Pogrešan koncept zabrane

Koliko god je turbofolk kao glazba, kako bi Amerikanci rekli, bullshit, toliko je i zabrana koncerta takve glazbe bullshit, a ako se zabrana glazbe opravdava “multikulturalnim i multietničkim vrijednostima”, onda je i takvo opravdanje bullshit.

Postoji genijalno rješenje – ne idite na koncert koji vas ne zanima

Europske “multikulturalne i multietničke vrijednosti” podrazumijevaju upravo poštovanje prava drugih – pa, eto, i tuđeg glazbenog izričaja ma koliko nam on bio stran, neslušljiv i negledljiv.

Jednostavno, zabrana tuđih vrijednosti koje nas ničim ne diraju ili ugrožavaju (ovaj koncert sigurno nikoga ne ometa da uživa u klapama ili operi), zabrana u ime nekih valjda viših vrijednosti je licemjerje. Takva zabrana ne odražava nikakvu multikulti Europu, već jednu posebnu kategoriju elitističkog balkanluka, nametanja svojeg kao ispravnog, i to ljudima koji ti na bilo koji način ne smetaju.

Cijela priča je u onoj temeljnoj postavci liberalnog društva da sloboda pojedinca ide do granice slobode drugog pojedinca. Ako netko uredno zakupi dvoranu i organizira koncert, treba li ikome taj koncert smetati? Naravno, ako se ondje promoviraju poruke mržnje, uzdižu totalitarni režimi i slično, onda je to stvar javnog interesa, DORH-a i policije, ali opet ne lokalne samouprave.

No ako će netko ondje slušati glazbu i gledati što se već na takvim koncertima gleda, onda je na državi da pokupi porez i trošarine (od svakog piva koje se tamo popije lijep dio ide državi), a jedino neka policija pošalje par patrola više da poslije netko ne bi došao na ideju da vozi pod utjecajem alkohola.

Vas koje takva glazba ne zanima, ne volite je ili je otvoreno mrzite – ne morate za taj koncert kupiti kartu. Niti se organizira na otvorenom pa da morate trpjeti buku niti su tražili HNK pa da kažete da se, eto, kosi s programom nastupa i vrijednostima hrvatske kulture. (Goran Vojković, Index.hr)

Novi blam gradonačelnika Mostara

Glasnogovornik gradonačelnika Mostara Miroslav Landeka poslao je novinarima e-mail u posve neuobičajeno vrijeme, u subotu, 11. veljače navečer, kao da je riječ o ne znam kako važnoj temi. Ali, bio je to tek link na Facebook objavu mostarskoga gradonačelnika Marija Kordića, koji je istog dana, samo pola sata ranije, objavio sada već znameniti status pun teških riječi: spominju se tu “lažni moralizatori i falsifikatori načela antifašizma”, “jedan od najgnjusnijih totalitarnih režima”, “gnjusno nazivanje Mostara mjestom neofašizma”, “sijači mržnje i podjela”…

Do danas se već dobro zna o čemu je riječ: gradonačelnik Kordić nije, što bi čovjek u prvih mah pomislio, govorio o vandalima koji su, po već tko zna koji put, uništili Partizansko groblje u Mostaru, i o trodesetljetnome desnom radikalizmu HDZ-a BiH o kojemu stranka nije progovorila još ni prvo slovo; ne, Kordić je govorio o Udruženju antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata i njihovim gostima, koji su istog dana u Mostaru, pod policijskom pratnjom, u autobusima otišli na uništeno Partizansko groblje, a da im nije bilo dopušteno da od Narodnog pozorišta prošetaju vlastitim gradom i odaju počast osloboditeljima Mostara. Pritom je mostarskome gradonačelniku, što se vidi iz marljivosti njegovoga glasnogovornika, očito bilo vrlo stalo da sav svijet čuje kako on Titovu Jugoslaviju – valjda Jugoslaviju, jer Kordić nijedno ime nije spomenuo – smatra “jednim od najgnjusnijih totalitarnih režima”.

Što god gradonačelnik htio poručiti, uspio je tek to da je jasno pokazao kako njegov naizgled pomirljivi, koncilijantni, “proeuropski” nastup na položaju gradonačelnika Mostara nije drugo doli uznemirujuća moralna vrtoglavica za koju bi Kordiću hitno trebala terapija istinom. U samo nekoliko rečenica, političar koji nije dao još nijedan ozbiljan intervju – jer očito ne voli odgovarati na pitanja – samoga je sebe prokazao kao ili posve nedoraslog monumentalnim moralnim dilemama današnjeg Mostara, tog vjerojatno najkompliciranijeg grada današnje Europe, ili kao hipokrita koji, glagoljajući o Mostaru kao “simbolu multikulturalnosti i slobode”, prodaje mračnu priču o revizionizmu, povijesnoj neistini i zaboravu nasilja.

Ali, nama se ovdje zanimljivijim čini misli li i Andrej Plenković isto što i Kordić. Misli li i on da sukcesivno, organizirano i kontinuirano uništavanje Bogdanovićeva Partizanskog groblja nije neofašizam, i da je Mostar 1945. oslobodio “jedan od najgnjusnijih totalitarnih režima”? Ili misli da uništavanje Bogdanovićeve nekropole jest ono što i jest – udžbenički primjer neofašizma, a da je Mostar 1945. oslobodila Titova partizanska vojska, važna karika u savezničkom oslobađanju Europe od nacizma, a Hrvatske, Bosne i Srbije još i od ustaša i četnika? I misli li Plenković da se onim prvim, Kordićevim stavom, može graditi ikakva harmonična i europska BiH, ili misli da je put u Europu – put revizionizma i obrtanja povijesti naglavce? O Plenkovićevu odgovoru na to pitanje, naime, uvelike ovisi što će se u Bosni, i kako, dalje događati. (Boris Pavelić, Tačno.net)

Neuništive hemikalije

Nisu ih našli gdje ih nisu ni tražili

Neuništive hemikalije, koje nazivaju i vječitim, već su kontaminirale 330 biljnih i životinjskih vrsta, potencijalno im nanoseći ozbiljnu štetu. Prisustvo ovih toksičnih materija utvrđeno je gdje god su dosad na kugli zemaljskoj rađena testiranja i vrlo je osnovana pretpostavka da ih ima i u netestiranim krajevima svijeta.

Hemikalije su prisutne u organizmima polarnih medvjeda, tigrova, majmuna, pandi, delfina, sitnih sisara poput vidri i vjeverica, nebrojenih vrsta ribe, vodozemaca i, naravno, ljudi, uključujući novorođenčad.

Dokazano je da su ove hemikalije izuzetno štetne po ljude, čak i u malim količinama: podrivaju imunitet, povećavaju nivo holesterola, uzrokuju poteškoće u razvoju i doprinose sterilitetu, povećavaju rizik od nekih vrsta raka itd. Sve je više dokaza da jednako škode i drugim vrstama, što je posebno opasno za one ugrožene. Te vrste se, uz sve ostale prijetnje opstanku – poput gubitka staništa i narušenog zdravlja ekosistema mahom kao posljedica industrijskog razvoja, sad moraju nositi i s posljedicama kontaminacije neuništivim hemikalijama.

Neuništivih hemikalija ima u mnoštvu predmeta kojima smo okruženi i svakodnevno ih koristimo: razne ambalaže, prostirke, pesticidi, ljepila za namještaj i površine otporne na vodu, neprijanjajuće posuđe, vodootporni materijali, ambalaže otporne na masnoće itd.

(Environmental Working Group, 22/02/2023. FOTO: kingcountry.gov, Riječ i djelo)

88. rođendan Danila Kiša

Već 34 godine teku rođendani Danila Kiša bez Danila Kiša. Veliki pisac je opravdano i prepametno odsutan. Našem jeziku podario je ne samo remek-delo umetničke dokumentarističke proze, po prosedeu fikcionalno, nego i svetsku knjigu, dakle, knjigu bez koje se nigde u svetu ne može govoriti o književnosti druge polovine dvadesetog veka a da ona, ta knjiga pripovedaka, „Grobnica za Borisa Davidoviča“, iz tog govora bude izostavljena.

Tih „sedam poglavlja jedne zajedničke povesti“ čudesna su oda čovekovoj pobuni i hrabrosti da se suprotstavi državnom i ideološkom teroru. Oličenje tog terora za taj prozni, usuđujem se reći lirski dokument, bio je staljinizam. Otkad je ugledao sveta, svet je stariji za 47 godina i, kako stvari stoje, grublji, siromašniji i ružniji nego što je bio te 1976. godine.

Za to vreme, izvršene su tektonske istorijske promene u Evropi. SSSR je dekomponovan. S lica Evrope zbrisana je ideologija komunizma. Nestala je Socijalistička Jugoslavija u krvavim godinama. U Evropi jačaju desnica, etnički i verski fundamentalizam. Neoliberalni kapitalizam je globalna ideologija. Napadom Rusije na Ukrajinu prošle godine baš u ove dane, na pomolu je novi evropski, možda i Treći svetski rat.

Šta je to što danas čovekovoj slobodi preti kao što joj je nekad pretio staljinizam? Koja je to ideologija, koja kolektivna kultura koja guši slobodu stvaralaštva i potiskuje demokratiju? Koje su to danas vrste otpora kojima se čovek otima potčinjavanju. Bez suprotstavljanja, nema lepote ni ljubavi. Gde, kad danas nalazimo lepotu? Koga ljubimo, a da to nije nužno? (Zlatko Paković, Danas)