Nisu rijetki poslodavci koji izbjegavaju zaposliti Rome pribojavajući se kako neće redovito dolaziti na posao. Kad i dođu, kažu, ne odlikuje ih velika marljivost ni ambicioznost, postižu slabe rezultate, lijeni su, naučeni živjeti nomadskim načinom života koji u svojoj ležernosti ne stvara naviku niti osjećaj dužnosti nužan za redovito i učinkovito izvršavanje obaveza. Položaju romske zajednice ne pridonosi ni tužan prizor žena i djece natjeranih na prosjačenje, kakav možemo vidjeti na ulicama gotovo svakog velikog europskog grada. Pa ipak, učestalim ponavljanjem ovakvih stavova koji, iako govore o karakternim nedostatcima nekih (možda čak i mnogih) Roma, neopravdano oblikuju predrasude o čitavoj romskoj populaciji. Posljedično, ovakav govor mržnje onemogućuje ili otežava pronalaženje posla svim Romima, čime su zahvaćeni i svi vrijedni i pouzdani pojedinci koji, unatoč mnogim preprekama, pošteno rade i ne krše zakon. Bar ne više od nas ostalih. Zar nisu i Hrvati ili Bosanci i Hercegovci često lijeni, zar ne kasne na posao, izmišljaju opravdanja za svoj nedolazak dok otvaraju lažna bolovanja kako bi za to vrijeme nezakonito radili „na crno”?
Ukoliko bi Romi, kao prije deset godina u Škabrnji pokraj Zadra, kupili zemljište s namjerom da se tamo nastane, a mi okupili mještane da bi ih uvjerili kako će dolazak Roma umanjiti kvalitetu njihovog života i vrijednost imovine, takve bi riječi imale sve bitne karakteristike govora mržnje. Kad bismo još napomenuli kako Romi vole skupljati otpad, upozoravajući mještane da će njihove uređene okućnice uskoro biti zasjenjene nakupinama smeća u susjedstvu te da će i same kuće izgubiti vrijednost jer ih više nitko neće htjeti kupiti, bilo bi sasvim jasno da nam je namjera izazvati ili osnažiti mržnju te potaknuti sukob. Jasno je i to da u takvoj situaciji ne bi sve ostalo na negativnim emocijama, diskriminaciji i netrpeljivosti, već bi pobuđena mržnja rezultirala tragičnim posljedicama poput fizičkog nasilja ili protjerivanja Roma s legalno kupljenog zemljišta. Događaji u Škabrnji iz maja 2012. to i potvrđuju. Ante Đanija, njegova supruga Mira i njihova djeca tada su, nakon pritiska lokalnog stanovništva, napustili svoje zemljište koje su legalno kupili od mještanina Tome Škare za pet hiljada eura. Učinili su to zato što su ih stanovnici Škabrnje ogradili bodljikavom žicom, vrijeđali i prijetili im izvikujući da su nepoželjni i neka otiđu od kuda su i došli. Sve samo zato što su Romi. O razini barbarizma govori i njihovo hvaljenje kako „od pamtivijeka u Škabrnji nema ni Srba niti Roma, a neće ih biti ni ubuduće!”. Govor mržnje očitovao se i u komentarima koje su čitatelji pisali uz objavu ovih vijesti: „Od kada znam za sebe postoji problem s romima. Da, oni po ustavu imaju sva prava. I to je divno i prekrasno, ali na žalost nemaju prava terorizirati druge ljude koji žive u okolici. I onda kada see netko zali na njih te ljude se proziva na diskriminacija manjina i ostale gluposti. To je zalosno”. Drugi je čitatelj napisao: „Kao korisnici socijalne naknade koju ostvaruju postavlja se pitanje odakle pare za kupovinu zemljišta, odgovor je lagan: kad živiš kao parazit u ovome društvu i izvan si sustava PDV-a, a usput i sakupiš par ručkica sa grobnica i šahtova sa okolnih puteva može se”. Još jedan komentator kaže: „Tko god je imao sa njima posla ni jedan ih ne želi u svojoj blizini jer u največem broju slučajeva sa njima dolaze problemi. To je njihov stil života!”. Ako pokušamo ignorirati elementarnu nepismenost i slabo razumijevanje sustava PDV-a navedenih komentatora, ono što odmah upada u oči jest neskrivena netrpeljivost i snažna diskriminacija oblikovana u školske primjere govora mržnje.
Govor i posljedice
Znači li to da onda ne smijemo iskazati nikakvo neslaganje s načinom života mnogih Roma budući da bi takav stav bilo moguće prepoznati kao govor mržnje? Ako je, naime, svaku neugodnu istinu o bilo čemu moguće smatrati govorom mržnje to, u konačnici, potpuno onemogućuje bilo kakav kritički sud. Je li istinitost tvrdnje uopće bitna pri određivanju kriterija za govor mržnje ili u obzir uzimamo samo posljedice? Čini se da određenje govora mržnje, zaista, u velikoj mjeri ovisi o kontekstu u kojem je izjava izrečena ili napisana. Definitivno nije isto izgovorimo li neku rečenicu koristeći znanstvenu metodologiju ili manipuliramo generalizacijama i izvikujemo prijetnje pred svjetinom spremnom na postavljanje bodljikave žice. A onda opet, zar je konzekvencijalistički kriterij, usmjeren na posljedice koje bi neka izjava mogla prouzročiti, zaista jedini bitan pri određivanju konteksta i utoliko jedini stvarno relevantan? Jesmo li sigurni da možemo unaprijed predvidjeti sve moguće posljedice, kontrolirati ih i, na kraju, snositi za njih odgovornost?
Huškačke riječi
Čovjeka koji je prvi otkrio da je oštrim kamenom lakše ubiti divlju životinju, oderati njenu kožu i rasjeći meso, ne možemo smatrati odgovornim za sve smrti uzrokovane oštrim predmetima, koje su uslijedile. Kad bi naše huškačke riječi, umjesto planiranog nasilja na koje su svjesno i namjerno poticale, neplanirano izazvale kakav plemenit ishod, ne bismo ih smatrali dobrima samo zato što su njihove posljedice dobre. I obrnuto, ukoliko bi se dogodilo da naše riječi pune tolerancije netko pogrešno protumači pa uslijed toga počini zločin iz mržnje, ne bismo te miroljubive riječi proglasili govorom mržnje samo zato što su rezultirale nasiljem.
Dodatno je pitanje treba li zakonom zabraniti govor mržnje ili bi takva zabrana bila neopravdano ograničavanje slobode govora? Sloboda izražavanja je temeljno ljudsko pravo zaštićeno cijelim nizom međunarodnih pravnih akata UN-a poput Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima ili Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Ipak, Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u članku 10. navodi kako ovo pravo može biti ograničeno „radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, sprječavanja nereda i zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda i prava drugih, sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.”
Čini se gotovo samorazumljivim da slobodu govora, ukoliko je ona zaista temeljno ljudsko pravo, nitko, pa ni država, nema pravo cenzurirati tj. braniti da govorimo što god želimo, uključujući i izražavanje mržnje. Racionalno bismo trebali prihvatiti zabranu govora koji poziva na nasilje jer time direktno ugrožava slobodu i sigurnost drugoga, a to je još od Johna Stuarta Milla granica svake slobode. Mimo toga, sve bi trebalo biti dopušteno. To znači da bismo morali tolerirati svaki govor, ma kako pogrešan bio, poput rasističkih stavova o Romima ili antivakserskih i ravnozemljaških ideja i teorija zavjere, ukoliko neće rezultirati nasiljem niti umanjenjem sigurnosti pojedinca ili grupe. No, tko će to procijeniti? Nasilne posljedice nisu uvijek izravne niti neposredne. Moglo se, primjerice, dogoditi da lokalno stanovništvo ne napadne i ne protjera Rome iz Škabrnje, ali ih kontinuirano zlostavlja omalovažavanjem, ismijavanjem, zabranom djeci da se druže sa svojim romskim vršnjacima, izbjegavanjem, ogovaranjem, podcjenjivanjem, uskraćivanjem prava, sustavnim onemogućavanjem zapošljavanja i slično. Uostalom, nije rijetkost da Romi sebi promijene ime kako bi dobili posao ili kredit.
Načelno se govor mržnje određuje kao onaj koji poziva na nasilje i mržnju prema pojedincu ili skupini radi neke karakteristike poput rasne i etničke pripadnosti, spolne orijentacije, vjere i slično. Međutim, pri svakom realnom pokušaju institucionalnog ograničenja, do izražaja dođe problem nepostojanja apsolutnog kriterija zbog čega pod „govor mržnje” postane moguće podvesti i svaki stav protivan službenoj političkoj ideologiji, a to je svakom režimu sjajna prilika za razračunavanje s političkim neprijateljima, no o tome u nekom drugom tekstu.