„Ne slažem se niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš….“
Lažni Volter
Ništa nije tačno od onog što tendenciozno i hiperbolično pričaju. U Sarajevu ima i svinjetine i Djeda Mraza, i alkohola i osvjetljavajuće rasvjete, i Srba i Hrvata, ali nema nečeg mnogo supstancijalnijeg za zdrav mentalni, intelektualni i politički život grada. Nema elementarne pristojnosti.
Ni kulture dijaloga, kao baze od koje kreće svaki zdrav i normalan društveni ambijent.
Muharem Bazdulj
Pokazat ćemo to na dva primjera. Prvi je slučaj Muharema Bazdulja, travničkog pisca i novinara koji živi i radi u Beogradu. Nakon što je proljetos objavljen snimak derneka na kojem je s nobelovcem Peterom Handkeom pjevao Halidovu Romaniju, uslijedio je uobičajeni obračun na društvenim mrežama. Bazduljevi članci i stavovi mogu vam odgovarati ili ne, autor ovog teksta rijetko se slaže s takvom žurnalističkom optikom, ali onog trenutka kada je na mrežama uslijedila kanonada uvreda, automatski je prešao na Muharemovu stranu. Bazdi, smrdi, vonja, bazduljanje, smradanje, baljezganje, obazdulji se… Bio je to užasavajući niz varijacija na račun njegovog prezimena, uvredljiv, glupav, zamoran, nepristojan, kontraproduktivan, ali čaršiji u tom pogledu niko u kraj ne može stati. Ljudi koji u životu nisu pročitali knjige našli su se pozvanim da procjenjuju njegov literarni opus, a u igru su mu, naravno, uvučeni i roditelji. Muharemova majka, poznata književnica Nura Bazdulj-Hubijar, pri tome se našla – nećemo koristiti hiperbolu pa napisati pred „Sofijinim izborom“, ali svakako – u složenoj situaciji, između rođenog djeteta i Majki Srebrenice. Koliko se u nas odnosi naelektriziraju, može se na kraju reći da je elegantno isplivala iz nametnutog joj haosa, iako u atmosferi kolektivnog bijesa to nikome nije važno. Kad krene opći napad, pokušaj da se razumije svačija pozicija unaprijed je osuđen na neuspjeh.
U javnom životu postoji nepisano pravilo: jedini pravi odgovor na tekst ili potez koji vam se iz bilo kojeg razloga ne sviđa jest – da napišete drugi tekst. Takvih pokušaja u slučaju Muharema Bazdulja bilo je malo. Sanjin Pejković objavio je dobar i argumentiran prilog, ali on živi u Švedskoj. Viktora Ivančića pamtit ćemo po neodbranjivom polemičkom odgovoru, ali on je iz Splita, odnosno sa Šolte. Što se tiče Sarajeva, samo se Senad Avdić (redovno) u tekstovima dotiče Muharemovih tvrdnji, svi ostali protivljenje izražavaju nesnosnim urlanjem na mrežama. To urlanje je pogubna kombinacija uvreda i jakih izraza neslaganja, ponekad garniranih i indiskretnim prijetnjama. Što je najgore, ovakvi glasovi mahom dolaze od pripadnika takozvane građanske opcije. Lijepo je biti protivnik naših pogubnih nacionalizama, i nećemo mnogo pogriješti ako ustvrdimo da je jedna od oficijelnih maksima samosvjesnih pripadnika građanske grupacije ona stara poslovica: „Dođoše divlji i otjeraše pitome.“ Ali, ako su oni pitomi, kako li nam tek izgledaju divlji, jadna li nam majka naša?
Sanja Vlaisavljević
Drugi slučaj koji ćemo ovdje spomenuti je višegodišnje pisanje sarajevske profesorice i aktivistkinje Sanje Vlaisavljević. Uoči Nove godine, u prilogu notorne Branke Kusmuk, što je samo po sebi etički i profesionalni prijestup prvog reda, Sanja je imala izjavu o svinjetini, Djeda Mrazu i novogodišnjoj rasvjeti u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Sve što je tu rečeno lako se i taksativno može demantirati već i običnom video-šetnjom kroz Sarajevo. Ali koga ovdje zanimaju demanti i argumentirana rasprava?! Profesorica Vlaisavljević također je prošla baražnu paljbu, kroz toplog zeca ovdašnjeg javnog mnjenja, proglašavana je kurvom, lažnom aktivistkinjom, ženskim monstrumom. Propituje joj se bračna povijest, neko joj je na Facebooku izvrnuo prezime u Vlahisavljević, a jedna joj je bijesna čitateljka, u komentaru na našem Facebook profilu, ispod odmjereno i argumentirano napisanog teksta Zarfe Hrnjić Kuduzović, poručila da jede – pazite sad – „svinjska govna“. I to se onda naziva pravom na mišljenje. Naravno da smo brisali tu i još 50 grozomornih poruka. Takva nas prava ne zanimaju. Poručuje joj se zatim da je doktorirala na Palama, što je također nevalidan argument. To što je neko diplomirao gore ne može biti diskvalificirajući momenat ni u kakvoj ozbiljnoj raspravi. U Hrvatskoj imamo slučaj novinara Vladimira Matijanića, koji je uzeo doktorat jednog HDZ-ovca i raščlanio ga na proste faktore, rečenicu po rečenicu. Mislite da u Sarajevu postoji neko spreman na takve napore, ne samo povodom ovog slučaja? Lakše je profesoricu proglasiti ustašicom ili baviti se promjenama imena njenog supruga, što je također budalaština par excellence. Ime i prezime su stvari koje se nikoga sa strane ne tiču. Kad pravite varijacije prezimena Bazdulj, ne zaboravite da osim vama omraženog lika to isto prezime nosi još najmanje pedeset osoba, stotine ljudi u prošlosti također se tako prezivalo, i vi u svom bijesu vršite klasičnu kolektivizaciju odgovornosti, na koju ni po kojem zakonu, osim onog na društvenim mrežama, nemate pravo.
Vratimo se prilogu Branke Kusmuk. Kako se prema takvim pojavama treba odnositi, svakog ponedjeljka demonstrira naša saradnica Gordana Katana, koja uredno registrira najgore konstrukcije pomenute novinarke. Bez bijesa, čak i bez komentara. Dovoljno je zabilježiti, jer ti živopisni primjeri sami po sebi govore sve što treba biti rečeno.
Svi ti ljudi koji su se polomili varirajući kojekakve dosjetke na račun prezimena Bazdulj i Vlaisavljević, u napadu dobrote i mudrosti često na svojim profilima među onim lijepim citatima rado postavljaju i lažnog Voltairea, tj. onu apokrifnu izjavu: „Ne slažem se niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš…“ Ova pseudovolterovština u Sarajevu izgleda ne važi za Muharema, Sanju, Emira i ko zna koga još, što će nam, uostalom, pokazati naredni mjeseci, jer ovdje se hajke smjenjuju u redovnim intervalima.
Mjera se kod nas gubi lako i strastveno, nisu samo društvene mreže mjesta neshvatljivih uvreda. Prošle je godine magazin Stav javnosti isporučio jednu od najskandaloznijih rečenica ovdašnjeg novinarstva, posvećenu intelektualcima Enveru Kazazu i Esadu Bajtalu: „Zapravo, nikako da prokljuvimo odgovor na kozmetičku pitalicu: Je li Kazaz bubuljica na Bajtalovoj stražnjici, ili je Bajtal gnojni čir na Kazazovom nosu? Najbolje da na to odgovore njihovi kozmetičari poput Nermina Nikšića, jer mi ne želimo biti prisutni kad te gnojne izrasline prsnu.“
I mrtvi se Voltaire okreće u grobu. Stvarno, može li niže? I šta je nama Branka Kusmuk kriva, kad u sopstvenim općinama imamo podjednako otrovne entuzijaste?
Sarajevo i ostali gradovi
Sa Sarajevom postoji problem ekstremnog tretmana – ili ga sakraliziraju ili ga demoniziraju. U principu, radi se o dobrom i vrijednom gradu teške i bolne prošlosti, koji ni 26 godina nakon završetka sramne opsade ne može da se do kraja dohaviza i sastavi sam sa sobom. Svaka demonizacija rezultat je nastojanja da se dovrši ono što je započeto 1992., a nije završeno 1996. Svaka sakralizacija rezultat je nerealne težnje da se grad predstavi boljim nego što jeste, kao oaza tolerancije i demokratije. U njemu je u ovom trenutku toliko frustracija da je teško govoriti o plodonosnoj sredini. Politički trenutak je kompleksan, stari konflikti se ne rješavaju, novi svakodnevno niču i razumljivo je da su emocije povišene. Ali čak i takvo, često konfliktno i puno mana, Sarajevo je u ovom trenutku jedna od najzdravijih bosanskohercegovačkih sredina. Nedavno je ismijan pokušaj da se Šeher sa svojim grafitima kao svijetli primjer suprotstavi sredinama u kojima niču murali i grafiti u slavu ratnih zločinaca. Nešto od naše političke istine ipak je skriveno i u toj muralnoj diferencijaciji, treba posjetiti Banjaluku i vidjeti kako je posljednja dva mjeseca unakažena, ciljano kontaminirana zidnim portretima Ratka Mladića i aktivističkim porukama koje ga slave. Nakon takvog horora, Davorin Popović i Michael Schumacher zaista mu ga dođu kao istinsko kulturološko i političko osvježenje. Sarajevo, kakvo god da bilo, složno skoči zbog potpisa na spomen-ploči na Kazanima. U Čovićevoj Herceg Bosni, jednom morbidnom medijskom prostoru, nakon umobolnog teksta nedavno objavljenog na Poskoku, niko ni da pisne. Razlika je zaista drastična.
Koga problematizirati?
Redakcija portala Analiziraj.ba je shvatila da je u posljednje vrijeme veliki rizik problematizirati izjave javnih ličnosti, jer postoji mogućnost da u raspravi s neistomišljenicima navučemo bijes uvijek spremne javnosti, koja samo čeka sljedeću žrtvu. Posljednji takav primjer je jedan ugledni analitičar, koji nas mjesecima uvjerava da je za novonastalu krizu u BiH odgovoran bošnjački nacionalizam, da bi prije nekoliko dana izjavio kako smo „izgleda potcijenili Dodikove destruktivne potencijale“. Halo? Ko mi? Izuzimamo se iz rečene konkluzije. Pa godinama već upozoravamo na ovo sad. Prije koju zimu, autor teksta koji čitate na svom je Facebook profilu proglašen huškačem jer je nagovijestio mogućnost koja nam sad svima prijeti. Već pola godine ukazujemo na Dodikovu spremnost da ide do kraja. Ali, ako bismo imenovali tu osobu, nema sumnje da bismo je izložili uvredama i prijetnjama, zato se uglavnom držimo političara i općenito štićenih lica, onih kojima po službenoj dužnosti pripada obezbjeđenje. Ako im neko i zaprijeti, nije neka šteta, niti će im šta biti, jer ima ko da ih brani.
Uostalom, svratite narednih dana na našu FB stranicu i pogledajte komentare ispod ovog teksta. Eksperimenta radi, nećemo ih brisati jedno heftu, pa da vidimo kako zaista stojimo s tim pluralizmom mišljenja i pravom na drugačiji stav. Kad genijalci vide fotografije Sanje i Muharema, krenut će u rafalnu paljbu, bez želje da prethodno pročitaju šta piše. Takvim sitnicama oni se ne zamaraju, i to nije ekskluzivno ni sarajevski ni bosanski problem. Govorimo o univerzalnom iskustvu na koje malo ko danas ima adekvatan odgovor.
Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja