SLOBODA MEDIJA: Ili pohvala ludosti ili metak u glavu

IZDVAJAMO

BHT1 i FTV su u emisijama Politički magazin i Mreža pokazali solidarnost s kolegama novinarima koji su zbog savjesnog rada izloženi verbalnim, ali i fizičkim napadima; s druge strane, RTRS se čak ni ne pretvara da su u istoj branši informiranja javnosti.  

SLOBODA MEDIJA: Ili pohvala ludosti ili metak u glavu

Govoreći o slobodi medija u Bosni i Hercegovini, potrebno je napraviti razliku između onih koji političare drže odgovornim i onih koji istima nižu nezaslužene hvalospjeve

RTRS: Ukrštenica – 21. maj 2018. i Pečat – 24. maj 2018.

NESRAZMJERAN MEDIJSKI PROSTOR: RTRS je u protekloj sedmici u emisijama Pečat i Ukrštenica znatan dio vremena ustupio predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku, koji je tako imao priliku da čak u dva navrata na javnom servisu iznese svoje stavove u jeku predizborne kampanje. U emisiji Ukrštenica, koja je koncipirana kao klasičan format intervjua s gostom, Dodik je u skoro 90 minuta prešao sve aktualne teme koje smatra plodnim narativima uoči proglašenja svoje kandidature za izbor člana Predsjedništva BiH. U emisiji, međutim, tu istu državu koju želi predstavljati kao član Predsjedništva naziva “propalom”, “nikakvom” i “nemogućom”, na šta voditeljica Sandra Kukić ne prigovara, niti smatra prigodnim da priupita šta njen gost namjerava učiniti povodom toga ukoliko bude izabran. Ona se čini svjesnom svoje uloge u novinarskoj farsi u kojoj učestvuje, pa služi tek kao ljudski rekvizit kako bi se odala iluzija intervjua i time prikrila da se zapravo radi o predizbornom govoru. Politika RTRS-a je sasvim jasna i poklapa se s politikom onih koje nikada ne kritizira. Ipak, uvijek nanovo iznenadi do koje su mjere spremni svoju “slobodu govora” stavljati u službu protiv naroda, i na stranu političara koji nesavjesno obnašaju funkcije.

ODGOVORNOST NOVINARA: Dodik je na Međunarodnom ekonomskom forumu u Sankt Peterburgu imao priliku da s novinarom emisije Pečat Sinišom Mihailovićem porazgovara o statusu RS-a u svijetu, ali i o onim temama o kojima je samo tri dana ranije na istoj televiziji govorio u emisiji Ukrštenica. Ovaj intervju je, međutim, bio nešto kraći i trajao je samo 15 minuta. Međutim, uzmemo li u obzir da je Pečat ukupno trajao 57 minuta, dā se lahko izračunati da mu je ustupljena četvrtina emisije. A konstatacija da je “ustupljena njemu” itekako je precizna. Mihailović se, baš kao i njegova kolegica Kukić, našao u pasivnoj ulozi Dodikove monodrame/intervjua, pa se nije usudio postaviti ijedno pitanje koje ne bi išlo niz dlaku svoga gosta, a kamoli nekō koje bi ga iole pokolebalo u davanju izjava. Dodik je u ovom “intervjuu” ponovio dosta od onoga što je prethodno rekao u Ukrštenici, ali je dodao i to da čak “pod posebnim obezbjeđenjem ima problem da uđe i izađe zbog gužve u grad”. Ovdje, naravno, govori o demonstracijama koje traju u Banjaluci povodom smrti Davida Dragičevića i kako mu iste stvaraju problem prilikom dolaska na posao. Također je te iste demonstracije u jednom trenutku nazvao “spinovanjem”, “opštom galamom” i “pitanjem koje uopšte nije ni životno važno”. Svaki novinar koji imalo drži do svoje dužnosti i odgovornosti prema građanima za koje treba da radi, ovdje bi reagirao, pa makar suptilnim potpitanjem kako bi skrenuo razgovor u drugi pravac. Međutim, Mihailović pušta sugovornika da dovrši predizborni govor bez ijednog kritički nastrojenog pitanja ili opaske.

BHT1: Politički magazin – 23. maj 2018.

(NE)KULTURA GOVORA: O slobodi, ali i kulturi govora domaćih političara govorilo se u Političkom magazinu na BHT-u. U fokusu priloga bio je nivo na kojem se odvijaju rasprave u parlamentima i skupštinama entiteta i na nivou države, koji je Vuk Vučetić, profesor na Filozofskom fakultetu u Istočnom Sarajevu, opisao kao “populistički stil”. Ovakav neprofesionalan odnos prema funkcijama koje obnašaju pojedini političari ne govori toliko o njihovoj nekulturi, koliko o njihovoj imunosti na javnu kritiku. Novinarstvo i medij su oni koji u očima javnosti političare drže odgovornim za njihove postupke i politike. Međutim, ova uloga medija ostvariva je samo ukoliko oni koji se drže odgovornim osjećaju određenu dozu srama pred javnosti. Kako smo u prilogu Političkog magazina, međutim, vidjeli, to u Bosni i Hercegovini nije čest slučaj. Od seksističkih i rasističkih izjava, pa sve do ličnih uvreda upućenih direktno novinarima koji ih intervjuiraju, bh. političari nisu skloni stidjeti se svoje (ne)kulture govora.

SLOBODA HUŠKANJA: Naravno, svrha ovakvog govora domaćih političara je ostanak na vlasti, tj. polariziranje građana i dijeljenje u tabore radi lakšeg političkog manevriranja. Pored nacionalističkih retorika, ratnohuškačkih govora i govora mržnje, u ovom izbornom ciklusu se pojavila i retorika koja bh. društvo namjerava podijeliti na tzv. nacionalni i građanski blok. Ovo primjećuje Nermina Šunj Kušljugić, urednica portala Megafon.ba, te dodaje kako se ovim novim repertoarom kojim se služe bh. političari pokušava nametnuti da između nacionalne i građanske ideologije “ne može postojati komunikacija”.

Drugo oružje kojim se služe bh. političari u posljednje vrijeme je odbrana svog govora mržnje pod krinkom slobode govora. Naravno, ova sloboda govora je, sudeći po postupcima nekih političara, rezervirana isključivo za njih, pa imamo slučajeve da političari tuže novinare za govor mržnje, dok istovremeno sebe ne smatraju odgovornim kada njihovo huškanje fizički i psihički ugrozi građane koje trebaju predstavljati.

FTV: Mreža – 22. maj 2018.

POLITIČARI ŽRTVE NOVINARA: O ekstremnom slučaju novinara koji ne posustaje pred razotkrivanjem istine govori priča o Oliveri Lukić, novinarki Vijesti u Crnoj Gori, u koju je nepoznat muškarac ispred njenog stana pucao ranivši je u nogu. Ovo je drugi napad na Lukićevu, koja se kao istraživački novinar bavi korupcijom i time “ispituje poslovanje najvećih moćnika u Crnoj Gori i njihovih porodica”, kako navodi Ana Nenezić, koordinatorka programa EU integracije Centra za građansko obrazovanje, dodavši da na napad gleda kao na poruku drugima da bavljenje tim poslom može nositi “određenu cijenu”. Ono što Mreža posebno naglašava jeste odnos Mile Đukanovića, predsjednika Crne Gore, koji je u nekoliko navrata znao kritizirati medije koji svoj posao rade društveno odgovorno. Štaviše, Đukanović je Vijesti prije napada nazvao “fašističkim” jer se, prema riječima izvršne direktorice Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore Milke Tadić Mijović, “usuđuju da pišu o poslovima njegovog sina”.

SVJETSKI TRENDOVI: Naravno, istraga će pokazati (ukoliko ne zastari) da li su napadači u bilo kojoj vezi s ljudima o kojima je Lukićeva pisala. Međutim, činjenica je da se vrijeđanjem i omalovažavanjem novinara od strane političara ohrabruju oni koji su spremni izvršiti ovakve i slične napade. Ovakvo neodgovorno ponašanje političara prema novinarima je postao ozbiljan problem, ne samo u regiji nego i u čitavom svijetu. Rusija i Turska, zemlje kojima se na jedan ili drugi način priklanjaju i na čije se lidere ugledaju bh. političari, nisu baš poznate po zaštiti novinarskih sloboda. Čak je i SAD, zemlja koja se kiti epitetom najveće svjetske demokratije, s predsjednikom Donaldom Trumpom još od predizborne kampanje počela doživljavati ugrožavanje medijskih sloboda, pa ne čudi da su i političari u BiH i regiji usvojili ove svjetske trendove.

PRESJEK

BHT1 i FTV su u emisijama Politički magazin i Mreža pokazali solidarnost s kolegama novinarima koji su zbog savjesnog rada izloženi verbalnim, ali i fizičkim napadima; s druge strane, RTRS se čak ni ne pretvara da su u istoj branši informiranja javnosti.

About The Author