Gdje god je čovjek, tu je uvijek i nasilje, ipak, teško je ne primijetiti kako je ono globalno pa i lokalno eskaliralo u zadnjih tjedan, dva. Sve slatke nade u čovjekovu promjenu, više pravednosti i tolerancije, novi ekonomski poredak i odgovorniji odnos prema Zemlji i biosferi u cjelini, kojima je optimistično zračio svijet obuzet tjeskobom pred sudbinom čovječanstva tijekom pandemije koronavirusa, ne samo da se pokazuju naivno utopijskima, nego se čini da smo postali još agresivniji i bešćutniji (ukoliko je to uopće moguće).

Mučno je bilo čitati vijest o tužnoj i nepravednoj sudbini kujice Kaje, koja je uginula ovog ponedjeljka u Novom Sadu, nakon što joj je 12-godinšnji dječak zabio čavao dužine pet centimetara u glavu. Tjedan prije, svijet je užasnuto gledao snimku policajca koji, pri hapšenju u Minneapolisu, samozadovoljno kleči na vratu afroameričkog uhićenika ne popuštajući pritisak punih osam minuta, unatoč vapajima žrtve i vikanju prolaznika kako nema zraka i unatoč tome što se žrtva nije opirala uhićenju, a nije bila niti naoružana. Razlog hapšenja bio je plaćanje lažnom novčanicom od 20 USD u dućanu čiji je vlasnik izjavio kako mu je George Floyd bio stalna mušterija te kako je posve moguće da nije niti znao da je novčanica, kojom je plaćao, lažna. U svakom slučaju, ubijen je u 46. godini isključivo zbog boje kože tj. zbog neljudskog i rasističkog ponašanja službene osobe kojoj je posao štititi građane. Reakcije koje su uslijedile nisu ništa manje nasilne –  uništavanje imovine, provale u dućane, palež, prijetnje predsjednika Trumpa o slanju vojske na vlastite građane.

Obiteljsko nasilje

Čitamo, dalje, kako se u vrijeme pandemije obiteljsko nasilje u KS povećalo 300 posto. Riječ je primarno o nasilju nad ženama, ali su, nerijetko, žrtve i djeca. Naposlijetku, među mnogim nemilim događajima izdvojimo još jednu, specifičnu formu nasilja. Riječ je o medijskom nasilju kojem je, prije desetak dana, bio izložen mladi novinar televizije N1, Nikola Vučić. Danima su se mediji zapadne Hercegovine brutalno iživljavali nad njim i njegovom obitelji, potvrđujući time utemeljenost njegove opaske te dovodeći cijelu situaciju do potpunog apsurda.

Umjesto da bezuvjetno osudimo svako nasilje i pokušamo prevenirati novo, mi mu uvijek iznova pronalazimo objašnjenje pa i opravdanje. Dvanaestogodišnji dječak je, na kraju krajeva, ipak dijete, koje je samom svojom dobi lišeno i kaznene i moralne odgovornosti, budući da nije u stanju oblikovati autonomni moralni zakon. Jesu li krivi njegovi rastavljeni roditelji zbog zanemarivanja vlastitog djeteta ili, možda, baka s kojom živi? Nije li društvo trebalo reagirati davno prije, budući da nije tajna kako je dječak imao psa kojega je uvježbavao za protuzakonite borbe pri kojima se životinje potiču na međusobne napade, ujedanje i klanje sve do smrti bar jednog, a ponekad i oba psa, radi ljudskog užitka u navijanju, promatranju agresije i patnje te zarade klađenjem? Mnoge studije ukazuju na izravnu vezu između zlostavljajućih postupaka prema životinjama u djetinjstvu i kasnijeg nasilnog ponašanja prema ljudima, ali to ne bi trebao biti jedini razlog da ga pokušamo spriječiti. Problem je već i samo nasilje nad životinjama, potpuno neovisno o tome hoće li se ono protegnuti i na ljude ili će trajno ostati usmjereno “samo” na životinje.

Nulta tolerancija

U tom je smislu potrebno da društvo zauzme jedinstven stav o nultoj stopi tolerancije prema nasilju, pogotovo onom usmjerenom na najranjivije skupine koje se nisu u stanju samostalno zaštititi (životinje, djeca, osobe smanjenih intelektualnih sposobnosti). Također je potrebno hitno donošenje zakona koji će kažnjavati ovakve zločine pojedinaca kojima svijest i savjest nisu u stanju, bez pomoći zakona, donijeti ispravan sud te njime usmjeriti svoje djelovanje. Što se tiče Floydovog ubojstva, policajcima je, bez sumnje, teško svakodnevno ulaziti u po život opasan sukob s kriminalcima najrazličitijih profila, a ne prekoračiti nužnu i dopuštenu mjeru nasilja. Rasizam u policijskom postupanju je, s druge strane, već davno registriran problem u Americi. Registriran, ali ne i suzbijan. Poražavajuću, pak, eskalaciju obiteljskog nasilja, socijalni radnici i psiholozi objašnjavaju teškom ekonomskom situacijom, koja je sada postala još teža, kao i dugotrajnim zajedničkim boravkom svih članova obitelji u istom prostoru, zbog mjere zabrane kretanja, što je dovelo do novih napetosti u obiteljima narušenih odnosa. Znači li to da smo spremni pokazati razumjevajuću sućut prema nezaposlenim muškarcima koji se teško nose s osjećajem da su podbacili u odnosu na tradicionalnu sliku pater familiasa, ujedno pomalo iznerviranim ženinim stalnim prisustvom, njenim predbacivanjem i dodijavanjem? Medijsko je nasilje, pak, postalo pribježište posebne vrste kukavica koje ovom suptilnom metodom iživljavanja nastoje uništiti ugled i dostojanstvo žrtve pretvarajući se da to čine u ime pravednosti i obrane istine.

Za razliku od teorije instinkta, koja agresiju tumači kao urođenu nagonsku reakciju koju čovjek, boreći se za opstanak, dijeli s ostalim živim bićima, UNESCO u Seviljskoj izjavi o nasilju jasno kaže da je znanstveno netočno tvrditi kako je nasilno ponašanje genetski programirano. Vrijeme je da prihvatimo kako naša sklonost nasilju nema evolucionističko opravdanje i pokušamo razviti mehanizme nenasilnog rješavanja sukoba. Pa, nismo li upravo mi, ovakvi umorni, izmučeni kulturom nasilja koju živimo, prvi koji bi morali moći shvatiti koliko je to potrebno? Kod nas nema generacije koja nije doživjela minimalno jedan do dva rata, nasilnu komunikaciju tretiramo kao uobičajen i normalan način razgovora, ratne zločince dočekujemo i slavimo kao nacionalne heroje, mitovima o ratničkom junaštvu hranimo djecu od najranije dobi, s oltara ne slušamo poruke mira i ljubavi, nego mržnje i netrpeljivosti prema svemu drugom i drugačijem, a naši se političari međusobno održavaju na vlasti opravdavajući svoje postojanje lažnom brigom za “naše”, koja zvuči smisleno samo dok vjerujemo u postojanje ugrožavajućih “njihovih”. Na kraju krajeva, živimo u zemlji u kojoj se stihovi “Il’ me ženi il’ tamburu kupi, ja u nešto udarati moram” pjevaju kao zabavni hit.

“Kao što rat započinje u ljudskom umu, tako započinje i mir. Odgovornost leži na svima nama.” (Seviljska izjava o nenasilju, UNESCO)