Misija OSCE-a u BiH: Averzija pravosudnih institucija prema novinarima

Misija OSCE-a u Bosni i Hercegovini objavila je “Treći godišnji izvještaj o odgovoru pravosuđa na korupciju: Sindrom nekažnjivosti”, u kojem se navodi da je došlo do zatajenja krivično-pravnog sistema koje je dovelo do de facto nekažnjivosti za počinioce brojnih teških dijela. U jednom dijelu tog na 84 stranice napisanog izvještaja navodi se da posljednjih godina […]

Misija OSCE-a u BiH: Averzija pravosudnih institucija prema novinarima

Misija OSCE-a u Bosni i Hercegovini objavila je “Treći godišnji izvještaj o odgovoru pravosuđa na korupciju: Sindrom nekažnjivosti”, u kojem se navodi da je došlo do zatajenja krivično-pravnog sistema koje je dovelo do de facto nekažnjivosti za počinioce brojnih teških dijela.

U jednom dijelu tog na 84 stranice napisanog izvještaja navodi se da posljednjih godina Misija OSCE-a uočila da je Visoko sudsko i tužilačko vijeće (VSTV) BiH nije jedina pravosudna institucija koja pokazuje znakove nepoštivanja principa odgovornosti, nepristrasnosti i profesionalnosti jer iste zabrinjavajuće tendencije ispoljavaju i Tužilaštvo BiH i Sud BiH.

Odnos Tužilaštva BiH prema medijima i civilnom društvu pokazuje averziju prema nadzoru javnosti kada je riječ o radu na politički osjetljivim predmetima, a kao ilustraciju te tvrdnje naveli su tri takva primjera.

Prvo, nakon afere „Potkivanje“ i objavljivanja inkriminirajućeg video snimka na nekoliko medijskih portala, Tužilaštvo BiH je najavilo da će otvoriti istragu protiv dvije od tri osobe koje su sudjelovale u toj aferi – protiv stranke u tekućim postupcima koja je tražila intervenciju predsjednika i protiv posrednika – dok bi treći sudionik – tj. predsjednik VSTV-a – imao status svjedoka.

U istoj Informaciji za javnost, Tužilaštvo BiH uputilo je jedva prikriveno upozorenje medijima koji su objavili video. Konkretno, Tužilaštvo je javno istaklo da je, istovremeno s istragom „Potkivanje“, pokrenulo i drugu istragu kako bi se „s dužnom pažnjom i u skladu sa zakonom“ istražili „motivi i razlozi osoba koje putem medija šalju javnosti takve negativne poruke o radu pravosuđa s ciljem destabilizacije pravosudnog sistema.

Između ostalog, u Informaciji se kaže: „Također saopćavamo, s obzirom da su u posljednje vrijeme prisutni svakodnevni i intenzivni pritisci na rad VSTV-a BiH, Tužilaštva BiH, odnosno pravosuđa Bosne i Hercegovine u cjelini, a koji pritisci u određenoj mjeri već počinju ometati redovni rad pravosuđa, da je Tužilaštvo BiH formiralo predmet gdje će se sa dužnom pažnjom i u skladu sa zakonom ispitati motivi i razlozi osoba koje putem medija šalju javnosti takve negativne poruke o radu pravosuđa sa ciljem destabilizacije pravosudnog sistema“.

Činjenica da se Tužilaštvo BiH osjećalo obaveznim navesti da će se istraga o „motivima“ i „razlozima“ osoba koje putem medija šalju negativne poruke – dakle onih koji objavljuju svoje mišljenje – provoditi „u skladu sa zakonom“ ne ulijeva povjerenje. Pravosuđe koje poštuje zakon trebalo bi biti norma u svakoj demokratskoj državi.

Ovaj animozitet prema novinarima ispoljen je i u vezi s navodima da je tužilac Tužilaštva BiH, provodeći istragu u još jednom vrlo osjetljivom predmetu korupcije, na neprimjeren način ispitivao novinarku koja je razotkrila taj primjer korupcije, tražeći od nje u više navrata da otkrije svoje izvore.

Budući da su ovi navodi trenutno predmet disciplinskog postupka protiv tužioca, na prvi pogled se čini da nisu neosnovani. Ako su istiniti, ovi navodi ukazuju na zabrinjavajući pritisak kojem su izloženi novinari koji se bave istraživačkim novinarstvom u BiH, koji bi mogao imati nesagledive posljedice na njihov rad.

U svakom demokratskom društvu visokokvalitetno istraživačko novinarstvo igra presudnu ulogu u otkrivanju instanci potencijalne korupcije, uključujući i unutar pravosuđa. Novinari koji se bave istraživačkim novinarstvom ne bi trebali živjeti u strahu samo zato što rade svoj posao, a potencijalno korisni izvori ne bi trebali strahovati hoće li neetični tužilac javnosti otkriti njihov identitet.

S tim u vezi, Misija smatra da je aktivna uloga koju igra istraživačko novinarstvo nešto što institucije trebaju cijeniti i čuvati, između ostalih i Tužilaštvo BiH i ostali akteri u pravosuđu.

Treći recentni slučaj u kojem se ogleda otpor prema transparentnosti odnosi se na odbijanje Tužilaštva BiH da istaknutoj domaćoj nevladinoj organizaciji dostavi kopiju optužnice protiv bivšeg ministra sigurnosti BiH u kojoj se on tereti za teška djela korupcije.

Zahtjev NVO-a (podnesen na osnovu Zakona o slobodi pristupa informacijama) je odbijen s obrazloženjem da ovaj predmet nije od javnog interesa i da bi objavljivanje optužnice izazvalo značajnu štetu za sprečavanje kriminala.

Oba ova razloga se čine neosnovanima: prvo, javni je interes u ovom slučaju očit, jer svaka optužba protiv ministra za teška djela korupcije od važnosti je za javne fondove i upravu; i drugo, teško je zamisliti kako bi objavljivanje optužnice moglo predstavljati prepreku sprečavanju kriminala, jer su krivični postupci u BiH po svojoj prirodi javni.

Ako optužnica sadrži osjetljive ili povjerljive podatke, uvijek se može objaviti redigovana verzija, čime će se izbjeći bilo kakve negativne posljedice za provođenje zakona. Odbijanje Tužilaštva BiH da dostavi optužnicu nevladinoj organizaciji pokazuje omalovažavanje prava javnosti na pristup i ocjenu rada pravosuđa u borbi protiv visoke korupcije.

Sa svoje strane, Sud BiH je također pokazao sve veći otpor prema nadzoru javnosti, posebno u pogledu tekućih reformi usmjerenih ka jačanju odgovornosti u pravosuđu uvođenjem strožih procedura podnošenja finansijskih izvještaja.

Konkretno, Pravilnikom – koji je VSTV BiH usvojio 2018. godine75 – bi se sudije i članovi njihovih porodica obavezali da podnose finansijski izvještaj kroz propisanu proceduru, što predstavlja mjeru čiji je cilj otkrivanje imovine nepoznatog ili sumnjivog porijekla.

Međutim, usvajanje potrebnog pravnog okvira bilo je predmet kontroverzi. Sud BiH je, odlučujući u upravnom postupku, donio presudu da je uvođenje procedure za provjeru finansijskih izvještaja samo kroz podzakonske akte, a ne i kroz zakon, protuzakonito, jer, prema mišljenju Suda, Zakon o VSTV-u BiH ne pruža dovoljan pravni osnov za takvu vrstu provjere.

Iako je analiza pravne osnovanosti ove presude izvan opsega ovog Izvještaja, treba spomenuti da bi se nepristrasnost Suda BiH u ovom pitanju mogla dovesti u pitanje budući da sudije Suda očito imaju lični interes u ovom predmetu. S druge strane, isto bi se moglo reći i za svaki drugi sud u BiH.

Međutim, ono što je zaista zabrinjavajuće je poruka koju je Sud javno poslao u vezi s tim pitanjem. Nakon spomenute presude Suda BiH, VSTV BiH je usvojio izmijenjeni i dopunjeni Pravilnik kako bi se riješio problem nepoštivanja prava na privatnost koji je utvrdila Agencija za zaštitu ličnih podataka (što je dovelo do date presude Suda).

Nekoliko dana kasnije, Sud je preduzeo krajnje neobičan korak objavljivanjem otvorenog pisma, koje su potpisali svi osim dvojice sudaca Suda, u kojem je izjavljeno (mimo bilo kakve ustaljene procedure) da je donošenje izmijenjenog pravilnika „najteže kršenje presude Suda BiH”.

Te su izjave krajnje neprimjerene jer otvoreno prejudiciraju pravna pitanja koja bi mogla biti predmet budućih postupaka pred istim Sudom. Kao da ovaj odmak od utvrđenih pravnih procesa nije bio dovoljno problematičan, u pismu je potvrđeno da usvajanje izmijenjenog pravilnika predstavlja krivično djelo prema domaćem zakonodavstvu (pismo ne navodi konkretno krivično djelo), tako po kratkom postupku „osuđujući” sve one koji su sudjelovali u usvajanju akta.

Takvo ponašanje ne govori samo o otporu Suda BiH prema mjerama koje bi unaprijedile transparentnost i integritet nosilaca pravosudnih funkcija, već i o njegovoj spremnosti da djeluje suprotno utvrđenim procedurama i etičkim načelima kako bi učvrstio svoju poziciju, pritom bezobzirno optužujući ostale pravosudne aktere za počinjenje nespecificiranih krivičnih djela, rečeno je, između ostaloga u izvještaju Misije OSCE-a u BiH.

Misija smatra da bi povećanje pristupa informacijama medijima i javnosti o aktivnostima tužilaštava, pogotovo u fazi istrage, bilo dobro mjesto da se počne rješavati ova praznina u pogledu odgovornosti.

VSTV BiH, tužilaštva i sudovi trebaju javnosti učiniti dostupnim smislene i detaljnije informacije o istragama, krivičnom gonjenju i suđenjima u predmetima, pogotovo u slučajevima kada postoji izražen interes javnosti.

Izvor: Misija OSCE

About The Author