koju su joj podarile prilike sloma socijalističke vlasti. Od 1993. će Islamska zajednica ponovo biti stavljena u poziciju transmisije politike, ovog puta politike i interesa SDA ili barem dijela SDA, onog mladomuslimanskog. Nikada poslije Islamska zajednica neće istupiti protiv SDA ma šta potonja učinila. Bilo je momenata da Islamska zajednica podrži neku od frakcija unutar SDA, nezadovoljstvo Sulejmanom Tihićem bilo je otvoreno i konkretizirano kroz podršku Harisu Siladžiću (uz kompromisnu formulu koja je značila podršku za SDA kao stranku i Silajdžića kao Tihićevog protukandidata za člana Predsjedništva BiH). Reis Cerić će potkraj svog dugog mandata koketirati sa Fahrudinom Radončićem i SBB-om, ali nikad otvoreno pri čemu će taj flert sa Radončićem učiniti nezamislivim njegov novi mandat na čelu Islamske zajednice o kome je maštao. Nesveti savez između SDA i Islamske zajednice najbolje se vidi po predsjednicima Sabora Islamske zajednice, tijela koje je najviši organ zajednice i pravno gledano je nadređeno reisul-ulemi. Predsjednici Sabora odreda su bili visoki SDA funkcioneri (Hilmo Neimarlija, Husein Smajlović, Hasan Čengić, Edhem Bičakčić, Safet Softić). Bilo je momenata da je ista osoba istovremeno bila šef Kadrovske komisije SDA, funkcioner zakonodavne ili izvršne vlasti i predsjednik Sabora Islamske zajednice.

Primirje postignuto 1993. potrajat će do 1997. Okončanje rata omogućit će da se strukture iz pokreta imama pometu kako bi se izbjegla bilo kakav mogućnost ponavljanja 1989. godine. Povod će biti najavljena redovna skupština Udruženja Ilmijje na čijem je čelu tada bio Halil ef. Mehtić. Reis Cerić će ovu protokolarnu, sasvim uobičajenu skupštinu u početku podržati prihvativši da održi pozdravni govor. Potom će se iznenada, pod nikad razjašnjenim okolnostima, predomisliti i zabraniti održavanje Skupštine Udruženja ilmijje uz tvrdnju da iza skupštine stoji Salih ef. Čolaković koji je u tom trenutku bio direktor Karađoz-begove medrese u Mostaru. Okupljanje 300 imama, najavljene teme u kojima se mogla nazrijeti doza kritike i Islamske zajednice i SDA, sigurno su mnoge učinili odveć nervoznim. Ko se jednom opekao o imamsku ahmediju, puše i na obični fes.

Na sjednici Rijaseta Mehtić će biti jedini protiv smjene Čolakovića ostavši stamen u tvrdnji da se radilo o redovnoj, uobičajenoj skupštini. Dan poslije u intervjuu Oslobođenju je ponovio da nije bilo nikakve namjere da se ruši bilo ko, ali je i otvoreno govorio o tome kako  Cerić mašta da Udruženje ilmije ima u džepu, kako Islamska zajednica tada još uvijek nema vlastiti ustav, o lošem socijalnom statusu imama. Mehtić je bio duboko razočaran i reakcijom drugih muftija.

A druge muftije su reagovale kao i svaki put do sada. Nikad ne oponirajući reisul-uleminom stavu.

U tom intervjuu Mehtić je govorio i kako je odbio ponudu jedne bošnjačke stranke da se nađe na izbornoj listi. Iako nije eksplicitan, nije teško s velikom sigurnošću pretpostaviti da se radi o SDA.

Jer, neću da budem muftija samo jedne stranke, nego istinski duhovni vođa svih Bošnjaka na svom području, bez obzira na njihova opredjeljenja.

Nakon ovog intervjua Cerić će zatražiti od Sabora Islamske zajednice da Mehtića smijeni sa pozicije muftije što će sabor i prihvatiti. Mehtić će poslije smjene zakratko ući u politički ring i kao kandidat BPS-a 2000. biti izabran u Parlament BiH. Poslije dvogodišnjeg mandata će se trajno distancirati od bilo kakvih stranaka.

Mehtićeva kandidatura za reisa

Kao u poznatoj reklami, ali ni to nije sve. Mehtić se 2012. kandiduje za reisul-ulemu, a pravila nalažu da se o kandidatima prvo očituje Sabor Islamske zajednice. Kako u završnici izbora mogu učestvovati samo tri kandidata Mehtić je eliminiran u startu jer je na sjednici sabora osvojio najmanje glasova čime je izgubio pravo da se zvanično kandidira, izloži svoj program i izađe pred izborno tijelo koje bira reisul-ulemu. Žalbu je uputio Ustavnom sudu Islamske zajednice koji ju je odbio jer Mehtić nije bio ovlašten podnijeti apelaciju. Sabor je potvrdio kandidaturu trojice muftija koji su i one 1997. glasno šutjeli. Mehtić se žalio jer su pravila izbora reisul-uleme mijenjana na istoj sjednici na kojoj je sabor odlučivao i o kandidatima što proces kompromituje.

Ovo je šlag na tortu ujdurme koju su mi napravili. Umjesto natjecanja u dobru, izbor za reisul-ulemu doveden je do apsurda da se čovjeku sve ovo iskreno gadi. Nevjerovatno je da Ustavni sud nije vidio osnova pored toliko činjenica koje sam iznio u žalbi. Nemam novih mehanizama da nastavim borbu u konkretnom slučaj. Ali, iskreno, sve mi ovo ionako izgleda deplasirano. Očito se u sve uplela politika, rekao je tada Mehtić.

Dio njegovih pristalica najavio je proteste ali je Mehtić insistirao da se isti otkažu time stavivši tačku na sukob i priznavši konačni poraz. Jedna od prvih odluka novog reisul-uleme Husein ef. Kavazovića bila je da zabrani rad Udruženja Islamski kulturni centar u Mostaru, rezervnog položaja koji je, u simbiozi sa muftijom mostarskim Seidom ef. Smajkićem,  zadržao Čolaković nakon smjene 1997. godine. O ovim gorkim epizodama Mehtić nikada nije naknadno javno govorio niti je, koliko je poznato, o tome pisao. U porazu je ostao dostojanstven, nije bio od onih koji zbog neuspjeha koji vide kao nepravdu nastoje urušiti i sve drugo oko sebe.

Pokret imama, Mehtić i Čolaković nisu uvijek i u svemu bili upravu. Njihova vizija na momente je Islamsku zajednicu reducirala na Imamsku zajednicu, pitanje koje i danas postoji i povremeno se aktualizira. Kao i svugdje, i u Pokretu imama bilo je sujete, ličnih ambicija i raznih animoziteta. Na kraju krajeva, činjenica da je Obnoviteljski sabor patio od manjka legaliteta i legitimiteta ne određuje njegov ukupni značaj. Po pravilu, prijelomni događaji u povijesti uvijek su takvog karaktera (ni AVNOJ nije bio baš legalan i patio je također od manjka reprezentativnosti). Istovremeno je činjenica da ogroman broj stvari koje je Pokret imama adresirao te 1988. i danas jednako aktuelan. Socijalni i materijalni položaj imama danas je takav da je ovaj poziv sve manje interesantan i zajednica se prvi put nakon rata suočava sa ozbiljnim deficitom imama koji su kičma na kojoj stoji. Nesveti savez između SDA i Islamske zajednice očigledno korist donosi vrlo uskom krugu.

Ono što je šteta jeste da zajednica nema snage da sagleda sve lomove, sukobe i izbore koji su je oblikovali i koji je i danas oblikuju. To je jedno kompleksno ali vrijedno naslijeđe iz kojeg se može mnogo učiti. Ako se išta od Mehtića moglo naučiti bilo je kako ostati uspravan pred svakom vlašću makar ona bila i naša. Kako na sjednici kada se traži nečija glava ne podići ruku i bez straha tražiti silu argumenata, a ne argumente sile. Kako biti istinski muftija i duhovni vođa svim ljudima, a ne stranački muftija. Kako voditi Udruženje ilmije koje neće biti u reisovom džepu…

Ako je Mehtić išta zaslužio, barem sada kada više nije među nama, to je da bude pošteno upamćen cijeli njegov život.