Aktuelno Evropsko prvenstvo u fudbalu donijelo je uobičajenu dozu uzbuđenja, zanimljivih situacija, poneki briljantan gol i očekivanu dozu ispada. To što na njemu nema lijenčina iz naše reprezentacije dodatni je razlog da vjerujemo u kvalitet natjecanja: riječ je o elitnom skupu probranih ekipa čijim igračima je stalo do igre i koji trče baš onako iz duše i potrebe. Bit će upamćeno i po tome što je održano neparne godine, razloge svi znamo. Povratak publike na stadione može se na kraju ispostaviti kao preuranjeno nastojanje da se situacija normalizira, jer ono što se popularno naziva delta soj u ofanzivi je koja prijeti da kompletnu planetu ponovo okuje sloganom Ostani kod kuće.
Ali ovaj put nas zanima nešto drugo: način na koji pojedine zvijezde prihvataju neprolazak u dalju fazu takmičenja. Nakon poraza od reprezentacije Belgije u osmini finala, kapiten portugalske reprezentacije i jedan od dva najbolja nogometaša današnjice, Cristiano Ronaldo, bijes je iskalio na kapitenskoj traci. Prvo je to obilježje ferpleja skinuo s ruke, bacio u travu, a potom nekoliko puta šutirao. Naravno da su mediji zabilježili ovaj izljev bijesa, to im je posao. I naravno da to jeste medijski materijal: način na koji uzor miliona mladih demonstrira pred kamerama kako prihvatiti poraz govori mnogo toga ne samo o njegovom infantilnom karakteru nego i o pojedinim kulturnim obrascima 21. stoljeća.
Gotovo da je nemoguće i neukusno govoriti o kulturi poraza pošto ga smatramo jednom od najnekulturnijih i najnepoželjnijih tekovina. Svugdje i uvijek poraz je bio i ostao najnenajdraži gost u životu i društvu. A gubljenje je sastavni dio egzistencije makar kao i pobjeda, kod ogromne većine i bitno prisutniji od trijumfa. Međutim, kompetitivna narav ljudske prirode i naopaka kompetitivnost društva izrodili su aktuelne sportaše u bjesomučne, nemilosrdne progonitelje poraza i lovce na pobjede, što se na izvjesnoj ravni može izjednačiti s pohlepom. Neka istočnjačka učenja odricanje od takmičenja smatraju jednim od glavnih uslova unutrašnjeg razvoja. Na ovim prostorima o porazu niko nije govorio tako lucidno kao Bogdan Tanjević, jedan od najumnijih i najotmjenijih Sarajlija svih vremena. Legendarni Boša smatra ga ne samo sastavnim dijelom života i sporta, nego u iskustveno-spoznajnom smislu važnijim od pobjede. Uz to, ima definitivnu poruku za one koji čupaju kosu ili bacaju kapitenske trake kad izgube: Moraš ponekad pustiti i druge da pobijede.
Ali haj ti to dokaži jednom Ronaldu, ili jednom Messiju, koje povremeno bolje pamtimo po kerefekama koje su izvodili svaki put kad bi zijanili nego po golovima i driblinzima. Sportska veličina podrazumijeva mnogo više odgovornosti, znanja i kulture od prostog umijeća driblinga, koliko god to umijeće bilo zadivljujuće. Na Evropsko prvenstvo nismo došli da bismo gledali Ronalda kako zauvijek pobjeđuje, već da vidimo fudbal u svoj njegovoj ljepoti. I poraz je dio te ljepote.
Ali, s druge strane, i bacanje kapitenske trake je dio života i važan sportski čin koji bi nogometni stručnjaci širom svijeta mogli upakovati u savršene lekcije novim naraštajima. Mada sumnjamo u takav razvoj događaja i takve sportske koncepte…
