Pitanje femicida u Bosni i Hercegovini predstavlja jednu od najkritičnijih tačaka u kojoj se prelamaju nedostaci pravosudnog, policijskog i socijalnog sistema. Fenomen koji se definira kao rodno zasnovano ubojstvo žene, iako dugo prisutan u javnom diskursu, tek je nedavno dobio svoj formalni pravni okvir kroz izmjene Krivičnog Zakona FBiH, koje ovu pojavu prepoznaju kao posebno krivično djelo. U analizi sistemskih propusta ključno je razumjeti da svaki slučaj femicida nije izoliran incident, već kulminacija niza propuštenih prilika od strane institucija koje su zakonski obvezne štititi život i integritet žrtve.

Od priznanja do prijave

Prvi kontakt žrtve s institucijama najčešće se događa u trenutku prijave nasilja, ali to je samo vrh ledenog brijega.

Medina Kljako, geštalt psihoterapeutkinja iz Centra za psihološku podršku Sensus, pojašnjava dubinu ovog procesa.

 “Prijava nasilja ne počinje samim odlaskom u policiju ili institucije, ona najčešće počinje mnogo ranije, u trenutku kada žena uopšte uspije sebi priznati da ono što proživljava jeste nasilje. Iz psihološke perspektive, žena koja živi u nasilnom odnosu često je dugotrajno izložena strahu, kontroli i emocionalnom iscrpljivanju. Takvo iskustvo može dovesti do gubitka samopouzdanja, sumnje u vlastitu percepciju i osjećaja krivice”, navodi ona.

Kada se žena konačno odluči na taj korak, ona ulazi u mehanizam koji često ne prepoznaje njenu krhkost.

„Takvo iskustvo može dovesti do gubitka samopouzdanja, sumnje u vlastitu percepciju i osjećaja krivice. Zbog toga odluka da se nasilje prijavi često dolazi tek nakon višestrukih pokušaja prilagođavanja, trpljenja ili nade da će se situacija promijeniti. Kada žena prijavi nasilje, ona ulazi u složen institucionalni proces koji uključuje policiju, centre za socijalni rad, zdravstveni i pravosudni sistem. Taj put često podrazumijeva višestruko prepričavanje traumatskog iskustva, čekanja, neizvjesnost i strah od reakcije nasilnika“, dodaje.

Pojašnjava da, upravo u tom periodu rizik za eskalaciju nasilja može biti povećan, posebno ako izostane brza i koordinirana zaštita.

„Važno je naglasiti da povlačenje prijave, vraćanje nasilniku ili ‘neodlučnost’ žene ne znači da nasilje nije stvarno. Takva ponašanja su često dio psiholoških posljedica traume, ali i rezultat ekonomskih, roditeljskih i društvenih pritisaka, kao i nedovoljne sistemske podrške. Iz ugla psihoterapije, ključno je da žena na tom putu ima siguran prostor u kojem će biti saslušana, shvaćena i podržana, bez osuđivanja“, ističe.

Put prijave nasilja, dakle, kako pojašnjava psihoterapeutkinja, nije samo pravni proces – to je duboko lični i emocionalno zahtjevan proces u kojem žena treba kontinuiranu podršku zajednice i institucija kako bi se smanjio rizik od daljnjeg nasilja, uključujući i femicid. No, pravo pitanje je kako je zapravo u praksi.

Ilijana Miloš, viši inspektor i šef Odsjeka za odnose s javnošću Uprave policije MUP-a HNŽ-K, kaže da se svaka prijava shvaća ozbiljno i s punom pažnjom, neovisno o vrsti nasilja – bilo da se radi o fizičkom ili psihičkom nasilju, prijetnjama, uznemiravanju ili drugim oblicima nasilnog ponašanja.

„Policijski službenici po dolasku na mjesto događaja prvenstveno osiguravaju sigurnost žrtve, sprječavaju daljnje nasilje, prikupljaju relevantne informacije i dokaze te poduzimaju sve zakonom propisane mjere radi zaštite žrtve i procesuiranja počinitelja. Posebna pažnja posvećuje se osjetljivom i profesionalnom pristupu žrtvi, uz poštivanje njezina dostojanstva i prava“, kaže Miloš.

Iz MUP-a Tuzlanskog kantona kažu da, kada žena prijavi nasilje nadležnom policijskom organu, ovlaštena službena lica postupaju hitno i bez odlaganja, u skladu sa Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama Federacije BiH  i podzakonskim aktima donesenim na osnovu ovog zakona, uključujući Pravilnik o načinu provođenja procjene rizika i Pravilnik o načinu provođenja zaštitnih mjera koje su u nadležnosti policijskih organa.

„U svakom prijavljenom slučaju nasilja, policijski organ je zakonski obavezan izvršiti procjenu rizika za žrtvu, a po potrebi i za djecu. Procjena rizika se provodi prvenstveno radi utvrđivanja opasnosti od smrtnog ishoda, ozbiljnosti situacije, te rizika od ponavljanja i eskalacije nasilja, s ciljem pravovremenog prepoznavanja visokorizičnih situacija i poduzimanja adekvatnih mjera zaštite“, kažu iz Odjela za odnose sa javnostima Uprave policije MUP-a Tuzlanskog kantona.

Također, kako pojašnjavaju, u skladu sa zakonom, policija je dužna žrtvu već u prvom kontaktu informisati o svim njenim pravima, mjerama zaštite i dostupnim oblicima podrške, na njoj razumljiv način. Žrtvi se omogućava prisustvo osobe od povjerenja, zaštita dostojanstva, izbjegavanje kontakta s učiniocem, kao i obavještavanje o svim poduzetim radnjama i odlukama koje se odnose na njenu sigurnost.

„Kada su ispunjeni zakonom propisani uslovi, policijski organ može odmah izreći hitne mjere zaštite, uključujući udaljenje učinioca iz stambenog prostora, zabranu približavanja i zabranu komunikacije. Hitne mjere stupaju na snagu odmah i traju do 48 sati, uz obavezno obavještavanje nadležnog tužioca, žrtve i organa starateljstva. Pored toga, policija podnosi zahtjev za izricanje zaštitnih mjera nadležnom sudu, i to bez odlaganja, a najkasnije u roku propisanom zakonom, kada je to neophodno radi zaštite žrtve i sprečavanja ponavljanja nasilja. Policija je također dužna nadzirati izvršenje izrečenih mjera (koje je izrekao nadležni sud) i reagovati u slučaju njihovog kršenja, što predstavlja krivično djelo. U saradnji sa centrima za socijalni rad i drugim nadležnim institucijama, policija, uz saglasnost žrtve, učestvuje u privremenom zbrinjavanju žrtve i djece, kao i u pružanju asistencije prilikom uzimanja ličnih stvari iz zajedničkog domaćinstva, kada je to potrebno radi zaštite sigurnosti i dostojanstva žrtve“, dodaju iz Uprave policije MUP-a TK.

Policijska hitnost i ograničenja na terenu

U situacijama nasilja, brzina reakcije je pitanje života. Iz Uprave policije MUP TK-a ističu da se “prijave nasilja u porodici i nasilja prema ženama tretiraju kao hitni događaji” i da se patrola upućuje “odmah po prijemu prijave, bez neopravdanog odlaganja”.

Međutim, operativna stvarnost je kompleksnija. Iz MUP-a TK kažu da postupanje u slučajevima nasilja nad ženama predstavlja jedan od najsloženijih segmenata policijskog rada, s obzirom na visok stepen hitnosti, ozbiljnost posljedica i potrebu za koordiniranim institucionalnim djelovanjem, odnosno blagovremenom i istovremenom djelovanju više različitih institucija.

„Jedan od ključnih izazova je nužnost hitnog postupanja u svakom prijavljenom slučaju, bez obzira na vrijeme, mjesto ili okolnosti prijave. Policija mora reagovati odmah, često u uslovima ograničenih informacija, dok istovremeno procjenjuje rizik po život i sigurnost žrtve, sprečava daljnje nasilje i preduzima zakonom propisane mjere. Svako kašnjenje ili pogrešna procjena može imati teške, pa i smrtonosne posljedice“, ističu.

Iz MUP-a HNK, kažu da su među najvećim izazovima neprijavljivanje nasilja ili povlačenje prijava, često zbog straha, pritiska okoline ili ekonomske ovisnosti, nedostatak povjerenja žrtava u institucije, emocionalna povezanost žrtve s počiniteljem, složenost porodičnih odnosa, potreba za stalnom i učinkovitom međuinstitucionalnom saradnjom policije, tužilaštava, centara za socijalni rad, zdravstvenih ustanova i drugih relevantnih tijela.

Također, jedan od izazova je i povlačenje prijava ili odbijanje saradnje od strane žrtava, najčešće usljed straha, prijetnji, emocionalne ili ekonomske zavisnosti od počinioca, što policiji dodatno otežava pravovremeno i efikasno djelovanje.

Osim svega navedenog, važno je, kažu naši sagovornici, spomenuti i psihološko opterećenje policijskih službenika, koji rade sa teškim, traumatičnim slučajevima, često sa djecom i visokorizičnim situacijama, uz istovremeni pritisak hitnosti i odgovornosti.

Mit o nepredvidivosti femicid

Jedna od najopasnijih zabluda je da je femicid nagli, neobjašnjiv čin bijesa. Podaci iz MUP TK-a pokazuju da “analize i iskustva iz prakse ukazuju da je u određenom broju slučajeva rodno zasnovanog ubistva žena postojao prethodni obrazac nasilnog ponašanja, uključujući ranije prijave ili evidentirane policijske intervencije, ali svakako da postoje i oni u kojima nije bilo evidentiranih ranijih prijava nasilja.

Ovaj nedostatak ranijih prijava ne znači odsustvo nasilja, već odsustvo povjerenja u sistem. Medina Kljako je tu kategorična: “Femicid se ne pojavljuje kao nepredvidiv čin, već kao krajnji ishod dugotrajnog ignorisanja ranih znakova nasilja. Iz kliničke i psihoterapijske prakse jasno je da izostanak institucionalne reakcije šalje poruku da nasilje nije dovoljno ozbiljno ili da žena nije dovoljno ‘uvjerljiva'”. Ona dodaje da takva poruka “nasilniku implicitno potvrđuje osjećaj moći i nekažnjivosti”.

Između protokola i empatije: Izazovi obuke i senzibilizacije službenika

Policijski službenici prolaze kontinuirane i specijalizirane obuke iz oblasti nasilja u porodici i nasilja prema ženama, koje uključuju prepoznavanje faktora rizika, indikatora eskalacije nasilja i procjenu opasnosti po život i sigurnost žrtve, kažu iz MUP-ova sa kojima smo razgovarali.

„U skladu s Pravilnikom o načinu provođenja procjene rizika, policija provodi strukturiranu i dokumentovanu procjenu rizika u svakom prijavljenom slučaju nasilja. Procjena rizika se provodi prvenstveno radi utvrđivanja opasnosti od smrtnog ishoda, kao i rizika od ponavljanja i eskalacije nasilja, s ciljem pravovremenog prepoznavanja visokorizičnih situacija i poduzimanja hitnih i adekvatnih mjera zaštite života i sigurnosti žrtve“, dodaju iz MUP-a TK.

I iz MUP-a HNK navode da takve obuke uključuju prepoznavanje rizičnih faktora, procjenu mogućnosti ponavljanja nasilja te procjenu rizika od teških posljedica.

„Na temelju procjene rizika policija, u saradnji s tužilaštvom i drugim nadležnim institucijama, poduzima dodatne mjere zaštite kako bi se spriječilo daljnje nasilje. Također, policija žrtvu upućuje na dostupne oblike pomoći i podrške, uključujući centre za socijalni rad, zdravstvene i savjetodavne institucije te sigurne kuće“, kažu oni.

Iako policijske uprave navode da njihovi službenici prolaze kontinuirane i specijalizirane obuke, civilni sektor upozorava na nedostatak senzibiliteta na terenu.

Nataša Kuturma, voditeljica kancelarije Fondacije „Lara“, ističe da i dalje u institucijama rade službenici koji nisu dovoljno senzibilni i nemaju razumijevanje za ovu problematiku, što žrtve dodatno može traumatizovati i obeshrabriti.

„Preporuka je svakako da se što više službenika unutar nadležnih institucija edukuje za rad sa ovom kategorijom osoba kako bi na adekvatan način pružili podršku žrtvama. Osim toga, važna je i međusobna saradnja između insitucija, ali i organizacija civilnog društva u cilju pružanja odgovarajućeg odgovora na nasilje“, navodi ona.

Iz Fondacije CURE kažu da, kada je riječ o problemima koji se tiču nasilja nad ženama, propusti nadležnih institucija su nereagovanje na prijave nasilja, posebno potrebna kod izricanja i provedbe zaštitnih mjera, kontinuirane i sveobuhvatne podrške žrtvama, pravne pomoći i sigurnog smještaja.

“Osobe koje su zaposlene u institucijama često nisu obučeni/ nemaju znanja/ nisu senzibilizirani za obavljanje poslova na kojima se nalaze. Šta je uzrok tome, mi ne možemo reći, ali možemo pretpostaviti da se ovakve prijave ne shvataju dovoljno ozbiljno”, kaže dodavši da je potrebno  da predstavnici/e svih institucija osiguraju primjenu obaveza koje proizlaze iz Istanbulske konvencije čija je potpisnica BiH.

Zašto strah nadvladava potrebu za pravdom?

Razumijevanje zašto žene povlače prijave ključno je za rješavanje sistemskih propusta.

Ilijana Miloš navodi “neprijavljivanje nasilja ili povlačenje prijava, često zbog straha, pritiska okoline ili ekonomske ovisnosti” kao jedan od najvećih izazova.

Medina Kljako kaže da strah od prijavljivanja nasilja nije znak slabosti, već realna i često opravdana reakcija na dugotrajno iskustvo prijetnje, kontrole i nepouzdanog sistema zaštite. Mnoge žene su kroz vlastito iskustvo ili iskustvo drugih vidjele da se nasilje može pojačati upravo nakon prijave ili pokušaja napuštanja odnosa. Taj strah, kaže ona, nije iracionalan, a istraživanja pokazuju da je period nakon prijave ili razdvajanja jedan od najrizičnijih za teške oblike nasilja, uključujući femicid.

„Psihološki, dugotrajno nasilje dovodi do erozije samopouzdanja i povjerenja u vlastitu procjenu. Žena može sumnjati u sebe, umanjivati ono što doživljava ili preuzimati odgovornost za nasilje, posebno ako je godinama bila izložena porukama da „pretjeruje“, „izaziva“ ili da je ona ta koja treba da se promijeni. Dodatni razlozi uključuju strah od osude okoline, gubitka djece, ekonomske nesigurnosti i socijalne izolacije. U mnogim slučajevima, žene nemaju jasnu predstavu šta će se desiti nakon prijave, niti povjerenje da će institucije djelovati brzo i u njihovu korist. Zato je ključno da društvo prestane postavljati pitanje ‘zašto žena ne prijavi’, a počne postavljati pitanje kako da prijava bude sigurna, podržana i efikasna“, dodaje.

Istraživanja pokazuju da je upravo osjećaj kontrole i odsustvo sankcija jedan od ključnih faktora eskalacije nasilja, posebno u situacijama kada žena pokuša izaći iz odnosa ili zatraži zaštitu.

„Zbog toga je institucionalna neodgovornost jedan od najozbiljnijih rizičnih faktora za ponavljanje i eskalaciju nasilja.  Pravovremena, jasna i koordinirana reakcija institucija ne znači samo poštivanje zakonskih procedura, ona znači zaštitu života i mentalnog zdravlja žena“, naglašava.

Osim institucija, važno je spomenuti i okolinu u kojoj se žrtva nalazi. Društveni pritisak često drži žrtve u krugu nasilja duže nego što bi iko mogao zamisliti.

“Praksa pokazuje da neke žene trpe nasilje i po 20 godina pre nego što se ohrabre da ga prijave”, kaže Nataša Kuturma.

Sagovornice iz Fondacija Cure objašnjavaju uzroke ove tišine: “Jedan od čestih razloga što žene ne prijavljuju nasilje je patrijahalni odnos društva spram nasilja – nasilje je privatna stvar svake žene/ djevojke, kao i briga kako će djeca podnjeti rastavu. Zato neke žene čekaju i trpe nasilje dok im djeca ne odrastu”.

Ipak, postoji tračak nade u promjeni svijesti kod novih generacija.

„Mlađe generacije drugačije postupaju u ovakvim slučajevima, pa svedjočimo tome da oni mnogo brže prijavljuju nasilje, bolje prepoznaju vrste nasilja i mehanizme zaštite”, dodaje Kuturma.

Nataša Kuturma naglašava i promjenu kanala komunikacije: “Sve više je prisutno javljanje korisnica putem društvenih mreža i to je trend koji je u porastu u odnosu na prethodni period”.

Lanac nepovjerenja

Propusti nisu samo tehničke prirode, već duboko ukorijenjeni u način na koji institucije komuniciraju sa žrtvama. Nataša Kuturma navodi da je jedan od problema i to što žrtve ne dobijaju adekvatne informacije o svojim pravima i upute za to gdje ta prava mogu ostvariti, kao i da im se informacije daju na njima nerazumljiv način.

Medina Kljako upozorava na dugoročne zdravstvene posljedice ovih propusta. Kako pojašnjava, na psihološkom planu, dugotrajna izloženost nasilju bez podrške može dovesti do simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja, depresije, anksioznosti i hronične hipervigilnosti gdje žena uči da je svijet nesigurno mjesto, a pomoć nepouzdana.

„Kada institucije ne reaguju ili reaguju sporo i neusklađeno, posljedice se direktno upisuju u psihološko i životno iskustvo žene. U takvim situacijama, nasilje se rijetko smanjuje, naprotiv, ono se najčešće nastavlja, intenzivira i postaje opasnije“, dodaje ona.

Pravni labirint: Analiza novih zakona u FBiH i neusklađenosti u RS-u

Dok Federacija BiH pravi velike korake naprijed, sistem se i dalje suočava sa “rupama” koje usporavaju pravdu.

Nataša Kuturma detaljno objašnjava pravni apsurd: “Na primjer, po Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici RS-a žene žrtve nasilja imaju pravo na lice od povjerenja, ali taj institut ne postoji u Zakonu o krivičnom postupku, što dovodi do problema prilikom primjene zakona”.

Iz Fondacije Cure dopunjuju ovu sliku navodeći da su “nepoštivanje i neprimjenjvanje postojećih zakona, nepotizam, korupcija, patrijahalna tradicija i neznanje samo neki od problema / rupa”.

Kako okrivljavanje žrtve održava nasilje nevidljivim

Stigmatizacija je nevidljivi čuvar nasilnika. Medina Kljako ističe: “Ona se vidi u pitanjima poput: ‘Zašto je ostala?’, ‘Zašto nije ranije prijavila?’ ili ‘Zašto se vraćala?'… pitanjima koja fokus prebacuju sa nasilja na ponašanje žrtve”. Ovakav odnos društva dovodi do toga da žene “internaliziraju krivicu, sram i osjećaj lične odgovornosti za nasilje koje su preživjele”.

Stigmatizacija se ogleda i u “minimiziranju nasilja kroz normalizaciju ljubomore, kontrole i emocionalnog zlostavljanja kao ‘partnerskih problema’ ili ‘porodičnih nesuglasica'”. Kljako naglašava da takvo relativiziranje briše granicu između konflikta i nasilja, ostavljajući žrtve bez jasne potvrde da je ono što proživljavaju neprihvatljivo.

„Žene počinju internalizirati krivicu, sram i osjećaj lične odgovornosti za nasilje koje su preživjele. Umjesto da dobiju podršku, one se dodatno povlače, što povećava rizik od dugotrajnog psihološkog oštećenja i ponovne izloženosti nasilju. Stigmatizacija se ogleda i u minimiziranju nasilja, kroz normalizaciju ljubomore, kontrole i emocionalnog zlostavljanja kao „partnerskih problema“ ili „porodičnih nesuglasica“, navodi.

Na društvenom nivou, stigma se održava i kroz nepovjerenje u iskaze žena, naročito kada nasilje nema „vidljive tragove“. Psihološko nasilje, prijetnje i kontrola često ostaju neprepoznati, iako istraživanja pokazuju da upravo ti oblici nasilja prethode najtežim ishodima, uključujući femicid.

„Dok god društvo nastavlja propitivati ponašanje žrtve umjesto odgovornosti nasilnika i sistema, stigmatizacija ostaje jedan od ključnih faktora koji održava nasilje nevidljivim i nekažnjenim“, zaključuje.

Kontrola kao preteča fizičkog nasilja

Struka je jasna – nasilje ne počinje udarcem. Medina Kljako navodi rane znakove: “kontrola nad socijalnim kontaktima i slobodnim vremenom, pretjerana ljubomora predstavljenu kao ‘briga’, manipulacija i zastrašivanje, ignorisanje i umanjivanje osjećaja ili mišljenja žene”.

Ona preporučuje ključne korake zaštite: “imenovati ponašanja koja narušavaju sigurnost kao nasilje, razgovor sa osobama od povjerenja ili stručnjacima, informisanje o dostupnim resursima i sigurnim prostorima, te planiranje vlastite sigurnosti prije eventualnog udaljavanja od nasilnika”.

Uspjesi u lobiranju i put ka sistemskoj promjeni

Fondacija CURE i slične organizacije su motor promjena. One ističu: “Naše članice su bile dio radnih grupa koja je uspješno lobirala da se femicid uvede u Krivični zakon FBiH kao posebno krivično djelo, što se i desilo u martu 2025“.

Uprkos svim propustima, Bosna i Hercegovina se nalazi u ključnom trenutku tranzicije ka boljem sistemu. Pozitivna strana je očigledna u novom zakonodavnom okviru iz 2025. godine. Uvođenje “Teškog ubistva ženske osobe” u Krivični zakon FBiH (član 166a) nije samo pravni termin, već jasna poruka države kako će femicid biti tretiran i kažnjavan.

Takođe, novi Pravilnici o procjeni rizika daju policiji konkretne alate za ranu identifikaciju opasnosti.

Preporuke stručnjakinja su jasne: Iz Fondacije Cure savjetuje se institucijama da “svaku prijavu shvate u skladu sa svojim profesionalnim obavezama, da osobe koji rade u istitucijama svoje eventualne predrasude ostave po strani”.

Nataša Kuturma dodaje da je ključ u edukaciji i saradnji sa civilnim društvom: “Preporuka je svakako da se što više službenika unutar nadležnih institucija edukuje, a važna je i međusobna saradnja”.

Zaključno, kako kaže Medina Kljako, društvo mora prestati pitati “zašto žena ne prijavi”, a početi osiguravati uvjete u kojima će prijava biti “sigurna, podržana i efikasna”.

Za nadati se da će, sa novim zakonima i sve glasnijim aktivizmom, BiH konačno graditi temelj na kojem se život žene više neće smatrati privatnim pitanjem, već najvišim društvenim prioritetom.

Ovaj tekst nastao je uz finansijsku podršku Evropske unije u okviru programa Mreže za izvještavanje o različitosti. Za njegov sadržaj isključivo je odgovoran implementator, Udruženje Zemlja djece u BiH i on ne odražava nužno stavove Evropske unije niti Mreže za izvještavanje o različitosti.