Muž joj je bio ministar sve dok jednog dana nije uhapšen u velikoj akciji SIPA-e. Optužen je za korupciju i plaćanje seksualnih usluga. Ostavši sama sa dvoje djece, žena je bila prisiljena da se preseli iz veće, luksuzne kuće na periferiji u manji stan u centru. Nije radila otkako se udala, ali je sada bila prisiljena da potraži posao. Bilo je teško jer posla nije bilo, ali ju je na kraju zaposlio stari prijatelj s fakulteta u svojoj privatnoj firmi. Odbio je druge, mlađe i iskusnije kandidate i zaposlio nju, najviše zbog toga što se na nju ložio u mladosti.
Vrijeme prolazi, žena napreduje u firmi, a muž izlazi iz zatvora. Ispostavilo se da su mu namjestile kolege iz stranke koje su pretendovale na njegovu poziciju. Poučen zatvorskim iskustvom i nikad jači, po izlasku se opet kandiduje za ministra i pobijedi. Brzo nakon toga ga postave za premijera kantona. Žena je u međuvremenu imala seksualnu aferu sa šefom i munjevito napredovala u karijeri. Razvila je pregovaračke i poslove vještine koje prije nije imala pa je vrbuju u muževu stranku i stave na listu. Zahvaljujući popularnosti stranke i razvijenoj stranačkoj mašineriji, dobije najviše glasova i pobijedi. Nedugo potom se ispostavi da su izbori bili neregularni pa se ponište, a ona biva prisiljena da odustane od novostečene pozicije. Ali, u stranci kojoj pripada već planiraju da je kandiduju za drugo, još atraktivnije mjesto i kampanja se nastavlja.
Dobra žena
Navedeno predstavlja malčice prilagođenu radnju američke serije Dobra žena (The Good Wife, 2009. –2016., CBS). Serija je bila smještena u Chicago, a otpočinje nakon što čikaški državni tužitelj završi u zatvoru zbog seks-skandala i optužbi o namještanju presuda. Kao što vidimo, izuzimanjem toponima i specifičnosti koje proizilaze iz američkog dvostranačkog sistema, radnja bi veoma lako mogla da se smjesti u npr. Zeničko-dobojski kanton i desi nekom SDA funkcioneru i njegovoj ženi. Ako ostavimo po strani sapunsku porodičnu dramu i sve što proizilazi iz nje, serija je odličan primjer političkog trilera koji se fokusira na američku političku kampanju i može služiti kao svojevrsni uvod u nju (zajedno s drugim političkim serijama kakve su npr. House of Cards ili The West Wing). Američki kampanjski sistem je politički i strukturalno drugačiji od našeg, ali postoje principi koji su univerzalni i uporedivi. Drugim riječima, političke igre koje se primjenjuju na svim nivoima, počev od lokalnih pa do predsjedničkih izbora, na najbolji način pokazuju zašto je politika svugdje i uvijek k……
Šta saznajemo iz ovih serija? Prvo i osnovno je da je u američkom političkom sistemu, bez obzira na kandidata i stranku kojoj pripada, kampanja SVE, pa je i način njenog vođenja od presudne važnosti. Zato se kandidati često natječu da zaposle određenog “kampanja-majstora”, što predstavlja radnu poziciju. On rukovodi svim segmentima kampanje, od pregovaranja s donatorima, preko izbora volontera, do načina pojavljivanja kandidata u javnosti i onoga o čemu on govori. Naročito je bitna tzv. moralna slika kandidata, pa se mnogo pažnje posvećuje prikazu kandidata kao moralno podobnih osoba – naprimjer, ako su porodični ljudi, onda moraju imati savršen brak i djecu. Svako odstupanje od norme – preljub, seksualna bolest iz mladosti, fetiš ili problematična djeca – može u javnosti narušiti tu sliku te dovesti do skandala i smanjenog broja glasova. Ovo može djelovati apsurdno s obzirom na broj seksualnih afera koje su potresle američki politički establišment, kao i na profil sadašnjeg predsjednika, ali se upravo zbog tih slučajeva dodatno polaže na tradicionalne vrijednosti kandidata. Poželjno je i da su kandidati religiozni, i ateistima se ne piše nigdje dobro.
Interesantno je da naše medije uopće ne zanimaju porodične i seksualne historije političkih kandidata. Našim glasačima je najbitnije da oni zastupaju “tradicionalne” etnonacionalističke vrijednosti, spominju “heroje” iz rata i naslikavaju se po crkvama i džamijama. Zbog čega je pitanje da li Izetbegović, Čović ili Dodik imaju ljubavnice i kakve su skandale činili u mladosti nebitno našim medijima? Možda zato što oni na svom pladnju imaju mnogo veće “grijehe” i zato što smo patrijarhalna sredina u kojoj se imanje ljubavnice još smatra za svačije pravo i nikakav grijeh. Američko puritanstvo je u tom smislu dobro zato što podrazumijeva izjednačavanje privatnog i javnog. Ako se osuđuju kandidati koji su počinili preljubu, na isti način bi se osudili oni koji su zlostavljali ženu i djecu ili imali seks s maloljetnicima. Međutim, kod nas i takve stvari ostaju iza “četiri” zida. Ono što pak zanima naše medije i glasače jesu imovinski i djelimično obrazovni kartoni kandidata. Što je razumljivo s obzirom na ekonomsku situaciju i postojanje privatnih univerziteta koji izdaju sumnjive diplome.
Privatni donatori
Bitan element američke kampanje jest i osiguravanje finansijske podrške od privatnih donatora – što se često navodi kao jedan od primjera funkcionisanja slobodnog tržišta. U takvom stanju stvari, veći utjecaj na tok kampanje će imati donatori nego stranački dužnosnici. To automatski podrazumijeva da donatori imaju pravo da od kandidata očekuju nešto zauzvrat nakon što pobijedi, a u seriji je pokazano do čega to može dovesti ako donator npr. ima kriminalnu pozadinu. Michael Wolff u knjizi Fire and Fury piše o ljudima koji su ulagali u Trumpovu kampanju i ističe bizarnu činjenicu da sam Trump nije ulagao u nju jer nije vjerovao da će pobijediti i da će mu se te pare isplatiti. Postavlja se pitanje na koji način i kako se to do sada isplatilo ljudima koji su ulagali…
Ono što je najzanimljivije u prikazu ovih “serijskih” kandidata jest da su najmanje bitni njihovi politički ideali. Još se tu i tamo može naići na naivno uvjerenje da oni stupaju u politiku jer vjeruju da mogu da urade nešto dobro. Ovi serijski primjeri demaskiraju ta uvjerenja i za osnovne ideje vodilje političkih subjekata stavljaju lični interes, utjecaj i moć. Pri tome je gotovo posve nevažno da li kandidati o čijim kampanjama gledamo pripadaju lijevoj ili desnoj političkoj opciji. Da li se zalažu za liberalne ili konzervativne vrijednosti, da li su za gej brakove ili protiv abortusa. Stavovi koje navodno ili stvarno zastupaju predstavljaju samo površni sloj, kremu one duboko prljave igre smicalica, spletki i međusobnih podmetanja, koja danas predstavlja politiku.
Mi ovih dana svjedočimo još jednoj kampanji pred opće izbore. Na prvu međusobno različite, a suštinski veoma slične fizionomije smiju nam se s bilborda širom BiH. Po ko zna koji put slušamo obećanja o boljoj budućnosti u koja više niko živ ne vjeruje. Niko s mrvom političke inteligencije se u oktobru u BiH ne nada nikakvoj promjeni. Svi kandidati su prvenstveno usmjereni na sopstveno dobro i dobro svog tabora, a postizanje nekog općeg dobra u BiH se nameće kao čista fantastika. U spomenutoj seriji, kandidat je demokrat, ali bi veoma lako mogao biti i republikanac. U samom načinu političkog djelovanja gubi se svaka razlika između političkih orijentacija.
Najveća razlika između ovih i prethodnih predizbornih aktivnosti mogla bi biti u činjenici što je, kako su izvijestili mnogi mediji, šef Trumpove kampanje, Steve Bannon lično, bacio oko na RS te najavio podršku kampanji SNSD-a i Miloradu Dodiku. Koliko se radi o provjerenoj tvrdnji, a koliko o glasini, teško je sa sigurnošću reći, ali bila istina ili ne, navedeno bi moglo biti inspiracija za neki domaći politički triler. Šta se desi kada šef Trumpovog izbornog štaba dođe u RS? Gledajte u epizodi koja se emituje narednog četvrtka.