Da li pisanje o samoubistvu spada u javni interes ili može imati negativne posljedice na čitatelje, posebno one koji se već bore sa mislima o suicidu?

Komunikologinja Vedada Baraković sa Univerziteta u Tuzli pojašnjava da izvještavanje o suicidu može doprinijeti porastu samoubistva u društvu.

„Debata o utjecaju medija na poticanje samoubistva datira još iz doba dominacije i utjecaja Geteovih “Jada mladog Werthera” i drugih knjiga na oponašanju suicida. Ovaj se efekat u literaturi označava kao Wertherov efekat.”

Nakon smrti Merliyn Monroe, pojašnjava Baraković, broj samoubistava porastao je. U tom i sličnim slučajevima dramatizacije suicida slavnih ličnosti, pokazalo se da koncept „Wertherovog efekta“ ima utemeljene u realnim dešavanjima.

Baraković „dramatiziranje ljudskih iskustava i apelovanje na emocije” smatra načinom na koji se novinarstvo bori za publiku i oglašivače, ali naglašava da dalje ta borba “nažalost rezultirala dominacijom senzacionalističkog pristupa u izvještavanju o svim temama pa i ovoj“.

Etički izazovi mrežnih medija u izvještavanju o suicidu

„U periodu dominacije tradicionalnih medija donekle se moglo utjecati na izvještavanje regulativnim i deregulativnim praksama i pozivanjem na poštovanje etičkih standarda“, kaže Baraković.

Etički izazovi, međutim, veći su u vrijeme internetskih medija.

Komunikologinja Lejla Turčilo sa Univerziteta u Sarajevu smatra, da zbog vremena koje provodimo u interakciji sa medijima, oni imaju veliki uticaj na naš privatni život. To se dešava i zbog “činjenice da putem medija saznajemo ključne informacije pomoću kojih formiramo našu percepciju prema svijetu u kojem živimo“.

Drugim riječima, mi smo uronjeni u medije, i naš život postao je od njih neodvojiv.

Ipak, ponekad se ono što se može činiti važnim za izvještavanje, ipak treba bolje promisliti, jer je linija između etičnog i senzacionalističkog izvještavanja tanka.

Komunikologinja Baraković kaže da je etički pogrešno izvještavati  o suicidu, na način da se detaljno opisuje sam čin.

„Cilj detaljnog opisa suicida jeste da se upozore roditelji i društvo. Ali to uglavnom postigne kontraefekat jer mladi dobiju informaciju više i mogu lakše oponašati opisani događaj”.

Baraković također  kaže da stručnjaci smatraju da se treba fokusirati na „preventivne i interventne aktivnosti, u smislu prepoznavanja rizičnih grupa, specifičnih situacija i faktora vezanih za suicidalne namjere.”

Ona kaže da je u preventivne i interventne aktivnosti važno uključiti roditelje, škole i sve ostale institucije posvećene djeci, mladima i njihovom razvoju.

Psihologinja Alma Tihić smatra da društvene mreže mogu imati negativan uticaj ukoliko su im mladi previše izloženi.

“Ukoliko su mladi previše izloženi trendovima društvenih mreža, javlja se manjak samopouzdanja i samopoštovanja jer ne mogu ‘dosegnuti neku razinu’. Društvene mreže su dobro došle da nas spajaju i informišu kao kolektiv a ne da plasiraju ‘trendove’”.

Pored narušavanja samopouzdanja i samopoštovanja društvene mreže mogu da se koriste u svrhu  zlostavljanja.

Turčilo navodi da: „Zlostavljanje podrazumijeva svaki oblik neprilične komunikacije u kojoj je osoba izložena određenim porukama, a nije saglasna da ih kao takve prima i osjeća se loše zbog njih“ te nastavlja “svako od nas ima pravo reći ‘NE’ na takve poruke, ali i imamo obavezu podržati one koji su izloženi. Ono što preostaje je učenje mladih da se suprostave i ne tolerišu.”

Alma Tihić kaže da joj se često javljaju adolescenti i djeca u pubertetu, te ističe najčešće probleme s kojima se mladi suočavaju.

“Izražena socijalna anksioznst, različite fobije, opsesivno kompulzivni poremećaj, depresija i traume zbog kojih osjećamo strah, stres i zabrinutost. Navedene poteškoće mogu izazvati smetnje u svakodnevnom funkcionisanju”, kaže psihologinja.

Društvene mreže mogu doprinijeti stigmatizaciji mladih koja ima značajne posljedice na psihu mladih.

Tihić ističe kako ljudi u našem društvu budu često etiketirani zbog pritiska okoline, posebno u manjim ruralnim sredinama. Pozitivna činjenica jeste da  se u posljednih sedam godina situacija po tom pitanju znatno promijenila.

„Ljudi su se osvijestili i koriste resurse psihoterapije za razvoj mentalnog zdravlja“.