SDA-ov neprijatelj broj jedan je Sorbona

SDA je napravila očekivani izbor između obrazovanog Čampare i narodnjaka Prevljaka koji je po sopstvenom priznanju “poltron porodice Izetbegović”. Neuspjela ironija prema rijetkim elitistima i intelektualcima u sopstvenim redovima sa metaforom Sorbone karakterizira kakvo društvo i kadrove želi Izetbegović u BiH. To ne bi bio problem da ti kadrovi ne obnašaju najviše državničke funkcije na pozicijama izvršne i zakonodavne vlasti. Onda neukost, nesposobnost, jezička i govorna nepismenost njegovih pulena koji na skupovima govore o “njiha” i to potvrđuju “franko de jure“ u medijskim istupima, postaje i državni problem. Zna Izetbegović da društvo koje samo sebe želi definirati znanjem jeste ono u kojem su razumnost i uviđajnost, prosuđivanje i težina argumenata, dugoročno i vizionarsko mišljenje, pametno promišljanje i stalno preispitivanje – put kojim se može dobiti prevaga nad iracionalnošću i ideologijom, fanatičnim i ostrašćenim navijanjem uz odsutnost duha. Samoljubljivom stranačkom lideru potrebni su ovi drugi, jer ne podnosi kritički glas koji dovodi u pitanje sramotnu razinu zloupotrebe politike za lične ciljeve. Prevljak nije slučajan izbor Izetbegovića, to je odlika njegove dugotrajne negativne selekcije koja se jedino vodi strašću za moći pa se protežiraju ljudi sa natprosječnim ambicijama i ispodprosječnim sposobnostima. Umjesto snažnih i poštenih ljudi koji ih je bilo i u SDA, godinama dominiraju beznačajni ljudi bez ikakve političke karizme sa karikaturalnim osobinama. U tako umreženim i interesnim skupinama caruje organizirani kriminal, korupcija i nepotizam koji pravno i moralno ostaje nesankcioniran čime se izgubilo povjerenje u institucije vlasti i vladavinu zakona i reda. (Dino Mustafić, Tačno.net)

Kad predsjednik odlikuje zločince

Kada je predsjednik RH Zoran Milanović prošlog mjeseca započinjao dugometražni šakački obračun s ovećom skupinom političara, intelektualaca i novinara – afirmirajući pritom neke od najsvjetlijih tekovina tuđmanizma, između ostalog i optužbe za nacionalnu izdaju i potkopavanje svete hrvatske države – krenuo je od jednoga kategoričnog stava: predsjednik Vlade Andrej Plenković morao je znati da tužilaštvo i policija vode istragu protiv direktora državne tvrtke Janaf, Dragana Kovačevića, jer da mu je to bilo poznato, ne bi se dovodio u situaciju da Kovačeviću usred istrage zbog sumnje na korupciju produžuje direktorski mandat, ugrožavajući na taj način nacionalni interes.

Postoji, doduše, mogućnost – koju Milanović izgleda drži vjerojatnijom – da je premijer zapravo znao za istragu, mada to odlučno negira, pa je svejedno odlučio amenovati Kovačevićevu rukovodnu poziciju. Obje varijante su čista katastrofa, smatra predsjednik RH. Sustav ne smije funkcionirati tako da nositelj političke vlasti, zbog neinformiranosti, ignorancije ili nesnalaženja, postavlja na čelo državnoga poduzeća čovjeka protiv kojeg se vodi istraga zbog sumnji da je počinio kriminalno djelo, glasi argument Zorana Milanovića.

Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu prošlog je tjedna pokrenulo istragu za teške ratne zločine protiv Zlatana Mije Jelića, generala HVO-a i ratnog zapovjednika obrane Mostara, čovjeka kojemu je ovoga ljeta, povodom 25. obljetnice Oluje, Zoran Milanović uručio državno odlikovanje za doprinos brigada i specijalne policije HVO toj akciji.

Zbog čega argument kojim se Milanović ostrvio na Plenkovića ne vrijedi za samog Milanovića? Zašto ta dva slučaja, po mišljenju predsjednika države, podrazumijevaju dijametralno različite modele „funkcioniranja sustava“? Zbog čega je nedopustivo da nositelj političke vlasti postavlja ne čelo državne firme čovjeka protiv kojeg se vodi istraga radi primanja mita, dok je sasvim prihvatljivo da nositelj političke vlasti dodjeljuje odlikovanje čovjeku protiv kojeg se vodi istraga za teške ratne zločine? (Viktor Ivančić, Peščanik)

Stanovnici regije među najnaoružanijim u svijetu

U svijetu je više od milijardu komada vatrenog oružja, od čega je većina u rukama civila, pokazuje istraživanje Small Arms Surveya. Oni procjenjuju da je 857 miliona u vlasništvu građana, 133 miliona u vojnim arsenalima i da 23 miliona posjeduju agencije za provođenje zakona.

Od 857 miliona komada vatrenog oružja u rukama civila, 393 miliona su u Sjedinjenim Američkim Državama, što je više od ukupnog broja oružja u prvih 25 država na listi. I kada taj broj postavimo u odnosu na broj stanovnika, populacija SAD-a čini četiri posto svjetskog stanovništva, dok građani ove zemlje drže 40 posto svjetskog vatrenog oružja.

Velika je razlika u naoružanosti širom svijeta. Najviše oružja je u već pomenutom SAD-u, 121 na 100 stanovnika, 53 u Jemenu, dok po 39 komada vatrenog oružja posjeduju građani Srbije i Crne Gore.

Na drugoj strani su zemlje poput Japana i Indonezije gdje je manje od jednog komada vatrenog oružja na 100 stanovnika.

Stanovništvo u regiji je među najnaoružanijim u svijetu, a u infografici pogledajte procjene o vatrenom oružju u rukama građana u regiji. (Dženan Smajić, AlJazeera  Balkans)

 Kako sam branio baklavinu čast

Baklava je bila uzrok što sam gotovo prouzročio jedan međunarodni incident.

Naime, pred par godina sam na svojem proučavanju balkanskih gastronomskih specijaliteta, u Sarajevu odlučio se pozabaviti baklavom. Sarajevo je za mene gastronomski raj a pogotovo po pitanju slastica. Kao što je i kod pizza najsigurnije uspoređivati iste, tj. one bazične margherite, tako sam se i ja odlučio za bazične baklave koje su punjene samo orasima.

Uđem u prvu slastičarnicu, gledam svakakve modele baklava, kad ono… među sastojcima pise da sadrži i margarin! Bogmater i kuhanju s margarinom. Zadnji ko je u gastronomskom smislu spominjao margarin i tvrdio da su mu knedli zato tako ukusni jer radi s margarinom bio je onaj nesretnik iz Oktogona koji je ubrzo propao skup sa svojim marganiziranim i marginaliziranim knedlima.Dakle, uđem u slijedeću slastičarnicu pa prvo krenem čitati sastojke. Tu pak nema margarina al ima ULJA!!! E tu sam poludio i održao im jedan brzopotezni masterchef pred punim lokalom. Situacija je bila pred eskalacijom vatrometa, no sve je završilo mojim razumnim strateškim povlačnjem nakon što sam raspalio iz svog oružja. Da ulje bude sastavni dio svetinje koja se zove baklava…nečuveno!

Otkud je baklava rodom, ne može se sa sigurnošću tvrditi, iako sve upućuje da je sa Bliskog istoka došla na tzv. Balkanski poluotok.

No kako vučeno tijesto (koji je osnova baklave) vuče korijene iz centralne Azije vjerojatno je da su je nomadska plemena dovukla i razvukla preko cijelog Otomanskog carstva. Iako postoje naznake da se poslastica slična baklavi pojavljuje još u antičko doba na području današnje Grčke, ne možemo sa sigurnošću tvrditi koliko je imala zajedničkog sa sadašnjom baklavom.

S najsličnijom poslasticom današnjoj susrećemo se u kuharici Muhammad bin Hasan al-Baghadija iz godine 1226. koji opisuje jelo pod imenom „lauzinaq“ a koje se sastoji od slojeva tijesta punjenog masom od badema a preliveno slatkim sirupom. Moguće je da je taj sirup bila agda a moguća je i neka varijanta meda.

Još je nešto karakteristično za baklavu a to je njezin način rezanja. Rezanje baklave u obliku romba po prvi puta je zabilježeno sredinom 16. stoljeća u istanbulskoj palači Topkapi. (Alan Meniga, Radio Gornji Grad)

Ljubav i dejtanje: “Kada se ne ševiš, nemoj se brijati, uzgoji gusti grm”

Dolly Alderton – inače nagrađivana novinarka i kolumnistica Sunday Timesa – u svom hit naslovu priča o svojim dvadesetima, odrastanju i navigiranju kroz kompleksnu mrežu prijateljstava, poslova, gubitaka, zaljubljivanja, bolnih prekida, svim predivnim, ali i onim manje lijepim stranama tog razdoblja. Sve što znam o ljubavi, ukratko, knjiga je koja govori o nečemu kroz što smo svi prošli ili prolazimo, ali prije svega knjiga koja govori o važnosti da što prije spoznamo da možemo biti i sami sebi dovoljni, ali i da su dobri prijatelji ono što nam omogućava da lakše prođemo ne samo kroz burne dvadesete nego i cijeli život. Osobne priče iz ove knjige premrežene su satiričnim komentarima, listama, receptima…

Alderton je pri tome brutalno iskrena, a rezultat jest povremeno potresna, ali prije svega urnebesno zabavna knjiga jer autorica nastavlja tradiciju velikana engleskog humora kao što su P.G Wodehouse i Jerome K. Jerome.

A razloge oduševljenja čitatelja možda najbolje objašnjava izvadak iz kritike Evening Standarda: “Ovo je knjiga koju ćete preporučiti iskrenim prijateljicama. Jer ona liječi slomljena srca. Mudre riječi Dolly Alderton osjetit će žene svih dobi. Ona se doima kao vaša najbolja prijateljica i vaša starija sestra u jednoj osobi, a njene riječi obavit će vas kao topli šal.”

Ako smo vas zainteresirali, knjiga izlazi za dva tjedna. (Index.hr)