MOJ ODGOVOR MIRI KOVAČU: Belgijski model u BiH uvod je u konačnu podjelu zemlje

Zagovaračima „belgijskog modela“ nije cilj stabilizacija Bosne i Hercegovine, nego njena destabilizacija. Najgore bi prošli Hrvati: umjesto sadašnjih 33, imali bi svega 15 posto delegata, koliko ih je u ukupnom stanovništvu

MOJ ODGOVOR MIRI KOVAČU: Belgijski model u BiH uvod je u konačnu podjelu zemlje
Foto: vijesti.ba

Ponovno iz Hrvatske nabacuju se ideje o preuređenju Bosne i Hercegovine. Ovaj put to ne čine polupismeni političari, oni s večernjim školama, priučeni i preučeni, čak ni novopečeni doktori nauka sa skraćenim obrazovanjem, nego hrvatski zvaničnik, predsjednik Odbora za vanjsku politiku Hrvatskog sabora, gospodin Miro Kovač, doktorant Sorbone, diplomat i bivši ministar vanjskih poslova. Njegove izjave ne mogu se uzeti kao lapsusi, kao nepromišljenosti ili ekspresije pod dojmom. On sigurno zna što znače njegove riječi. Kao predsjednik jednog od najznačajnijih saborskih odbora šalje poruke iza kojih stoji državna politika ili na kojima će se ta politika graditi. Njegove riječi nisu lakomislene, moraju se uzeti ozbiljno i znati da će susjedna država djelovati u skladu s njima.

Gospodin Kovač je, po tko zna koji put, definirao platformu hrvatske spoljne politike prema BiH: BiH treba promijeniti svoj Ustav po uzoru na “belgijski model“. To bi bila garancija ravnopravnosti hrvatskog naroda u državi u kojoj je taj narod konstitutivan na cijelom njenom prostoru. Dakle, treba očekivati da će pritisci iz susjedne zemlje ići prema BiH i dalje u tom smjeru i da će se vjerojatno pojačavati. Navodeći prednosti „belgijskog modela“ nad bosanskohercegovačkim, gospodin Kovač ne pravi nikakvu uporednu analizu, nego „belgijski model“ koristi kao floskulu, kao ideološku matricu. Tko još može sumnjati u funkcionalnost ustavnog uređenja Belgije, sjedištu EU i NATO-a, jedne razvijene i za život poželjne države? Model se pravda upravo tim argumentima, jer tko bi još imao svoje sjedište u državi koja nije ideal. Da se barem malo potrudio (postoji opsežna literatura o belgijskom modelu vlasti i na jezicima koje on čita), lako bi uvidio neuporedivost Belgije s Bosnom i Hercegovinom, a ono što je uporedivo mnogo bolje je riješeno u BiH nego u Belgiji.

Pogrešna premisa

Prvo, gospodin Kovač polazi od pogrešne premise da je politička i državna kriza u BiH logična posljedica neravnopravnosti naroda i da je ta neravnopravnost ugrađena u Dejtonski ustav BiH. Naprotiv, kriza se proizvodi politikama koje upravo ne priznaju Ustav BiH i koje se ponašaju mimo Ustava. Te politike blokiraju provođenje Ustava, a onda Ustav proglašavaju uzrokom krize. Ova zamjena teza traje od potpisivanja Dejtonskog sporazuma do danas. Zna se da je Dejtonski sporazum manjkav u nekim svojim dijelovima. Njegov temeljni problem je entitetska podjela države, što stvara mogućnost da entiteti stalno blokiraju državu i čine je nefunkcionalnom, i preko mjere koju Ustav dozvoljava. Također, entitetska podjela je uzrok neravnopravnosti naroda i građana u BiH, i to naročito pogađa Hrvate kao najmalobrojniji narod. Entitetskim glasanjem u Zastupničkom domu Parlamenta BiH Srbi su favorizirani, a Hrvati neravnopravni jer iz entiteta Republika Srpska ne mogu praktično imati svoje predstavnike u tom najvišem zakonodavnom tijelu. HDZ je jedan od inspiratora krize i na tome gradi svoje zahtjeve za preustroj države. Naravno, ti zahtjevi bi imali smisla kada bi se odnosili na smanjenje ovlasti entiteta i jačanje države, i kada bi se zalagali za ravnopravnost naroda na cijeloj teritoriji države koja narodima pripada. Ali, ne radi se o tome. Oni stalno, uz pomoć HDZ-ove državne politike iz Hrvatske, nabacuju „belgijski model“ kao rješenje za BiH, kao da se ne zna radi čega se ratovalo, kao da se BiH tek priprema za mirovne pregovore koji su završeni davne 1995. godine, kao da Dejtonski mirovni sporazum ne postoji.

Neodgovorne izjave

Koliko je to neodgovorno pokazuju upravo izjave gospodina Kovača i njegovo argumentiranje. On navodi tri belgijske jezičke zajednice i tri regije kao „inspiraciju“ za uređenje BiH. Naravno, pri tome ne navodi ono što je bitno. Prvo, belgijske jezičke zajednice se ne poklapaju s tri regije koje su federalne jedinice. Jezičke zajednice su flamanska, valonska i njemačka, a federalne regije su Flandrija, Valonija i Bruxelles (dvojezička regija). On želi impresionirati  statusom njemačke jezičke zajednice koja broji oko 2%  stanovništva Belgije, a koja ima svoju jezičku zajednicu. I ovaj argument ima funkciju ideološke floskule, jer ako je njemačka zajednica zadovoljna u nekoj državi, kao dio velikog naroda, tko taj ideal može dovoditi u pitanje. Ali, ne navodi se da je u Senatu belgijskog parlamenta njemačka jezička zajednica zastupljena jednim članom, u skladu s procentom u stanovništvu. „Ravnopravnost“ naroda je izvedena iz proporcije a ne iz pariteta. Čak ni flandrijska i valonska jezička zajednica nisu paritetno zastupljene u Senatu (od 60 članova, 35 su Flandrijci, 24 su Valonci).

Drugo što prešućuje gospodin Kovač kada nabacuje „belgijski model“ jeste neuporedivost belgijskih regionalnih zajednica koje imaju autonomiju i čine belgijsku federaciju, s narodima BiH. Belgijske regije, izuzev Bruxellesa, jesu etno-jezičke regije potpuno homogene, i teritorijalno i povijesno-kulturno. To su društvene zajednice nastale na različitostima jezika i različitostima kultura. Ove zajednice nisu kroz svoju povijest živjele u jednoj državi, pogotovo u jednoj društvenoj zajednici koja ih je oblikovala, koja je oblikovala njihove razlike. Razlike su pretpostavljene, one su identitetske i nisu stvarale nikakvu mogućnost objedinjavanja. Ne može se danas govoriti o belgijskom društvu kao modelu, može se samo govoriti o belgijskim odvojenim zajednicama zasnovanim na različitim jezicima. Ne postoji jezička nadstruktura koja bi ih objedinjavala.

Neuporedivost Belgije i BiH

Treće, što bi morao znati čovjek Kovačeva obrazovnog i diplomatskog profila, jeste neuporedivost belgijske države s državom BiH. Pri tome, ne radi se samo o potpuno različitim državnim povijestima, nego o karakteru država. Belgijska država je nastala tek 1830. godine, i to iz regija koje nikada zajedno nisu bile u jednoj državi. To je bio mehanički spoj već postojećih regija, koje svaka za sebe ima svoju povijest i koje su pripadale različitim državama. To stvara nepremostive razlike koje se čestim ustavnim reformama nisu prevladale, nego ugradile u Ustav države. Tako npr. Flandrijci koji žive u Valoniji nisu pravno izjednačeni sa svojim sunarodnicima, ne mogu ih predstavljati u Senatu, što znači ne mogu biti birani u Senat. Isto je sa Valoncima i Nijemcima. Također, političke stranke jedne zajednice ne mogu djelovati u drugoj zajednici, one su etno-jezičke, a ne federalne. To onemogućava političke stranke da budu faktor jedinstva u državi; faktički, one su pokreti samo jednog dijela teritorije države. Multijezičke i multiregionalne stranke ne postoje jer nema multietničkog niti multikulturalnog društva.

Istina, tu nepremostivu razliku Belgija prevladava s tri integrirajuća faktora. Jedan je država, drugi je građanstvo, treći je monarhija. Država je federalno uređena tako da federalne jedinice ne mogu djelovati izvan države, niti mogu imati neke „specijalne veze“ sa susjednim državama, odnosno svojim jezičkim zajednicama u matičnim državama. Država funkcionalno povezuje zajednice i omogućuje im kontinuitet njihovog podijeljenog života jednih pored drugih. Belgija je kao država članica EU i NATO-a, a ne jezičke zajednice ili regionalne federalne jedinice. Također, osim ovoga državnog suvereniteta, postoji i građanski suverenitet jer pripadnici jezičkih zajednica su po Ustavu samo Belgijanci. Konačno, važan integrirajući faktor je monarhija, odnosno monarh koji čuva i osigurava jedinstvo države kroz svoje ovlasti. Kralj je na čelu države, ima ovlasti zakonodavne sankcije i nositelj je izvršne vlasti. Belgijanci, državljani Belgije, osim toga što pripadaju svojim etno-jezičkim zajednicama identificiraju se, preko monarhije, s državom.

Suština reformi

Suština svih ustavnih reformi u Belgiji, uključujući i zadnju iz 2013. godine, jeste balansiranje između etno-jezičkih kolektiviteta i širenje nadležnosti regiona i jezičkih zajednica. Rezultat toga nije jačanje države i njena veća funkcionalnost. Tenzije među jezičkim zajednicama i regijama nisu se smanjile, nego povećale, usprkos svim ustavnim mehanizmima kojima se štiti ravnopravnost regija i jezičkih zajednica. Cjelokupno društvo i država počivaju na razlikama koje su teritorijalizirane i homogenizirane. Takav model se nabacuje Bosni i Hercegovini iz Hrvatske kao garancija ravnopravnosti naroda. Taj model se preporučuje kao pouzdan put BiH u euroatlantske integracije, kao da je Belgija ušla u EU i NATO zahvaljujući tome što je razvila svoj model unutarnjeg uređenja. Prije bi se reklo obrnuto, Belgija je mogla razvijati svoj model zahvaljujući tome što je članica EU i NATO-a jer je to održalo državni i građanski suverenitet kao faktore integracije.

Zagovaranje „belgijskog modela“ nema cilj stabilizaciju prilika u BiH, kao što se tvrdi, nego destabilizaciju. Žele se po svaku cijenu, poluistinama i ideološkim floskulama, dobiti treći entitet i nacionalne izborne jedinice u BiH, što je uvod u konačnu podjelu države. Ne želi se znati da BiH ima potpuno drugačiju povijest svoje državnosti i svoga društva koje je počivalo na zajedničkim vrijednostima i koje nikada nije bilo segregirano. U BiH narodi govore zajedničkim jezikom i nisu podijeljeni u jezičke zajednice. Teritorijalne zajednice su postojale u BiH i ranije, kroz cijelu povijest, ali nisu bile teritorijalizacija jezičkih ili nacionalnih zajednica. Uostalom, većina naroda je živjela izvan teritorijalno homogeniziranih zajednica; to je bilo i ostalo naročito karakteristično za Hrvate. Regije su bile ekonomske i geografske, sa zaokruženom infrastrukturom, ali povezane u cjelinu; niti jedna nije mogla opstati sama, niti je imala državne prerogative. BiH nije bila mehanički spoj naroda i njihovih kultura, nego zajednica unutar koje su se nacionalni interesi usklađivali kroz dugu povijest. I kada je država propadala, društvo se uspjelo očuvati uz sve kulturološke razlike. „Belgijski model“ za BiH je model razbijanja društva, totalna segregacija i stvaranje institucionalne neravnopravnosti naroda. Po tom modelu, Hrvati kao najmalobrojniji i najraštrkaniji narod postali bi manjina u većini regija, dobili bi najmanje mjesta u domovima naroda jer taj model primjenjuje proporcionalni sistem. Umjesto sadašnjih 33%, imali bi 15% delegata, koliko je sada Hrvata u ukupnom stanovništvu BiH. Tako bi bilo u cijeloj strukturi vlasti, od Vijeća ministara do policijskih i sudskih struktura i državnih agencija. To bi bilo, dakle, obespravljivanje naroda, a ne jednakopravnost. Međutim, cilj nabacivanja „belgijskog modela“ i nije jednakopravnost, nego dobijanje treće izborne jedinice i trećeg entiteta gdje bi se, navodno, svi nacionalni interesi zadovoljili. Po tom modelu odmah bi se ugasile multietničke integrirajuće političke stranke u BiH, politika bi se svela u entitetske granice iz kojih ne bi mogla izaći. Interes za državu bi potpuno nestao i išlo bi se ka njenom gašenju. BiH nije u EU i NATO-u kao Belgija, što bi joj garantiralo opstanak i sigurnost. Radi toga se i žuri s nabacivanjem „belgijskog modela“, radi toga se sprečava put BiH ka NATO-u.

Najveća prevara je tobožnja briga za stanje u BiH i uzimanje prava miješanja u unutarnje stvari naše zemlje. Pri tome se još poziva na „obveze“ iz Dejtonskog sporazuma. Hoće li konačno netko iz vrha državne politike Hrvatske pročitati taj Sporazum? Hrvatska država je svojim potpisom na Sporazum obavezala se povući svoje vojne snage iz BiH koje su ostale poslije „Oluje“, poštivati Dejtonski ustav BiH, suverenitet, teritorijalni integritet i međunarodni subjektivitet države. Također, sa Srbijom, obavezala se na regionalnu stabilnost i balans u naoružavanju s BiH. Briga o bh. Hrvatima, koju su sami sebi dodijelili, poželjna je i dobrodošla samo uz poštivanje dejtonskih obaveza.


Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja

About The Author