Tog 29. oktobra dobio sam poruku na viber da je izvjesni Nedjo Lepir (@NedjoL), Prnjavorčanin na “privremenom” radu u Njemačkoj,  obećao vaskolikoj tviteraškoj javnosti da će kad me sretne, onu moju „njonjaru učiniti većom“. Nisam siguran da li je njonjara moj nos ili nešto drugo, ali je sasvim jasno da je ovo prijetnja.

Njegov tvit je naišao na prilično veliku podršku među Srbima, ali izdvojiću samo neke viđenije. Povećanje moje njonjare podržala je Sonja Karadžić-Jovićević, poslanica SDS-a i potpredsjednica Narodne skupštine RS, specijalista radiologije i tradicionalne kineske medicine i akupunkture, udata, majka dva sina, kao i Aleksandar Bogosavac, član Glavnog odbora Socijalističke partije Srpske.

Kao što vidimo, Neđova prijetnja je ujedinila i lijeve i desne, i muškarce i žene, i mlade i malo starije, što mi svakako imponuje, a svako jedinstvo Srba u ovakvim teškim trenucima za Republiku Srpsku može donijeti samo dobro, makar to bile i dobre batine.

Šta je Neđa iznerviralo?

Neđa Lepira, Prnjavorčanina na privremenom radu u Njemčkoj, iznervirao je jedan moj tvit, takozvana „Puhalova antiteza“, gdje rečenicu počinješ sa tvrdnjom koja se sviđa Srbima, a zatvaraš je tako da ti isti ti Srbi žele „njonjaru učiniti većom“. U praksi to izgleda ovako.

Odavno je poznata teza srpskih „patriota“ da je rat u Bosni i Hercegovini bio rat protiv islamskog fundamentalizma i da to Zapad i moćne svjetske sile nisu umjele prepoznati i nagraditi, naprotiv. Srpskim „patriotama“ nije važna činjenica da je ISIL nastao 2006. godine u Iraku, znači, 10 godina nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini i hiljadama kilometara daleko od nje, a pogotovo im nije važno što su bosanski muslimani i bosanski islam potpuno oprečni islamu koji afirmiše i nameće ISIL.

Ono što je vjerovatno iznerviralo Neđa Lepira je podatak o 30.000 ubijenih bosanskih civila od strane vojske i policije Republike Srpske. Vjerovatno Neđo misli da je taj broj manji, ili da nisu bili civili, ali nije u pravu.

U Bosni i Hercegovini trenutno postoji samo jedno završeno istraživanje o stradalim tokom rata od 1992. do 1995. godine u kojem su poimenično popisane žrtve sva tri naroda. Obično Srbi popisuju svoje, Bošnjaci svoje, a Hrvati svoje, i niko nikome ne vjeruje.

Mirsad Tokača u svojoj knjizi Bosanska knjiga mrtvih: Ljudski gubici u Bosni i Hercegovini 1992-1995. poimenice navodi 33.070 bošnjačkih civilnih žrtava. Kada malo pažljivije pogledate tu bazu, nalazite da je na teritoriji koja danas pripada Republici Srpskoj ubijeno 24.328 bošnjačkih civila, a dodamo li tu još civile nastradale u Sarajevu (3.572), Bihaću (226), Sanskom Mostu (842), Ključu (557), Brčkom (385), Goraždu (398), Tuzli (134), Maglaju (181), Olovu (49) i Tešnju (138), preskočismo tih 30.000 koje sam ja spomenuo.

Ne zna Neđo ni za 2.768 ubijenih hrvatskih civila u Republici Srpskoj, ali oni ne pripadaju ISIL-u, oni su obične ustaše.

Neđo je odrastao u Republici Srpskoj i „normalno“ da o ovome ništa ne zna, jer se o tome ne priča u našem entitetu, ne priča se ni na RTRS-u, u školama i na fakultetima. Ne samo da se ne priča nego se i svjesno prećutkuje i laže.

Možda Neđo neće da zna ništa o ovome, ali to nije moj problem.

Dobro, ima nekih koji bi to možda i kazali, ali njima treba „njonjaru učiniti većom“.

Da li ću upoznati Neđa?

Pošto je Neđo izrazio želju da me upozna, postoje dva načina da se to desi.

Prvi način je da ga prijavim policiji za prijetnju. Ona će ga lako identifikovati i locirati. Onda će oni kontaktirati kolege u Njemačkoj i eto problema za Neđa. Ko zna u šta bi se sve to moglo pretvoriti zbog njegovog neznanja, nesmotrenosti, umora i patriotizma. Tada mu ni gospođa Sonja Karadžić-Jovićević neće moći pomoći.

Drugi način je mnogo bolji, a to je da mi se Neđo Lepir, kada dođe u rodni Prnjavor, javi preko tvitera da odemo na ručak o njegovom trošku i o svemu ovome popričamo.

Možemo otići i do Prijedora da posjetimo Trnopolje, Omarsku i Keraterm – da vidi mjesta u kojima je za dva mjeseca ubijeno preko 3.000 civila. Da posjetimo Tomašicu i „divimo se“ srpskoj niskogradnji masovnih grobnica. Blizu su nam i Ključ i Sanski Most, pa možemo skoknuti i dotamo.

Ako nakon toga Neđo bude imao potrebu da moju „njonjaru učini većom“, nije problem, udaraj, Neđo, nemilice.