Ljudi širom planete rado pohode mjesta neimaštine i tuđe patnje. Tako su nastali mračni turizam i film Dark Tourist

U jednoj epizodi dokumentarca Dark Tourist (Mračni turist), novozelandski novinar David Farrier putuje u Indoneziju. Čuo je da u nekom selu postoji skupina ljudi koja oživljava mrtve i želi da vidi o čemu se radi. Po dolasku ga uvode u prostoriju ispunjenu ljudima okupljenim oko postelje na kojoj leži bolesnik. Bolesnik je omotan pokrivačima i ima nataknute naočale. Kamera ih zumira i mi shvatamo da se ispod njih ne nalaze oči, nego očne duplje i da je ”bolesnik” već dugo mrtav.

Nakon toga otpočinju pogrebni rituali koji traju nekoliko dana. U njima učestvuju svi mještani, od djece do staraca. U čast preminulog žrtvuju se životinje, jede, pije i slavi život. Tek kad završe, već odavno umrli čovjek se pokapa u zemlju. Međutim, s tim činom stvar ne završava i spomenuti mrtvac će se u tzv. ritualu čišćenja otkapati svake godine, presvlačit će ga i oko njega se okupljati djeca. Dodirivaće njegovo mumificirano tijelo i kostur koji se nazire, smijaće se i praviti selfije s njim u pozadini.

Nama kojima smrt predstavlja određeni tabu i koji ostavljamo mrtve da leže tamo gdje smo ih pokopali, ovakav pristup izaziva zgražanje i sablazan. Upravo to je izazvao i u Farrieru, ali postojalo je nešto što ga je tjeralo da ide do kraja – kao i nas da pogledamo svih osam epizoda dokumentarca koji se od 20. jula prikazuje na Netflixu. Radi se o mješavini straha, gađenja, znatiželje, fascinacije i privlačnosti izazvanih onim što se naziva: ”dark tourism”, mračni turizam. Pojam je skovan početkom 2000-ih, a autori su mu Malcolm Foley i John Lennon, koji su prvi pokušali objasniti sve veću privlačnost koju turisti osjećaju prema smrti, katastrofama i zločinima. Godine 2011. pojavila se i knjiga Dark Tourist britanskog pisca Doma Jolyja u kojoj je on opisao svoje posjete Černobilu i Sjevernoj Koreji. Postoje i različite varijante mračnog turizma, od kojih bi ”ratni” i tzv. ”slum” turizam, posjete siromašnim kvartovima velikih gradova i sl., bili neki od njih.

Mračni turisti su uglavnom zapadnjaci i zbog toga se ova pojava često opisuje kao prilika da privilegovani stanovnici planete, u potrazi za uzbuđenjem koje im nedostaje u životu, posjete mjesta genocida, političke opresije ili ekstremnog siromaštva. Na taj način dobijaju priliku da se osjete bolje i sretnije u svojim životima, za što su spremni da izdvoje velike sume novca.

Destinacije mračnih turista

Puno mjesta je danas u svijetu koja bi predstavljala dobre lokacije na mapi mračnog turiste i Farrier se u svom filmu odlučio samo za neka od njih. Tako je, primjerice, bio u Kolumbiji, posjetivši narkoturističku turu bivšeg kolumbijskog narkobosa Pabla Escobara. Ona je uključivala posjetu luksuznom zatvoru koji je ovaj sebi izgradio početkom devedesetih dok je izdržavao petogodišnju kaznu. Tu su ga redovno posjećivali prijatelji i kolumbijske misice pa je zatvor bio mjestom zabava i orgija. Vođa ture je nekadašnji prvi Escobarov čovjek i jedan od njegovih najboljih plaćenih ubica – Popaj. On je nakon što je odslužio kaznu, iako je ubio nekoliko stotina ljudi, izašao iz zatvora i postao zvijezda na društvenim mrežama. U maju ove godine ponovo je uhapšen.

U Japanu Farrier obilazi područje Fukushime u kojoj je 2011. godine u cunamiju koji je izazvao nuklearnu eksploziju živote izgubilo oko 20.000 ljudi. Područje je danas još prazno, iako su se počele organizovati turističke ture. Svi turisti sa sobom imaju Gajgerove brojače i sve vrijeme mjere radioaktivnost koja je na mahove daleko iznad one sigurne po život, što ne predstavlja nimalo ugodno turističko iskustvo. Inače, ove ”radioaktivne” turističke ture veoma su popularne i na području nekadašnjeg SSSR-a, gdje se turist npr. može okupati u radioaktivnom jezeru.

Popularne destinacije mračnih turista su i mjesta u kojima su živjeli serijske ubice. Farrier je posjetio memorijale američkim ubicama Jeffreyu Dahmeru i Charlesu Mansonu. Prvi je poznat po tome što je komadao i jeo svoje žrtve, a drugi je postao globalno poznat nakon ubistava koja su počinili članovi njegovog kulta krajem šezdesetih. I jednog i drugog danas veliki broj ljudi smatra za idole. Na Dahmerovoj turi u Milwaukeeju Farrier se susreo s grupom žena koje su proslavljale djevojačku večer, a u Kaliforniji je pričao s čovjekom koji je tvrdio da mu je Manson spasio život.

Posebno mjesto imaju turističke ture po prostorima trenutnih ili nekadašnjih totalitarističkih režimima. U Turkmenistanu Farrier je boravio kao sportski novinar za vrijeme olimpijade azijskih borilačkih vještina. Predstavljao je jedinog stranog novinara, iako je na tu manifestaciju potrošeno više novaca nego na Olimpijske igre u Riju. Ogromno sportsko zdanje izgrađeno posebno za tu priliku zjapilo je potpuno prazno i nije bilo ni domaćih, a kamoli stranih posjetilaca. Slična situacija je i u Mijanmaru. Iako bivša Burma više nije u ratu, a niti totalitaristička kakva je bila, glavni grad koji su izgradili, po utrošenom bogatstvu i odsustvu ljudi, veoma je sličan Ašgabatu. Zgrade parlamenta okružuje autoput sa čak dvadeset traka, iako njime ne prolazi nijedan auto. S druge strane, čim se malo zađe u periferiju, otkriva se da sve vrvi ljudima koji žive u straćarama i saobraćaj se odvija po zemljanim putevima. Sve to, naravno, može biti zanimljivo i mračnom, ali i ”običnom” turisti.

Kambodža je također atraktivna lokacija. Tamo danas turisti mogu pucati iz različitog naoružanja koje je preostalo nakon komunističkog režima – koji je ubio oko dva miliona ljudi. Meta može biti obična, ali ako se više plati, turisti mogu pucati i u pokretnu metu, na primjer kravu. Farrier se ovdje susreo s grupicom pijanih mladih evropskih turista koji su došli da se malo ižive. Inače, zemlje trećeg svijeta njima su česta destinacija jer tamo mogu raditi stvari koje ne mogu kod kuće i to za male pare. Mogu se i zgražavati nad običajima koji postoje u tim zemljama, ne razmišljajući puno o uzrocima. Tako se i Farrier i mladi Evropljani šokiraju činjenicom da je u Kambodži moguće na taj način ubiti kravu, ne razmišljajući zbog čega je to tako.

Zabava prije svega

Ova kritika bi se mogla izreći za Farrierov film u cijelosti – površan je i ne bavi se suštinom. Kao voditelj je veoma dopadljiv i informativan, ali ne bavi se pravim razlozima zbog kojih ljudi rade određene stvari. Sve o čemu priča je prikazano iz njegove lične pozicije – privilegovanog zapadnjaka koji svemu pristupa s unaprijed utvrđenim setom uvjerenja i počesto predrasuda. Ali vjerovatno drugačiji film ni ne bi bio toliko popularan. Drugim riječima, film je pravljen današnjim zapadnim gledateljima – trenutnim i budućim mračnim turistima.

Farrieru se ipak mora priznati da kroz film nastoji da se suoči s vlastitom perspektivom i predrasudama. Tako, na primjer, dok se grozi pokolja svinja u Indoneziji, koji se u sklopu pogrebnog rituala dešava naočigled sviju, priznaje da jede meso kao i većina zapadnjaka, ali ”zatvara oči” pred onim što prethodi tome i to ga čini licemjernim. Postoje situacije u kojima ispada naivan i smiješan. Primjerice, kravu koju je kupio u Kambodži da u nju puca – čisto da provjeri da li je moguće, pušta ”na slobodu” i kamera zumira kravu dok odlazi u nepoznatom pravcu. Nije se zapitao kako da ta krava preživi sama ”na slobodi”, niti mu je palo na pamet da će neko prvom prilikom prisvojiti kravu koja luta sama, a onda je možda i upucati.

Međutim, Farrieru se mora priznati da ne izbacuje dijelove filma u kojima ispada smiješan, nespretan ili glup. Gledatelji su često u prilici da vide nelagodu na njegovom licu dok se suočava sa situacijama u kojima ne zna kako da reaguje – npr. dok priča sa fanatičnim obožavateljem Charlesa Mansona, ili prisustvuje sceni u kojoj vampir iz New Orleansa pije krv čovjeku iz rupe koju mu je napravio na leđima.

Vrli novi svijet

Bilo kako bilo, interes za mračni turizam će sigurno rasti tokom godina. Živimo u svijetu u kojem postoje ogromne razlike među ljudima, imamo privilegovanu klasu koja živi dosadne i uobičajene živote i stanovnike Trećeg svijeta koji očajno žele da žive te živote. Drugim riječima, i jedni i drugi žele da okuse živote drugih, makar samo na trenutak, kao što je slučaj s prvima. Jedan od odličnih primjera predstavlja imigrantska tura koja se također spominje u filmu. Naime, na granici SAD-a i Meksika moguće je platiti turističku turu koja simulira ilegalni prelazak granice. Na ovaj način turisti iz SAD-a mogu iz prve ruke da osjete kako se osjećaju imigranti dok prelaze u SAD.

Pitanje je vremena kada će i kod nas organizovati ture koje po definiciji spadaju u mračni turizam, iako neke već postoje. U Sarajevu, osim poznatog tunela, postoji u znaku rata osmišljen hostel koji turistima nastoji da dočara kako su Sarajlije živjele tokom opsade. Sobe su osvijetljene sijalicom koju puni akumulator, prozori su oblijepljeni najlonom, a gosti imaju priliku da cijelu noć slušaju zvuk detonacija. Jedan turist je za Al Jazeeru prenio svoje oduševljenje ugođajem: „Najbolji način da nešto naučiš je kroz iskustvo. Ono ti pruža i emociju iza samog događaja. Mogu čitati o nečemu, ali većinu tih informacija brzo zaboravim.”

Dakle, turistima je potrebno da nešto i osjete, a ne samo pročitaju o tome, a to im mračni turizam omogućava. Prethodnih godina smo svjedočili primjerima komercijalizacije određenih ”itema” vezanih za genocid u Srebrenici i rat u BiH, ali kod nas još nisu razvijeni logorski i genocidni turizam u pravom smislu riječi, iako postoji velika šansa da se to desi. Onda će turisti iz prve ruke moći osjetiti kako je bilo logorašima u Omarskoj ili Bošnjacima u Srebrenici.