Prije više od četiri godine, Sead Zukić iz Ribnice kod Zavidovića donio je najtežu životnu odluku: u saobraćajnoj nesreći stradala je njegova 25-godišnja kćerka Minela, a Sead je odlučio donirati njene organe, kojima će spasiti život drugima
“Nema roditelja na ovome svijetu koji može zamisliti da se njegovom djetetu može desiti ono najgore… Tako sam i ja razmišljao, a onda ruka sudbine, neki glas u meni je progovorio, i odlučio sam za vrijeme tog vikenda, bez ičijeg pitanja i nagovora, ako se naša Minela ne probudi, da želim donirati njene organe. Saopštio sam to tad načelnici hirurgije u Kantonalnoj bolnici Zenica Edini Spahić, a saznat ću tek nedavno da je to bila prva kadaverična transplantacija u istoriji ove bolnice, a tek druga u Federaciji Bosne i Hercegovine”, priča Sead Zukić danas, nakon što je prije četiri godine odlučio da donira organe svoje 25-godišnje kćerke Minele, koja je stradala u saobraćajnoj nesreći.
Proveo je Sead tad 48 sati pred odjelom Hirurgije zeničke bolnice, dok je njegova kćerka ležala unutra, u nepovratnoj moždanoj komi. “Cijeli život mi se odvijao pred očima u tih 48 sati… Vodila me nepoznata ruka sudbine, misao koje se držim i danas: nikada neću priznati javno da naše Minele nema više. Niti ja, niti moja porodica. Kad pijemo kafu i jedemo, tu je uvijek mjesto i kafa za našu Minelu. Hiljadu je pozitivnih primjera i danas. Nama naša Minela šalje nafaku i s onoga svijeta. Svaka naša druga riječ glasi MINELA.”
Tražit ću istinu dok sam živ
Tada, kad je njihova odluka spasila i pomogla živote mnogih, porodica Zukić poslala je poruku putem svih medija pozvavši osobe kojima su donirani neki od Minelinih organa. Javile su se, priča nam, tri osobe, kojima su presađeni Minelini bubrezi i jetra, te su osjetili posebnu povezanost s njima, a ove porodice i danas posjećuju Zukiće, naročito na godišnjicu Mineline smrti. Nažalost, i danas ima mnogo nepoznanica o tome koliko je zapravo organa donirano. Sead nam kaže kako ne znaju da li su srce, pluća i još neki organi njegove kćerke transportovani u München, u Beč, u Eurotransplant, ili se nisu nikako ni iskoristili. “Tražit ću istinu i odgovore na ova pitanja dok sam živ. Evo, već petu godinu tražim i molim da uključe i nas, predstavnike porodica donora, nudim da budemo most i veza između jednih i drugih, najviše radi istine i transparentnog izvještavanja. Vjerujem da bi svi na mom mjestu tražili isto, a ja sam jako nepoželjan kod pojedinaca, institucija i udruženja koji se bave doniranjem organa.”
Priča nam Sead i o svojoj kćerki Ameli, koja je preživjela nesreću, ali je ona ostavila trajne posljedice, te je Amela osoba s invaliditetom. Ona danas s roditeljima vodi Fondaciju “Minelino srce” s ciljem da promovišu ideju o potpisivanju donorskih kartica i doniranju organa. A nesreća, veli nam Sead, nikad ne dolazi sama. Prije dvije godine, kad je išao na Minelin mezar, okliznuo se i pao na led, te povrijedio kuk i karlicu. Nakon nekoliko operacija, ostao je na bolovanju, ali bez finansijskih mogućnosti da dalje školuje Amelu na Elektrotehničkom fakultetu u Tuzli. “Živimo od prihoda koje dobijam iz firme na osnovu bolovanja, a koji ne mogu dostajati za bolnice i liječenja. Do jučer smo bili najsretnija porodica na svijetu: Minela i Amela bile su super, obje učenice generacije, cijeli život sam posvetio samo njima, i onda izgubio sve u jednom jedinom danu. Želim da ovo iskustvo pretvorim u životno djelo koje ima samo jedno ime – Minela Zukić. Želim održati sjećanje na nju i borit ću se do posljednjeg atoma snage da Minela dobije mjesto koje istinski zaslužuje. Ne samo Minela nego i svi donori heroji ovoga svijeta.”
Četvrta operacija
Dok razgovaramo sa Seadom, on leži u bolesničkoj postelji, čeka četvrtu operaciju, koja je najavljena za februar, kojom će mu se ugraditi proteza u nogu, ali kaže nam da se sa svim iskušenjima dobro nosi. Drži ga misao o Fondaciji “Minelino srce”. “Naš cilj i misija je promovisanje plemenite ideje o doniranju organa. Minela je bila posebno dijete, usuđujem se reći dar dragoga Boga, i želim da njena žrtva ne bude uzaludna. Želim i molim se da se pokrene lavina dobrih i humanih djela.”
Zapravo, Sead je zamislio da Fondacija “Minelino srce” zaživi po uzoru na Zakladu “Ana Rukavina” u Hrvatskoj, da je preda u ruke mladim i obrazovanim ljudima Sarajeva, Zenice ili Tuzle, ili bilo kog drugog mjesta. “I da se nastavi ta misija, ali i svi drugi plemeniti ciljevi: ulaganje u omladinu, borba protiv raznih poroka, da se omladina bavi sportom, da se stipendiraju mladi.”
U trenutnim skromnim okvirima, porodica Zukić pomaže socijalno ugroženim porodicama sa sela, a posebno siromašnoj djeci uplaćuju sredstva za užinu u školi. “Potom, dijelimo paketiće za Novu godinu, pokušavamo organizovati malonogometni turnir koji bi se zvao ‘Minelino srce’, ali zasad nije bilo sluha za tu ideju. Ipak, svake godine na Minelin rođendan 22. jula organizujemo Marš sjećanja – sa mjesta nesreće u Starom stogu do Minelinog mezara u Gornjoj Gosovici.”
I danas, više od četiri godine od Mineline smrti, njena porodica ne odustaje – dizanje svijesti o doniranju organa i potpisivanju donorskih kartica stalno im je na umu. “Nema uspjeha dok se u sve to ne uključe i porodice donora. Nabavio sam i odštampao sva tri zakona o presađivanju ljudskih organa – BiH, Hrvatske i Srbije, svi su skoro isti. Naučio sam ih napamet, a tamo nema nijednog slova o donorima i njihovim porodicama. A ko to na ovom svijetu ima osjećaj i zna kako i šta treba da se promoviše ta ideja, kao što znamo mi?! Niko! Nauka je jedno, a iskustvo i osjećaji drugo. I evo, ja već petu godinu pozivam i molim: Iskoristite me, forsirajte me da pričam, pišem, šaljem pozitivne i edukativne poruke kako da što više ljudi slijedi naš primjer. Nažalost, najviše boli što iza nas niko neće i ne želi stati. Pojavi se poneki prijatelj, pojedinac, ponešto se donira, a sve ostalo ulažemo mi, odvajamo od naših usta za fondaciju i njene potrebe, to nam je na prvom mjestu.”
Za sve one koji žele saznati više informacija o radu Fondacije i svemu što porodica Zukić radi, evo i linkova: https://www.facebook.com/Minelinosrce/
