Šta zbližava Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu osim hiljadu kilometara zajedničke granice, istovjetnog jezika s više imena, istorije i mnoštva zajedničkih državnih i ljudskih veza i interesa?

Ako ostavimo aktuelnu politiku po strani i „podršku i ljubav“, ali i izričite političke zahtjeve koje službeni Zagreb (HDZ Hrvatske i većinski dio Sabora) upućuje „političkom Sarajevu“, tu su još i dvojna državljanstva i kriminal. Koliko zbližavaju, toliko i dijele. U toj sferi očito je samo jedno: svi bi kao da rade „sve po zakonu“, a u stvarnosti – sve čine zavisno od političkih interesa.

Ne jednom se i ove i prethodnih godina u hrvatskim medijima moglo pročitati da je Bosna i Hercegovina „raj za hrvatske bjegunce“ koji nalaze „spas od zatvora u idili BiH“. I obratno. Istina, u obrnutom slučaju izostaju idilični naslovi. Nema, recimo, naslova tipa „Hrvatska je raj za bosanske/hercegovačke bjegunce“ (BiH je izgleda idilična samo za kriminalce, a Hrvatska u nekim drugim sferama). Ali i bez toga je jasno o čemu je riječ.

Dvojno državljanstvo – za svaki slučaj

Koliko BiH, jednako toliko je i Hrvatska utočište za bh. osumnjičene i optužene. Lista hrvatskih bjegunaca od pravde koji uživaju „idilu u BiH“ nije mala. U medijima se uglavnom pažnja usmjerava ka zvučnim imenima. Nogometni menadžer i poslovni mag Zdravko Mamić trenutno je u vrhu te liste: u BiH je stigao samo dan prije nego mu je Županijski sud u Osijeku u junu ove godine izrekao zatvorsku kaznu od šest i po godina. Od tada do danas uživa u sigurnoj oazi u Hercegovini (Međugorje), zahvaljujući novoj domovini čije je državljanstvo, kako se tvrdi, „pribavio“ navodno samo nekoliko dana ranije.

Na toj su listi i nekad moćni hrvatski političar Branimir Glavaš (vratio se i čeka novo suđenje u Hrvatskoj pošto mu je ukinuta ranija osuđujuća presuda), tajkuni Miroslav Kutle i Jozo Ćurković (oba danas bh. biznismeni na koje je javnost gotovo i zaboravila), osječki preduzetnik Drago Tadić… Riječki kardiolog dr. Ognjen Šimić pobjegao je u rodno Sarajevo nakon presude Suda u Rijeci (osam godina zatvora zbog primanja mita). Za razliku od Mamića, Glavaša, Ćurkovića i Kutle, Šimić je nakon nepune tri godine na slobodi u Sarajevu počeo izdržavati zatvorsku kaznu, koju mu je presudio hrvatski sud, i 2012. godine umro u zatvoru na Igmanu (infarkt).

Svi ovi prebjezi pravno su „pokriveni“, jer bjegunci imaju dvojno državljanstvo: hrvatsko i bosanskohercegovačko. Hrvatska je država i tokom i nakon rata masovno davala svoje državljanstvo svim Hrvatima u BiH, ali i mnogim Bošnjacima u pograničnim područjima (naročito u Unsko-sanskom kantonu). Nemaju ga samo oni bh. Hrvati koji to nisu željeli, odnosno nisu zatražili.

BiH, međutim, nije bila tako široke ruke, niti se to od nje tražilo i očekivalo. Njeno su državljanstvo uzimali samo oni koji imaju svoje korijene i imovinu u BiH i oni koji nemaju ništa od toga ali trebalo im je – za svaki slučaj. U najvećem broju slučajeva uzimali su ga (kupovali?) ljudi čiji su poslovi i interesi bili na granici (ne)zakonitog. Samo Ivica Todorić nije pobjegao u BiH (nije imao/tražio državljanstvo BiH?) i kao bjegunac nije dugo ostao na slobodi.

Bjegunci generali, sudije, policajci

Ni na bosanskohercegovačkoj listi traženih bjegunaca ne manjkaju zvučna imena. Ali postoji razlika između ove dvije grupe. Na hrvatskoj listi bjegunaca u BiH svi su pripadali tzv. poslovnom miljeu i optuženi su, neki i osuđeni, za poslijeratni kriminal (utaje poreza, pronevjere, mito i slično). Uz samo jednog optuženog za ratne zločine (Branimir Glavaš). Na ovoj drugoj, bh. listi, jedan je bjegunac osumnjičen za ubistvo nakon rata (Oliver Knezović) i troje za poslijeratni kriminal (Ante Jelavić, Faruk Balijagić i Lejla Fazlagić), dok su ostali osumnjičeni ili optuženi – za ratne zločine. Niko od njih nije čekao da sasluša presudu. Ante Jelavić je na dan izricanja presude pobjegao u Hrvatsku, dok su to drugi učinili mnogo ranije. Najčešće u toku istražnog postupka.

Najzvučnija imena na ovom spisku su dvojica generala HVO-a i HV-a Ante Jelavić i Zlatan Mijo Jelić, potom advokat Faruk Balijagić, sutkinja Lejla Fazlagić… Pripadnik MUP-a Oliver Knezović je osumnjičen da je 4. oktobra 2009. tokom nezapamćenih navijačkih nereda u Širokom Brijegu ubio navijača FK Sarajevo Vedrana Puljića. Iako je Kantonalni sud u Širokom Brijegu 2011. godine hrvatskom pravosuđu ustupio krivično gonjenje optuženog Knezovića, on i danas živi na slobodi. Uživajući hrvatsku penziju.

Generali HVO-a Jelavić i Jelić potpuno su različiti slučajevi. Dok je Zlatan Mijo Jelić u BiH optužen za ratne zločine, Ante Jelavić je prvobitno suđen za podrivanje vojne i odbrambene moći i za zloupotrebu položaja i ovlasti u slučaju „Herceg Bosna“. Ali ta je optužnica kasnije preinačena i Sud BiH ga je 6. oktobra 2005. godine osudio na deset godina zatvora zbog nezakonite kupovine dionica Hercegovačke banke i Hercegovina osiguranja novcem Ministarstva odbrane FBiH i nenamjensku potrošnju tog novca.

Dok je Jelić redovan gost na hrvatskim televizijama i u zapadnohercegovačkim portalima, Jelavić se potpuno povukao iz javnog života. U januaru prošle godine Hrvatska je i zvanično obavijestila bh. pravosuđe da neće procesuirati Antu Jelavića, bivšeg predsjednika HDZ-a BiH i člana Predsjedništva BiH. Sužbena obavijest dostavljena je Sudu BiH 10. januara ove godine, a Ministarstvo pravde RH u svom dopisu je navelo da odbijaju pružanje pravne pomoći po ranijem Sporazumu između BiH i Hrvatske, “jer je djelo, po mišljenju zamoljene države, krivično djelo političke ili vojne prirode”.

Uvažava li sud „teško iskušenje“ tuženog?

Jedan od posljednjih bjegunaca, Zdenko Grbavac, dospio je u žižu javnosti ne toliko zbog zločina za koje mu se sudi (ratni zločini protiv srpskog stanovništva u Konjicu 1992. i 1993. godine, u grupi od 13 pripadnika Armije RBiH i HVO) koliko zbog porodične povezanosti sa istaknutim političarem (on je zet Bože Ljubića). Najčudnije u ovom slučaju je to što postupajući tužilac Stanko Blagić tvrdi da je Tužilaštvo BiH bilo „1000 posto sigurno da će optuženi pobjeći, samo nismo znali kada će se to desiti“.

Tužilaštvo je naime tražilo da mu se ukine jamstvo (hipoteka nad nekretninama u vrijednosti od 100.000 KM) i odredi pritvor, jer je imalo dokaze da on nikad nije bio na prijavljenoj adresi (u Ljubuškom) iako su Tužilaštvu dostavljani „dokazi“ da se redovno javljao u policiju.

Njegov advokat, Davor Šilić, tvrdi da ovaj postupak nije uzrok što je njegov klijent otišao u Hrvatsku. „Nagnala ga je porodična situacija“, rekao je, jer je „bio između ovog i razvoda braka“?!

Sud BiH se nije složio s argumentima Tužilaštva kad je tražen pritvor i sada je Grbavac u Hrvatskoj. Kako se Sud odnosio prema ovom optuženiku, nije isključeno da bi i sada imao „razumijevanja“ za optuženog kojeg je porodica (supruga ili tast?) stavila pred takvo „teško iskušenje“.

Kad ministri odlučuju, sud se (ne) pita

Ako se odvojeno posmatraju optužnice i presude samo za ratne zločine počinjene u BiH, činjenica je da je u ovom trenutku čak 48 osoba pronašlo „oazu spasa“ u susjednim državama. Zahvaljujući dvojnim državljanstvima i politici Srbije i Hrvatske. Samo za ratne zločine!

Šta je odlučujuće za izručenje bjegunaca – politika ili pravo? U slučaju Srbije nema nikakvih dilema da je u pitanju politika od početka devedesetih do danas. Ali, čini se i da se Hrvatska „trudi“ da ne zaostane u tome. To potvrđuju gore navedeni slučajevi (Jelavić, Jelić, Fazlagić, Knezović i drugi). Upravo u slučaju sutkinje Fazlagić, osumnjičene za sudjelovanje u kriminalnoj grupi koja se bavila preprodajom nekretnina, Vrhovni je sud Hrvatske još prošle godine donio odluku da su „ispunjeni svi uslovi za izručenje“.

Do izručenja nikad nije došlo, jer ministar pravosuđa Hrvatske Dražen Bošnjaković do danas nije potpisao takvo rješenje. Ali, zato ministar pravde BiH, Josip Grubeša, nije žalio truda da, bez oklijevanja i bez odluke bilo kojeg suda („po zakonu“, kaže, „nije ni trebao tražiti“) potpiše rješenje i da udovolji zahtjevu osuđenom ratnom zločincu Marku Radiću da „nastavak kazne služi u Hrvatskoj“. Ni Županijski sud u Zagrebu nije gubio vrijeme da izrečenu kaznu Radiću (21 godina zatvora) u međuvremenu bezmalo prepolovi (na dvanaest i po godina).

„Sve po zakonu“, kaže kaže ministar Grubeša. „Sve po zakonu“ je i odluka hrvatskog ministra Bošnjakovića da ne potpiše odluke Vrhovnog suda te zemlje.