Stotine afganistanskih novinara pobjeglo je od talibanskog preuzimanja vlasti prošle godine, ali ih je mnogo više odlučilo ostati usprkos neprijateljstvu režima.
Suočen s gubitkom zagovornika slobode medija Hujatullah Mujadidi, član IFJ-a, Afganistanskog nezavisnog novinarskog udruženja (AIJA), odlučio je ostati u Kabulu, piše Masood Farivar za Glas Amerike.
Nakon pada Kabula, zagovornici slobode medija u Afganistanu su utihnuli. Prestali su se javljati na telefone i poruke novinara te je odlučio ispuniti tu prazninu. Odgovoriti na pitanja novinara i dati im nadu i uvjeriti ih da će biti rame uz rame.
– Nažalost, dobio sam puno tragičnih poruka. Bio sam vrlo uznemiren. Bio sam u mogućnosti posjetiti neke od novinara. Nekoliko ih je došlo iz provincije i boravili su u sigurnim kućama. Bili su u lošem stanju. Neki nisu imali ni za jelo. Pokušao sam ih utješiti i dati im nadu – kazao je.
S vremenom se uspio sastati s glasnogovornikom talibana Zabihullahom Mujahidom i prenijeti mu zabrinutost medija. Bio je suosjećajan i pristao je osnovati odbor od tri osobe koji će se pozabaviti tim problemima.
– Kad su novinari shvatili da sam jedini preostali medijski zagovornik, počeli su zvati. Noću sam jedva mogao spavati više od dva sata – dodaje.
Čuo se s upraviteljima provincijskih medija koji su došli u Kabul, a koji su mu rekli da znaju da on ne može riješiti njihove probleme, ali ako se suoče sa sigurnosnom prijetnjom da žele biti sigurni da imaju nekoga koga mogu kontaktirati.
Otprilike u to vrijeme primio je e-poruku od jedne od evropskih ambasada u kojoj se njegovoj porodici i njemu govori da budu spremni za evakuaciju, a imao je samo tri sata da odluči šta će učiniti.
– S jedne strane sam razmišljao o svojoj djeci i njihovoj budućnosti. S druge strane, razmišljao sam o novinarima koji su me zvali i govorili mi da sam im jedini kontakt. Bila je to teška odluka. Na kraju sam odlučio da ne mogu ostaviti svoje kolege – ispričao je.
U prvim danima novinari su se suočavali s brojnim problemima. Pristup informacijama bio je ograničen. Talibani su imali samo nekoliko glasnogovornika koji su odgovarali na sve medijske upite u Afganistanu.
Postupno su vladini odjeli imenovali glasnogovornike. Iako i dalje dobivaju pritužbe da ne odgovaraju uvijek na pitanja novinara, stvari su se popravile, dodao je.
– Novinarstvo je teška i opasna profesija. Ne prihvaćate ga lako, ali moje opredjeljenje je bilo da nikada neću odustati. Nastavit ću bez obzira na poteškoće. Ako odustanem, zašto sam onda odabrao ovo zanimanje – pitao se.
Iako je bio protiv odlaska novinara iz Afganistana, suosjećao je s onima koji su otišli. Novinari su ostali bez posla. Neki skupljaju drva u planinama i prodaju kukuruz na ulicama. Suočavaju se s finansijskim poteškoćama, njihova djeca trebaju hranu i obrazovanje i žele normalan život.
– Nažalost, ništa od toga im nije dostupno. Brojni novinari i dalje traže izlaz iz zemlje, govoreći da se ne osjećaju sigurno. Veći broj navodi nedostatak prilika za posao. Žele doći u zemlju u kojoj oni i njihova djeca mogu imati sigurnu budućnost – kaže ovaj novinar.
Naglašava da je to bio veliki udarac na slobodu izražavanja te da bi mogli izgubiti sva njihova postignuća, a jedini način na koji mogu zaustaviti egzodus novinara je otvaranje radnih mjesta i to mogu riješiti samo organizacije za zaštitu novinara.
– Nažalost, međunarodni donatori nisu ulagali na način koji bi omogućio opstanak domaćih medija. Izgubili smo mnogo naših medija, a to je dovelo do nezaposlenosti, prisiljavajući novinare da napuste zemlju – zaključio je Mujadidi.
