Darwin je sve bio u pravu. Iz godine u godinu na globalnom nivou postaje jasno da i društvene mreže imaju svoj prehrambeni lanac. Umjereni jedu povučene, nasilni proždiru umjerene, a ultraagresivni gutaju nasilne.
Facebook i Twitter zapravo su svijet ulice prenesen u javnu sferu. Nasilna, uvredljiva i agresivna, a negdje nakon toga još i prestižna i kompetitivna dinamika mreža tu je da vas opomene da nema opuštanja. Ne postoji neki mirni, harmonizirani život kao dominantni prostor u kojem obitavamo, i onda izdvojena enklava nasilja na Twiteru. Ne, ovo ovdje smo mi. O svakom stanovniku planete koji koristi mreže mogao bi se napraviti precizan psihološki profil samo na osnovu postova. I nemojte se u tom zahtjevnom poslu za sada previše oslanjati na postojeće algoritme, oni su zaista daleko odmakli i mogu štošta, ali još su u sopstvenoj prahistorijskoj fazi, prave mnogo grešaka kakve živo ljudsko biće, ono od krvi i mesa, a ne od računalskih operacija, nikada ne bi napravilo.
Osim glavnih poruka koje odašiljemo, tu su i oni periferni, a nezaobilazni znakovi: intonacija, defanzivni ili ofanzivni stav, stepen agresije i uvredljivosti, nivo pristojnosti, odraz intimnih frustracija, stanje alkoholiziranosti ili podložnosti nekim jačim opijatima, unutarnji konflikti, licemjerje koje neki isijavaju a da nisu svjesni koliko mogu samo u jednom danu, ponekad i u jednom jedinom satu, protivriječiti samima sebi. Mnogi pri tome misle da je slika koju odašilju urbi et orbi stvar njihovog promišljenog izbora, ne shvatajući da je ona daleko više od toga.
Mreže su socijalna katastrofa u dva smjera, njima se kotrlja nezamisliva količina zla, ali postoji promet i u drugom pravcu, onaj koji vodi prema dobru, šta god da to značilo i kako god ko to shvatao. E tu već postoji mogućnost izbora, svakog dana imamo pravo odlučiti odnosno izabrati u koju ćemo kolonu. Postoje ljudi koji se s punim pravom i mnogo razložnih argumenata skinu s mreža. Kažu, kao da su se skinuli s heroina. Ali nama, klasičnim voajerima i rođenim egzibicionistima, to je manje privlačna opcija, jer život je samo jedan, uzbudljiv i zanimljiv, a nigdje nije tako intenzivan kao na Facebooku. Vidjeti dobar film, ili pročitati dobru knjigu jedna je od raspoloživih formi konzumiranja vremena. Ali učestvovati u raspravi o tom filmu, ili knjizi, ili sa strane svjedočiti tuđoj raspravi, ima podjednaku privlačnost. Ovo je komunikacija taman po mjeri 21. stoljeća i to je tek uvertira u još apstraktnije, otuđenije i indirektnije forme. Tek ćemo vidjeti šta nas čeka s AI projektom.
Kako ide proces prilagodbe na društvenim mrežama? Slično kao i u životu. Napišeš nešto. Ispostavi se da je glupost. Opečeš se, ali ignoriraš iskustvo i ponoviš ga. Možeš ga ponovit dva ili tri puta, a jednog dana ipak ćeš naučiti lekciju i usvojiti nova pravila. Ili ćeš biti progutan. Algoritmi koji nas proučavaju za sada počivaju na prepoznavanju sličnosti i izvjesnog broja psihosocijalnih zakonitosti u obrascima ponašanja. Pa nas razvrstavaju u sociofobne posmatrače, ekspanzivne aktiviste, nezainteresirane ili koristoljubive jebivjetre… Vjerovatno postoje stotine kategorija u koje možemo biti razvrstani, što se sve na kraju slijeva u – manje ili više tačan, a što vrijeme odmiče bit će sve tačniji – finalni portret koji se dalje prodaje reklamnim i drugim agencijama. Taj proizvod može pribaviti ko god hoće za smiješne sume. Studenti širom svijeta u svrhu polaganja ispita pravili su eksperimente i kupovali podatke o tridesetak hiljada pojedinaca za stotinjak dolara. Privatnost više niko ne može sačuvati.
