O autocenzuri se puno govori, ali niko je ne praktikuje. Kako objasniti njenu sveprisutnost?
Imam 45 godina, 17 godina radnog staža, svakodnevne kontakte s medijima i još uvijek nisam naišao na novinara koji je kazao da je praktikovao autocenzuru. O cenzuri su mi pričali, i o reketiranju, ali o autocenzuri niko ni riječi. Izgleda da je to fenomen koji se uvijek dešava nekom drugom i negdje drugdje. Pošto je to tako, morate da razumijete s kakvim se teškoćama susrećem kada želim da pišem o nečemu što niko nije vidio, čuo, a svi pričaju o tome i osjećaju posljedice toga.
Šta je autocenzura?
Danilo Kiš je to fino definisao: “Autocenzura je čitanje svog sopstvenog teksta tuđim očima, gde vi sami postajete svoj sopstveni tužilac, sumnjičaviji i stroži od svakog drugog, jer vi u toj ulozi znate i ono što nikad nijedan cenzor neće otkriti u vašem tekstu, ono što ste prećutali i ono što nikad niste stavili na hartiju, ali što je, čini vam se, ostalo ‘između redova’. Stoga tom imaginarnom cenzoru pripisujete i one osobine koje vi sami nemate, a svom tekstu značenja koja on ne sadrži u sebi. Jer taj vaš dvojnik prati vašu misao do apsurda, do njenog vrtoglavog kraja, tamo gde je sve subverzivno, gde je pristup opasan i kažnjiv.”
Na prvi pogled, autocenzura je nešto loše, ali ako je sagledamo iz druge perspektive, s koljena ili odozdo, ona dobija sasvim drugačije značenje i više ne izgleda tako strašna. Možemo reći da je logična, očekivana i primjerena svakom čovjeku.
Autocenzura kao dokaz inteligencije
U javnosti svi preziru autocenzuru, mnogo više od cenzure, ali taj fenomen možemo posmatrati kao dobar pokazatelj inteligencije novinara. Jednostavno rečeno, pametan čovjek poslije kratkog boravka u redakciji nekog medija, a neki i tokom studiranja, “provali” pravila igre u novinarstvu i počinje da igra po tim pravilima. Naravno, ta pravila su rijetko javna i decidna i u zavisnosti od IQ-a zavisi da li će novinar godinama raditi pijačni barometar ili početi pisati komentare, a oni najpametniji postati PR u nekom ministarstvu. Ljudi koji nemaju kapacitet da skapiraju ova pravila mijenjaju redakcije brzinom svjetlosti, ne shvatajući u čemu je problem i zašto im se to dešava.
Ekološki pristup autocenzuri
Ne znam da li ste ljubitelj evolucije ili ne, ali ona kaže da živa bića koja se bolje prilagode sredini imaju veću šansu da svoje gene prenesu dalje na potomstvo. Ako ovo pravilo važi za životinje, nema razloga da ne važi za novinare. Znači, svjesno ili ne, naš život ima za cilj da ostavimo potomke, kako novinari tako i novinarke. Autocenzura je najsavršeniji način prilagođavanja novinara postojećoj situaciji, što se kod osoba suprotnog pola opaža kao izvanredna osobina. Bez obzira na pol, homo sapiens od partnera traži fizičku zaštitu, materijalnu i dugoročnu sigurnost, a sve da bi prenio svoje dragocjene gene u budućnost. Novinari bez autocenzure to nikako ne pružaju svojim partnerima/cama i njihov socijalni kao i reproduktivni kapital je veoma mali. Jednostavno rečeno, zbog svoje nefleksibilnosti, novinari, kao i njihovi geni, bez autocenzure su osuđeni na izumiranje.
Psihoanalitičko objašnjenje autocenzure
Kao što znamo, ličnost se po Freudu sastoji od ida (nagoni i želja za zadovoljstvom), ega (koji se razvija kroz kontakt s realnošću), i super-ega, kojeg čine moralne norme koje društvo propisuje i koje se prvenstveno prenose kroz roditeljsko vaspitanje. Identifikacijom dijete usvaja socijalne norme i one postaju sastavni dio njegove ličnosti izražen kroz super-ego. S razvojem super-ega smanjuje se potreba za spoljašnjom kontrolom nad nečijim ponašanjem, jer je uspostavljena unutrašnja kontrola koja funkcioniše kroz osjećanje krivice. Ako je super-ego previše razvijen, id nema šanse protiv njega. Za nabildan super-ego nije kriv novinar, već njegovi roditelji i nesretno djetinjstvo, i sasvim je logično da novinar ima autocenzuru. Ako se kojim slučajem pojavi osjećaj krivice kod novinara, on se kompenzuje mehanizmima odbrane (naglim napredovanjem, edukacijama, primanjem u stalni radni odnos i redovnom platom).
Učenje po modelu
Učenje po modelu predstavlja oblik učenja u kojem osoba usvaja nove ili modifikuje ranije naučene oblike ponašanja posmatranjem reakcija uzora, osobe-modela. Osoba koja uči nije sama nagrađena (direktno potkrijepljena) za ponašanje. Svima je poznato da kada dođete u novinarsku redakciju, kažu vam “otvori četvere oči” i uči. Mladi novinar posluša savjet i krene da uči od iskusnih i poštovanih kolega, kojima je autocenzura pomogla da postanu i iskusni i poštovani. Ako je dobar učenik, vrlo brzo počinje da imitira uzore i da se s njima identifikuje i postaje kao i oni.
Mir, mir, niko nije kriv
Iako nisam uspio da dokažem da u bosanskohercegovačkom novinarstvu ima autocenzure, barem u onoj mjeri koja bi nas trebala zabrinuti, pokazao sam njezinu ljudsku stranu i bespomoćnost čovjeka u odnosu na nju. Ako autocenzura i postoji, ona se može objasniti visokom inteligencijom, koja je u najvećem stepenu urođena, genima i evolucijom, pred kojima smo potpuno nemoćni. Ne možemo kriviti čovjekolikog novinara zbog jakog super-ega, tj. zbog nesretnog djetinjstva i strogih roditelja, kao ni osuditi nekoga što se identifikovao s uspješnim kolegama.
Realno, bolje biti čovjek sa autocenzurom nego biti bezdušni psihopata koji svojim pisanjem povređuje ljude oko sebe, a sam je osuđen na izumiranje.
#VasGlas #VasaPrica