Nema čovjeka kojeg tijekom života ne dodirnu strah, patnja, osjećaj krivnje i razočaranja, očaj i tjeskoba. Ne odabiremo ih niti priželjkujemo, baš nasuprot, činimo sve da bismo ih izbjegli. Pokušavamo racionalizirati svoje strahove, prihvatiti da tjeskobna, a neizbježna smrt, iz koje dolaze, nije tek jednokratan događaj, nego sastavni dio života, postepeni proces bivanja sve manje. Osim toga, nije od presudne važnosti duljina života, nego njegova strast, kažemo, a konačnost pomaže time što ga čini intenzivnim. Zato smrt ne može biti strašna, šapćemo svojoj tjeskobi.

Zapravo, najčešće o njoj niti ne govorimo. Krivnju, pak, umanjujemo spremnošću da sebi oprostimo sve ono što drugima ne bismo. Majstori smo pronalaženja olakotnih okolnosti kojima pregovaramo sa savješću, prikazujući joj neizbježnost naših pogrešaka, zbog koje grižnje ne bi trebalo niti biti. Izvježbani smo u samoobmani. I baš kad nam je dobro, dok drijemamo uljuljani u veličanstvenu pobjedu nad osuđujućim moralom i pogubnom smrću, pojavi se sjećanje. Sirene, skloništa, granate, miris paleži, zvuk razaranja i dodir krvi posvuda. Opet trčimo ulicom. Potiskujemo razum bojeći se da nije dovoljno jak, bar ne onoliko koliko bi volio biti, puštamo osjećaju da nas vodi dok izbjegavamo krhotine granata, metke, prijeteće poglede. A onda stanemo umorni od neprekidnog bježanja kao kukci što čekaju da budu zgaženi, gledajući kako se povećava sjena čizme nad njima. To je trenutak u kojem znamo da je sve besmisleno, i život i sav ljudski trud. U glavi čujemo Requiem Aeternam dok gledamo usporenu snimku tijela što čarobno lete nošena silinom eksplozije, a zatim padaju na tlo kao kamenje u dubinu mora. Tu je i otac koji nam pokazuje kako treba baciti kamen da poskakuje, a ne potone. Taj upliv toplog sjećanja na davno ljetovanje prekine strahotu, bar neko vrijeme. Razmišljamo o tome bismo li se trebali smatrati sretnima jer je rat završio, a mi smo živi.

Kontekst patnje

Mnogi su načini na koje pokušavamo iscijeliti svoje rane – zaborav, potiskivanje, zavaravanje, umanjivanje, ponovno proživljavanje, analiziranje. Jedno od rješenja je postavljanje vlastite tuge u kontekst sveopće ljudske patnje. Naša nam je tuga uvijek najtužnija. Ali znamo li, dok patimo, da postoji i deveti krug pakla? Pakao, naime, nije pod zemljom niti u grižnji savjesti, nego na odjelu dječje onkologije, vidljiv u očima roditelja koji se nježno osmjehuje svom djetetu, čuvajući ga da ne shvati ono što dijete nikad ne smije shvatiti. Bismo li njemu, tom roditelju, mogli pričati o svojoj tuzi? Bismo li ga mogli gledati u oči i reći kako nam je teško? A bismo li to mogli reći djevojčici što sjedi u kakvom prljavom kutu ulice nekog indijskog velegrada čekajući svog sljedećeg ljubavnika? Djevojčici koju su vlastiti roditelji, u očaju kojeg sebi nikad neće moći oprostiti, prodali svodniku jer, zbog siromaštva, nisu mogli prehraniti svu svoju djecu pa ju, od njene pete godine, svakodnevno siluju desetci muškaraca sve dok u njihovim očima ne postane prestara, istrošena i nedovoljno lijepa da bi im i dalje bila zanimljiva. Možda je posramljujuće što nas tuđa nevolja može umiriti, ali ona zaista tješi, pokaže nam kako naša važnost nije tolika kakvom ju zamišljamo.

Zaborav i potiskivanje

Jedno od rješenja je i zaborav. Čini nam se da jaka bol ne može biti zaboravljena, ali može, pogotovo ako je riječ o traumama koje smo doživjeli kao djeca. Pa iako se Freud i svi njegovi psihoanalitičarski nastavljači zasigurno ne bi složili da je potiskivanje rješenje, ima razloga da mislimo i drugačije. Treba li zaista iz podsvijesti izvući sve nakupljene strahove i traume? Psihoterapijski postupci su, u velikoj mjeri, nasilje (upitne učinkovitosti) nad visokosofisticiranim mehanizmima samozaštite. Potiskivanje je jedan takav, kod mnogih ljudi koristan evolucijski mehanizam koji višestruko pomaže ne samo u preživljavanju, već i u sretnom življenju. Zašto bi, zaboga, trebalo osvijestiti ono što smo srećom uspjeli zaboraviti? Predlažu nam suočavanje s traumama. Prije svega s traumama zaboravljenog djetinjstva. Ali da za nas nije bilo od veće koristi da ih zaboravimo, nego da ih se sjećamo, tada ih ne bismo zaboravili. Nekako sumnjamo da je adekvatan način razrješenja postojećih nefunkcionalnosti vraćanje na njihov potencijalni izvor, pogotovo ako je riječ o traumama iz djetinjstva. Nema sumnje da je bilo odgojnih pogrešaka, ali odrasti znači oprostiti roditeljima i prihvatiti svoj dio odgovornosti. Ako to nismo u stanju učiniti, ostajemo djeca koja, tješeći se tuđim propustima, propuštaju priliku autonomnog života. Uz to, treba imati na umu da smo zahvaljujući greškama razvili cijeli niz životno važnih sposobnosti koje nam omogućuju da savladamo poteškoće. Da je naše djetinjstvo bilo čista idila, ubio bi nas prvi izlazak iz okrilja njegove sigurnosti i suočenje s problematičnim svijetom. Blaženi zaborav, spasonosno potiskivanje. Nikad ne treba podcijeniti racionalnost i učinkovitost evolucije. Kako bismo uopće mogli funkcionirati mučeni teretom krivnje za sve svoje svakodnevne propuste i pogreške kad ih ne bismo sebi, gotovo s lakoćom, opraštali? Eliminirati ove visoko funkcionalne mehanizme prilagodbe, koji nam omogućuju preživljavanje, moglo bi biti po život opasno.

Jedna od mogućnosti je i ta da pokušamo prihvatiti da se jednom proživljena patnja trajno ugradila u nas i postala dio naše osobnosti. Moguće je da njene tragove više ne možemo izbrisati, ali oni su nas oblikovali ovakvima kakvi jesmo. Prije svega sućutniji. To je dragocjen dar patnje.