Taj je perverzni model u regionalnoj političkoj strategiji uspostavio Aleksandar Vučić. Godina je 2014., Srbiju je, što se ono kaže, okovao led, a na autoputu u snježnoj mećavi ostalo je zaglavljeno pedesetak vozila. U njima i nešto djece, starih, nemoćnih… I onda slijedi neviđeni spektakl. U akciju stupa, glavom i bradom, prvi potpredsjednik Vlade, Superman među političarima, spušta se helikopterom tik uz lice mjesta i sve pred kamerama čupa zavejano djetešce iz zagrljaja smrti.
Akcija vrijedna makar kratkog dokumentarnog filma. Dok su članovi spasilačkih službi čibučili, igrali domina, ispijali rakije, čajeve i kafe, jedan se neustrašivi borac za ljepšu sutrašnjicu stuštio u samo srce snježne oluje i izveo PR podvig koji ni do danas nije dostignut. Gluplje i providnije ne može, jer ova intervencija otvara dva krupna pitanja: prvo, šta je bilo s državnim poslovima dok si ti bio u spasilačkoj akciji? Zemlja je okovana ledom, saobraćaj paraliziran i neko odozgo mora držati sve konce u rukama, koordinirati tisuću i jednu aktivnost, ali u ključnim satima taj neko bio je na terenu, puštajući državu okrutnoj volji pahuljica. Drugo pitanje: šta će raditi svi oni obučeni spasioci, na čije je obrazovanje potrošeno desetine hiljada eura, dolara, rublji, juana i jena, ako čovjek koji vodi državu mora ostaviti sve poslove, sve razgovore s američkim, ruskim i nigerijskim predsjednikom i krenuti put neizvjesnosti?
Znači, nešto je u sistemu ozbiljno trulo kada dođe do ovakvog poremećaja u nadležnostima. Spasilačke službe ti ne vrijede ni pišljiva boba ako se ti moraš probijati do zavejanog evlada. I, naravno, kada se iz 2014. prebacimo u 2026. godinu, tu smjesta dolazimo do sarajevskog kolapsa i tragikomične afere Lopata. Političari, mahom iz vrha Naše stranke, koji su izletjeli na ulicu s lopatama bili bi izvrstan primjer kada bi sistem funkcionirao. Ali grad je tekuće zime zaštekao kao da je ovih 40, ili 20 centimetara snijega (čak je i taj podatak problematiziran) ravno onoj katastrofi iz 2012., kada je sve stalo i kada je prtinu kroz glavnu saobraćajnicu prokopavao turski bataljon iz međunarodnih snaga zaduženih za održavanje raskrsnica, pardon, mira.
Sve što se Aleksandru Vučiću moglo prigovoriti prije 12 godina, važi i danas u slučaju Sarajeva. Javnost je promptno reagirala, a iz obilja konstruktivnih kritika, obijesnih poruga i izvrsnog humora može se izvući zajednički imenitelj – nije vaše da lopatate, nego da napravite sistem. Moglo bi se reći da je u pitanju školski primjer nedorasti situaciji. Pogrešne nadležnosti, sporost u reakciji, hronični nedostatak efikasne komunalne strukture, loš PR…
Namjera ljudi iz Naše stranke bila je evidentno dobra. Prihvatiti se lopate kad je grad blokiran, nema ljepšeg ni logičnijeg primjera. Ali ako dalje krenemo s pitanjima, doći ćemo do ključnog problema – zašto je grad blokiran. U odgovoru, odgovornost vrha NS je nezaobilazna. Sedam godina vode Kanton, sasvim dovoljno vremena da se komunalni aspekt grada postavi na zdrave noge. To nije urađeno i na površinu isplivavaju nevjerovatni podaci. Ekološki aktivista Anes Podić situaciju je objasnio u Facebook postu. On kaže, sav interes vladajućih stranaka za javna preduzeća svodi se na to ko će postaviti direktora. Jer pomenuta funkcija omogućava zapošljavanje poslušnih, a nesposobnih i nepotrebnih kadrova i – još važnije – kontrolu nad tenderima. Tako se desilo da je komunalno preduzeće RAD totalno zapušteno i da mehanizacijom, ljudstvom, budžetom te ukupnom organizacijom nije kadro odgovoriti na – za planinski grad kakav je Sarajevo – benignih 40, 20 ili koliko već centimetara snijega.
I onda je neko došao na ideju da ovu seriju sistemskih propusta pokuša kompenzirati radnom (random) akcijom. Lopata tako postaje simbol sistemske nedoraslosti izazovima. Ako ste se vi već prihvatili lopata, onda bi čestiti ljudi koji voze grtalice mogli da se late budžeta, obrazovanja i zdravstva. Kao što nam je ulična akcija pokazala, svako može dati svoj doprinos, važna je dobra volja.
Politika, osim što je lukrativna djelatnost za ogromnu većinu učesnika, istovremeno je surovija nego znatan dio zanata na ovoj planeti. Ako ne znaš plivati, progutat će te građanstvo i konkurencija. Uradiš dobar posao i napraviš dobar PR, pa ne znaš kako će javnost reagirati. A kada loš PR nakačiš na loš posao – možeš očekivati samo katastrofu.
I bi katastrofa.
