Mijatović: Iskoristiti mehanizme za zaštitu novinara koji prate sukobe

Zaštita novinara uključuje obavezu da se oni ne gađaju i da im se osiguraju upozorenja prije izvođenja napada koji mogu uticati na civilno stanovništvo

Mijatović: Iskoristiti mehanizme za zaštitu novinara koji prate sukobe

Postoje mnoga područja širom svijeta, posebno u zonama sukoba ili nakon sukoba, gdje je opasno, čak i po život opasno baviti se novinarstvom. Rat u Ukrajini predstavlja još jednu tragičnu ilustraciju ranjivosti novinara u konfliktnim situacijama. Iako je nemoguće spriječiti sve rizike kojima su novinari izloženi, države mogu i trebaju učiniti više za jačanje njihove sigurnosti.

U tekstu koji potpisuje Dunja Mijatović, komesarka za ljudska prava pri Vijeću Evrope navedeno je da se važnost medijskog izvještavanja o oružanim sukobima ne smije podcijeniti. Prikupljanjem i širenjem pouzdanih informacija o oružanim sukobima, novinari imaju ključnu misiju od javnog interesa.

– Često, zahvaljujući novinarima, ozbiljna kršenja ljudskih prava, ratni zločini i druga zlodjela budu stavljena u središte pažnje javnosti i donositelja odluka. Odlazeći tamo gdje drugi ne idu, intervjuiranjem ljudi, provjeravanjem činjenica, objavljivanjem vijesti, oni nam izlažu situaciju pred očima – dodala je.

Ponekad su novinari koji su izvještavali o sukobima također pomogli sudovima da dobiju ključne dokaze za pozivanje ratnih zločinaca na odgovornost. Njihov rad stoga može dokumentirati zločine, pomoći u očuvanju ljudskih prava, uspostaviti odgovornost i poticati međunarodnu solidarnost.

Njihov rad, međutim ima cijenu jer su novinari na dužnosti na bojnom polju često suočeni s ekstremnom opasnošću, ponekad sličnom onoj s kojom se suočavaju pripadnici oružanih snaga.

Upravo iz tih razloga, novinari koji prate sukobe imaju zaštitu prema međunarodnom humanitarnom pravu. Ženevske konvencije iz 1949. godine i njihovi Dodatni protokoli postavljaju pravila za zaštitu ljudi koji ne učestvuju u borbama i onih koji se više ne mogu boriti.

Dodatni protokol I precizira da se novinari koji su angažirani u profesionalnim misijama u područjima oružanog sukoba moraju smatrati civilima i moraju biti zaštićeni kao takvi sve dok ne poduzmu nikakve radnje koje negativno utiču na njihov status civila.

To znači da sve strane u sukobu moraju štititi novinare, izbjegavati namjerne napade na njih i štititi njihova prava. Osim toga, Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda utvrđuje da namjerno usmjeravanje napada na civile, a time i na novinare, predstavlja ratni zločin.

Vijeće Evrope razvilo je precizne standarde kako bi pomoglo državama članicama da ispune svoje obaveze zaštite novinara koji izvještavaju o sukobima. Godine 1996. Komitet ministara usvojio je Preporuku o zaštiti novinara u situacijama sukoba i napetosti koja utvrđuje 12 načela o sigurnosti, pravima i radnim uvjetima, kao i dužnost istrage.

Također daje sveobuhvatnu definiciju pojma novinari naglašavajući da ona pokriva “sve one koji su uključeni u prikupljanje, obradu i širenje vijesti i informacija”, uključujući snimatelje i fotografe “kao i pomoćno osoblje kao što su vozači i prevoditelji”.

Isto tijelo donijelo je 2007. godine Smjernice o zaštiti slobode izražavanja i informacija u vrijeme krize, preporučajući konkretne mjere, posebno za garanciju lične sigurnosti, slobodnog kretanja, pristupa informacijama, zaštite izvora i zakonskih garancija za očuvanje slobode medija. Također je naglašena ključna uloga koju saradnja između vlada i medijskih profesionalaca ima u tom kontekstu.

Razna tijela Ujedinjenih nacija također su usvojila relevantne rezolucije. Vijeće sigurnosti je 2006. i 2015. godine usvojilo dvije rezolucije u kojima se poziva na prestanak namjernih napada na novinare u situacijama oružanog sukoba i poziva države da se pridržavaju relevantnih obaveza prema međunarodnom pravu kako bi okončale nekažnjivost i procesuirale one koji su odgovorni za ozbiljna kršenja humanitarnog prava.

UN je 2016. godine objavio Plan djelovanja o sigurnosti novinara i pitanju nekažnjivosti, a glavni direktor UNESCO-a redovno izvještava o sigurnosti novinara.

Osim toga, Vijeće UN-a za ljudska prava usvojilo je Rezoluciju o sigurnosti novinara 2020. godine u kojoj je ponovno potvrdilo načela međunarodnog humanitarnog prava koja se primjenjuju na novinare.

– Ovi standardi nadopunjuju se radom predstavnika OSCE-a za slobodu medija, posebno vodičima o sigurnosti novinara, koji sadrže poglavlja o novinarima koji rade u zonama sukoba – podsjetila je Mijatović.

Nažalost, stvarnost na terenu uvelike se razlikuje od ovih standarda. U oružanim sukobima novinari su često izloženi namjernim napadima, otmicama i mučenjima. Nedostatak učinkovitih istraga i procesuiranja odgovornih za zločine nad novinarima stvara stanje nekažnjivosti koje može poticati daljnje nasilje.

Pokrivanje oružanih sukoba opasan je posao, a još više kada se uključene države ne pridržavaju u potpunosti normi i standarda koje ih obavezuju. To ne samo da ugrožava živote novinara, već ih onemogućuje da daju pouzdane i pravovremene informacije o pitanjima od javnog interesa, čime se narušava pravo ljudi na informaciju.

– Ne možemo dopustiti da se ovo nastavi. Iako je nemoguće garantirati nulti rizik, države mogu i trebaju pojačati sigurnost novinara koji prate sukobe primjenom postojećih standarda. Ratificirajući međunarodne ugovore, prihvatili su primjenjivati ​​odredbe sadržane u njima, spriječiti njihovo kršenje i kazniti počinitelje – navela je.

Kako je utvrđeno sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava, države su dužne provesti učinkovitu službenu istragu kada je pojedinac, a time i novinar koji prati oružane sukobe, „zadobio povrede opasne po život, poginuo ili nestao u nasilnim ili sumnjivim okolnostima, bez obzira na to jesu li navodno odgovorni državni službenici, druge osobe ili nepoznati počinitelji“.

Kako bi zatvorile jaz između normi i stvarnosti, države bi trebale poduzeti niz mjera prije, tokom i nakon sukoba kako bi osigurale u najvećoj mogućoj mjeri sigurnost novinara.

Najočitija mjera, a opet tako često zanemarena, je da države uključene u konfliktne situacije poštuju međunarodno humanitarno pravo i ljudska prava. Oni bi posebno trebali poštivati ​​i osigurati poštivanje Ženevskih konvencija u svim okolnostima.

Zaštita novinara uključuje obavezu da se oni ne gađaju i da im se osigura upozorenje unaprijed prije izvođenja napada koji mogu uticati na civilno stanovništvo – kao što može biti slučaj u napadima na televizijske i radijske tornjeve gdje mogu biti prisutni novinari.

Drugi ključni korak je da sve vlade, uključujući i one koje nisu direktno uključene u sukob, sarađuju s novinarima, njihovim poslodavcima, sindikatima i udruženjima. Kacige, protubalistički prsluci i panciri mogu spasiti živote i minimizirati povrede, ali su skupi i nedostižni za mnoge novinare.

– Kao što je pokazao rat u Ukrajini, postoji akutna nestašica takve opreme, posebno kada je veliki broj novinara mobiliziran za praćenje sukoba. Isporuka zaštitne opreme ponekad je usporena pravilima o licenciranju i potvrdama krajnjih korisnika, što dovodi do toga da oprema kasni sedmicama – kazala je Mijatović, dodajući da bi države trebale razmotriti ublažavanje takvih prepreka za novinare.

Takva bi saradnja, navodi, također trebala imati za cilj poboljšanje komunikacije s relevantnim vojnim i civilnim vlastima. Ove vlasti trebale bi novinare redovno informirati o sukobu, sigurnosnim mjerama koje treba poduzeti te garantirati slobodu kretanja i pristup informacijama.

Osim toga, države bi trebale olakšati i podržati obuku u borbi i pružanju prve pomoći. Prečesto novinari prate bojno polje bez adekvatne pripreme, stanje koje povećava njihovu ranjivost. Specijalizirano osoblje, uključujući ministarstva odbrane i zdravstva, trebalo bi biti novinarima pružiti potrebne vještine koje mogu biti potrebne u konfliktnim situacijama.

U slučaju evakuacije ili preseljenja novinara, države trebaju osigurati njihovu diplomatsku, vojnu i logističku pomoć. Također bi trebali podržati inicijative usmjerene na sklonište i smještaj novinara, osiguravanje robe prve nužde i uspostavu sigurnih press centara s odgovarajućom opremom u kojima bi novinari mogli sigurno nastaviti obavljati svoje dužnosti.

Mijatović naglašava da je i psihološka pomoć također potrebna, ali se često zanemaruje. Novinari koji su pretrpjeli opasnosti vezane za sukobe i svjedočili strašnim događajima mogu doživjeti traumatski stres. To može imati dugotrajan uticaj na njihove živote i živote članova njihovih porodica.

Stoga bi države trebale pomoći novinarima i članovima njihovih porodica da pristupe kvalitetnoj psihološkoj pomoći i terapiji za liječenje traume, a to je važno i za ranjene novinare i za članove porodica ubijenih novinara.

Osim mjera usmjerenih na rješavanje najneposrednijih potreba u smislu sigurnosti novinara, također je važno da države pojačaju cjelokupnu situaciju slobode medije, koja se sve više narušava u Evropi, ocjenjuje Mijatović, a konkretan korak u tom smjeru bio bi jačanje borbe protiv nekažnjivosti zločina počinjenih nad novinarima.

– To je dugogodišnji problem u vrijeme mira kada većina napada na novinare prolazi nekažnjeno. U konfliktnim situacijama može biti još teže utvrditi pojedinačne odgovornosti, uključujući i one iz komandnog lanca, ali to ne bi smjelo služiti kao izgovor za nedjelovanje. Ključno je odlučnije djelovati na prikupljanju dokaza i kažnjavanju odgovornih. To bi pomoglo uspostavi pravde i pokazalo da se odnos država prema medijima poštuje njegovu temeljnu ulogu u našim demokratijama – kazala je.

I na kraju, poštovanje povjerljivosti novinarskih izvora ključna je komponenta očuvanja slobode medija i pomoći novinarima da sigurnije obavljaju svoju profesiju, uključujući i oružane sukobe. Novinari se oslanjaju na izvore za izvještavanje i primanje informacija koje im mogu pomoći da izbjegnu rizike.

– Ako njihovi izvori nisu zaštićeni, rad i sigurnost novinara mogu biti ozbiljno narušeni, a životi njihovih izvora ugroženi. Stoga, nijedan novinar ne bi trebao biti prisiljen predavati informacije ili materijal prikupljen u kontekstu izvještavanja o konfliktnim situacijama, a svaka iznimka treba biti strogo u skladu s relevantnim standardima – naglasila je.

Podvukla je da su sve te mjere nadohvat ruke ako postoji politička volja. Iako države ne mogu spriječiti sve opasnosti s kojima se novinari mogu suočiti na bojnom polju, one imaju pravna, finansijska i druga sredstva za jačanje sigurnosti novinara i trebali bi ih bolje iskoristiti.

Izvor: Vijeće Evrope

About The Author